Vinograd

U strahu od vječne osude dosežem svoj najdublji strah. Gledati samog sebe kako prolaziš pored vječnosti kojoj nećeš pripadati. Kao da gledaš tužno Božje lice koje nemoćno odmahuje glavom: više ti ne mogu pomoći.

Mogu li sebe osuditi na život bez vječnosti? Zar Pismo ne kaže negdje drugačije o tebi? Nisi li ti onaj koji ostaje zadnji u vinogradu i nakon što su odavno otišli radnici posljednjeg sata?

Sumnjam kako vinograd ima radno vrijeme i svoj posljednji sat. Rekao bih kako je vinograd uvijek otvoren i kako je kapija tek slika kojom mi pokušavaš reći da ti imaš vječnost na raspolaganju, dok ja imam vrijeme. Kapija nije tu poradi tebe, tu je poradi mene.

Posljednji sat u vinogradu nije unaprijed određen, ne znam kad je moj posljednji trenutak u vremenu. Možda danas. Možda nije. Ulazak u vinograd nema vremensko trajanje. U njega ulazim i ne znajući koliko su drugi već tu i rade. Umišljam kako sam došao među prvima dok ne vidim one koji su tu već godinama i desetljećima.

Zašto više ne dosežem najdublji svoj strah tom paralizom samog sebe kako sam već odavno izgubljen? Jer je vinograd uvijek otvoren. Vinograd je bezvremen i izvan je vremena. U njega ulazim kroz vrijeme, ali on sam nema trajanja kao da je nekad počeo u vremenu i u vremenu će nestati. Proći pored vinograda je prolaženje pored vječno otvorenog „prostora“ bez kapija i ograda u kojem se raznoliki radnici „sata“, „ura“ i „časova“ vesele i goste zajedno s njegovim vlasnikom.

Kako ući u njega i može li se ući? Kao da je moguće. Onom molitvom u kojem se obraćam vlasniku i govorim mu kako sam odavno promašio jutro i podne kad sam trebao doći i kako sam promašio možda i zadnji sat kako bih ušao.

I ti me pitaš kako čovjek može zakasniti u vječni vinograd? Kako može zakasniti ili doći ranije u bezvremenost? Ne može. Čovjek može tek promašiti odustajanjem od molitve da u vinograd uđe. Ne odlučujem ja hoćeš li me primiti u vinograd ili nećeš. Ne mogu „satom“ ljudskog trajanja niti „časom“ mog vremena izmjeriti jesam li dostojan ili nisam ući u vinograd, niti tebi narediti moraš me primiti u vinograd, ne mogu ti čak niti reći trebao bi me primiti u vinograd. Tek mogu reći došao sam ako već nisam zakasnio.

U dosezanju svog najdubljeg straha od vječne osude osjećam i nadu. Kao što sam mješavina dobra i zla koji se neprestano bore u meni, jednako sam mješavina straha i nade koje se bore za mene jer svatko od njih mi govori o vinogradu.

Strah mi govori da je vinograd odavno zaključan i kako si tko zna kad stavio katanac i navukao zasun na kapiji i otišao. Nada mi govori kako nema nikakvog ključa kojim bi ti zaključao samog sebe i otišao. I tako se negdje hrvam s tim slikama i parabolama, tim jezikom vjere koji sad napada i ubija strahom, sad liječi i ozdravlja nadom.

Postoje li radnici prvog i posljednjeg sata, postoje li oni koji podnose žegu cijelog dana i oni koji dolaze za večernjeg sutona i hlada da kušaju plodove koje su drugi obrađivali i za njih se i oko njih mučili?

Pisma mi kažu nemoj da moje oko bude zlo što si ti dobar jer tako ću sebi oduzeti vjeru i nadu u tvoju dobrotu. I kažu za tebe da sa svojim činiš što hoćeš i ako sam se s tobom dogovorio tako kako sam se dogovorio zašto se brinem kako će se drugi dogovoriti s tobom.

Taj vinograd izvan ovog svijeta koji nadom oslobađa od straha. Taj vinograd koji potajno vjerujem nema radnog vremena niti kapije kao vječno otvoreni vinograd u kojem radnici odmaraju od svojih strahova dok se vesele s njegovim vlasnikom koji svojim veseljem izgovara: moli i nadaj se.