Utorak, 11 svibnja

Vječno promatrati lice Božje – razmišljanje uz Dušni dan

Dušni dan


Dušni dan je spomendan svih vjernih pokojnika kojih se sjećamo s ljubavlju i poštovanjem, dragih i značajnih osoba koje su nam u vremenu prethodile svjedočanstvom vjere, a sada počivaju snom mira, iščekujući konačnu nagradu od svoga Spasitelja. Na ovaj dan se spominjemo svih onih koji su preminuli u vjeri Sina Božjega, ali još nisu dospjeli u puninu blaženstva u koje može ući samo onaj tko je u potpunosti izbijelio haljinu svoga bića u krvi Janjetovoj, da može sjesti za svadbeni stol u njegovu kraljevstvu. To su oni na kojima se još do kraja nije ostvarilo ono što Isus reče: Blaženi čista srca, oni će Boga gledati, jer je ostalo još naslaga nečistoće na njihovim očima, koju otklanjaju ispaštajući za propuste, nedostatke i grijehe koje su počinili za vrijeme zemaljskog života.

Nije rijetkost da mi hodimo ovim svijetom poput slijepaca koji ne vide božansku stvarnost oko sebe, nego su zauzeti svojim poslovima. Gotovo da pretpostavljamo da je normalno da nam Bog daruje vječni život, da nam otkrije svoje očinsko lice, kao da je on taj koji se skriva, umjesto da pođemo od pretpostavke kako mi na zemlji loše, površno i nemarno tražimo lice Božje, te da onda nakon smrti moramo ispaštati zbog toga, moramo liječiti svoj pogled i otkloniti naslage nesvijesti i mlakosti u kojoj smo živjeli na zemlji.

I doista, Bog nam se ne skriva, niti se skriva od duše koja ga traži, pa je iluzorno da netko tko ga za života nije tražio može odjednom stati pred njegovo lice, kao da je to najnormalnija stvar. Naprotiv, Bog nam se otkriva i potpuno se otkriva. I to ne samo u onom budućem vječnom životu koji iščekujemo, nego i u ovom sadašnjem u kojem stječemo taj budući. A besmisleno je zamišljati gledanje Boga i uživanje slave Božje kao nešto što nam pripada po inerciji prirode, nego je to dar Božji koji nas ispunjava već od zemaljskog postojanja, da bi u onom nebeskom dosegao svoju puninu. Stoga je potrebno veseliti se gledanju lica Božjega kao iznimnom daru kojim Gospodin želi obdariti nas ljude.

Stoga, ako mi nešto ne pripada, a to mogu steći, onda mi je neophodno oko toga se potruditi. Isto tako, ako mi nešto ne pripada i ne mogu to ničim steći, ali mogu eventualno primiti na dar, onda to ne znači da se pred tim ne trebam truditi, to jest živjeti tako da budem dostojan tog dara. Štoviše, pred tom stvarnošću nam se potruditi i više nego pred onim što možemo steći, da ne odbacimo darivatelja dara, da na neki način opravdam njegovo povjerenje uslijed kojeg nas hoće obdariti. To vrijedi na poseban način ako se radi o daru osobe osobi kroz prijateljstvo i ljubav: Ja ničim ne mogu zaslužiti Božje prijateljstvo, jer je Bog u svemu meni prethodio. On mi ga je ponudio prije nego sam ga uopće mogao zaslužiti, ali je u mojoj vlasti prihvatiti ga ili odbiti, to jest ponašati se na način dostojan ponuđenog Božjeg dara. Ako sam prihvatio Božji dar i njegovo prijateljstvo, onda mi se dogodilo nešto sasvim lijepo i pozitivno za moju narav, što ne mogu pravdati nikakvim svojim zaslugama, jer takvo što nisam mogao steći ili dobiti na temelju zasluga, ali sam mogao djelovati ili zahvalno primajući ili nezahvalno odbijajući taj dar.

I dok se danas molimo za naše drage pokojnike jedno je sigurno: Nije upitna Božja ljubav za svakog čovjeka kojom nam želi dati radost da uživamo po svu vječnost promatrajući njegovo lice. Upitan je naš život pred njim, te stanje u kojem nas konac zemaljskog života zateče. Zato je dvostruka poruka ovog dana:

– Prva poruka i poticaj je da se molimo za svoje vjerne mrtve koji su još u stanju pročišćavanja od svojih slabosti i grijeha, mana i nesavršenosti, kojima su sebe lišili mogućnosti da odmah promatraju lice Božje, jer nisu bili čista srca. U stanju u kojem se nalaze sigurno sad to žarko žele. Sad shvaćaju težinu svoje ljudske površnosti i slabosti, težinu odijeljenosti od Boga, izvora života, što ne zemlji nama ljudima ne polazi za rukom shvatiti u tolikoj radikalnoj mjeri, te nam onda i ne pada teško što ga ne vidimo i ne znamo tražiti. I dok čeznu za Bogom kao svojim punim ostvarenjem, pateći što to nisu u potpunosti ostvarili i na zemlji, sebi ne mogu drukčije pomoći nego tom pročišćavajućom patnjom, dok ne dođu u čisto stanje, stanje čistog srca, da mogu stati pred lice Božje, oslobođeni svih nečistoća i nesavršenosti, živeći isključivo od njegova sjaja. No, zato im mi možemo pomoći svojim molitvama i žrtvama, da se njihova želja za Bogom što prije ispuni.

– Druga poruka je nama na zemlji, da sami živimo na način na koji to Gospodin od nas očekuje, kao gorljivi vjernici, žarko želeći svoga Oca još na zemlji što je moguće bolje upoznati i žarče ljubiti. A uostalom, živeći takvim intenzitetom ljubavi prema Bogu najbolje ćemo pomoći svojim pokojnicima, jer naš Bog i Otac ne može ne uslišati molbe molitve koje mu uputimo čista srca.

Čuvajmo stoga svoje srce čistim, jer grijehom u vremenu odbacujemo Božji dar koji ima vječne dimenzije. Grijehom sebi zatvaramo oči prljavim naslagama pred licem vlastitoga Oca, te zato Gospodin Isus želi da se držimo blaženstva o čistoći srca, kao i svih ostalih, da bismo stekli preduvjete za posjedovanjem nebeske baštine. Neka ovaj sveti spomendan naših pokojnika bude poticaj da probudimo svijest zajedništva između nas i njih, zajedništva i pomaganja, koje će i nas i njih voditi vječnom ostvarenju radosti promatranja lica Božjega.