Petak, 3 prosinca

Kršćanstvo razumijevanja


Roman Leïle Slimani The Perfect Nanny uznemirujući je opis života suvremenog francuskog društva i njegovih podjela. Scena u kojoj dobrostojeći par Myram i Paul traže dadilju za svoje dvoje djece Adama i Milu izričito govore kako ne žele dadilju „bez papira“ ponižavajuća je za jednu od kandidatkinja koja je imigrantskog porijekla. Na trenutke u romanu susrećemo sirov i brutalan opis društvenih odnosa između bogatih francuskih obitelji i žena koje rade kao dadilje i vode brigu o njihovoj djeci. Myriam i Paul konačno pronalaze Louise, naoko savršenu dadilju za Adama i Milu. Louise mijenja stubokom život obitelji. Njezina briga o djeci, ali i potrebama cijele obitelji pretvara je u osobu bez koje se ne može funkcionalno živjeti.

Međutim, život dadilje ima i drugu stranu priče. Onu ružnu, tužnu i tešku. Muž Jacques iza sebe je ostavio gomilu dugova i kredita, a za kćer Stephanie, koja je davno pobjegla od kuće, ne zna je li uopće živa. Louise živi u trošnom i prljavom unajmljenom stanu i cijeli svoj život pomalo usmjerava na svoj posao dadilje. Smisao njezinog postojanja jesu Adam i Mila i način kako da što najbolje ugodi obitelji. Louise ne vodi samo brigu o djeci. Ona korak po korak preuzima brigu o cijelom stanu i drugim obiteljskim stvarima, od čišćenja, kuhanja do plaćanja računa. Louise doseže točku pucanja u trenutku kada shvaća da Adam i Mila počinju odrastati i da će uskoro morati otići iz obitelji, jer Myriam i Paul više neće imati djece. Šutljiva i u sebe zatvorena Louise u mahnitom pohodu u jednom trenutku ubija oboje djece i pokušava izvršiti samoubojstvo rezanjem vena na rukama i arterije na vratu, a rečenica kojom završava roman: Djeco dođite, sad ćete se okupati, jezovita je i uznemirujuća, imajući na umu ono što se ima dogoditi.

Ono što, unatoč hororu kojemu svjedočimo, čovjeka tjera na suosjećanje s dadiljom jest odsutnost razumijevanja za njezin život i sve ono što joj se dogodilo u životu. U toj odsutnosti razumijevanja dogodio se dadiljin slom i rodila zamisao o ubojstvu i samoubojstvu. Razumijevanje ne znači pristanak. Ono ne mora biti odobravanje. Ne mora biti slaganje. Ono je pokušaj da prije nego izreknemo konačni sud ili presudu pokušamo doseći širu sliku o čovjeku koji je pred nama. O čovjeku za kojega se pitamo što mu se dogodilo i zašto je takav kakav jest. Možemo se naći na optuženičkoj klupi kao oni koji su popustljivi, kao oni koji ne slijede ispravan nauk, kao oni koji su dio nekakve široke zavjere, ako prije nego bilo što kažemo, potrudimo se čovjeka razumjeti.

Iz nekog razloga se misli da razumijevanje znači isto što i pristajanje, odobravanje i poticanje. Od nas se unaprijed traži i zahtijeva da osudimo prije nego nam je dopušteno da samostalno pristupimo čovjeku, da ga upoznamo, da čujemo njegovu životnu priču, životnu muku, patnju, razloge zbog čega je postao takav da njegovo ponašanje, činjenje i razmišljanje traži osudu. Ukoliko odbijamo unaprijed osuditi, postajemo sumnjivi, a sumnja se produbljuje kada, za razliku od ostalih ili većine, zatražimo vrijeme da pokušamo razumjeti i shvatiti čovjeka.

Ima jedan trenutak u romanu koji govori o tome što bi se moglo dogoditi i kako je sve moglo biti drugačije. Louise poput naivnog djeteta misli ako bude skrivala poštu u kojoj stižu podsjetnici i upozorenja o dugovima i kreditima njezinog muža da će banke jednostavno zaboraviti kako ona postoji. Međutim, pošta počinje dolaziti na adresu Myram i Paula. U jednom trenutku Paul upozorava Louise da to riješi i ako joj treba pomoć kako joj mogu pomoći. Ali Louise odbija pomoć. Louise više ne vjeruje, poučena prethodnim iskustvima kako ju netko može razumjeti i laže Paula kako će riješiti probleme.

Nedostatak i odsutnost razumijevanja u čovjeku može stvoriti stanje nevjere. Osjećaj nepovjerenja prema bilo kome tko bi ga pokušao istinski i ljudski razumjeti. Da je kojim slučajem Louise ispričala Paulu o problemima s kojima se borila, ne bi dosegla točku s koje nije bilo povratka. U evanđeljima onaj događaj gdje muškarci žele kamenovati ženu uhvaćenu u preljubu koju dovode Isusu skriva jedan trenutak. Onaj trenutak u kojem muškarci odlaze i Isus ostaje sam sa ženom. Trenutak šutnje koji za ženu vjerojatno traje beskrajno dugo. Jer nije naišla na razumijevanje, žena i od Isusa očekuje kamen. Ili osudu. Ili presudu. Isusova šutnja je za nju beskrajna. Žena je toliko umorna od odsutnosti razumijevanja da uopće ne pokušava objasniti Isusu kako se uopće našla u položaju u kojem se nalazi.

Jer tko zna kako je dospjela tu gdje je bila. Moglo je biti obiteljsko nasilje. Mogla je biti loša ekonomska situacija. Moglo je biti da žena ima djecu kod kuće koju nema čim nahraniti i odlučuje „prodati“ vlastito tijelo kako bi ih nahranila. Muškarci koji su je htjeli kamenovati ništa ne žele znati o tome kako je dospjela tu gdje jest. I zašto. Nemaju razumijevanja. Isus ima razumijevanja iako ne odobrava ono što čini. I kad joj govori: Idi i ne griješi više, daje joj do znanja da ima razumijevanja za nju, ali ne pristaje na ono što ona čini. Iako uporno propovijedamo kako treba imati razumijevanja za čovjeka ili grešnika, ali jasno i nedvosmisleno upozoriti i osuditi grijeh, kao da od vremena do vremena idemo linijom manjeg otpora i unaprijed osuđujemo i čovjeka i grijeh, bez da pokušamo razumjeti samog čovjeka, misleći kako time odobravamo ono što čovjek radi. Lakše je osuditi oboje, i čovjeka i njegov grijeh nego se mučiti i strpljivo šutjeti u pokušaju da čovjeka razumijemo.

Nerijetko se događa da nailazimo na kritike, pa i osude kako je naše razumijevanje čovjeka grešnika i samo grijeh jer ga potičemo i podržavamo u grijehu. Ali otkad je razumijevanje postalo identično našem izričitom pristanku i odobravanju grijeha? Odsutnost razumijevanja je lakša i puno jednostavnija. Dovoljno je kategorizirati čovjeka u neku skupinu, grupu, zajednicu. Kategorizacija ne mora poslužiti našoj osudi čovjeka. Kategorizacija nam služi kako ne bismo morali razumjeti. Kako se ne bismo morali namučiti i potruditi oko razumijevanja ne čovjekova grijeha, nego čovjeka i motiva zašto taj grijeh čini.

Kategorizacija ljudi nam pruža mogućnost za duhovnu, vjerničku i kršćansku lijenost. Nismo dužni razumjeti. Ne moramo razumjeti. Ne želimo razumjeti. Od nas se ne zahtijeva razumijevanje. Tako je dadilja Louise u romanu dio jedne kategorije ljudi. One kategorije ljudi koji su slabo plaćeni, koji da bi preživjeli moraju raditi i više nego što fizički i psihički mogu, koji zbog posla satima putuju od jednog kraja grada na drugi, one skupine koja se dijeli na one koji imaju papire i one koji ih nemaju. Skupina dadilja. Teško je razumjeti, ako je uopće moguće, neku posebnu skupinu ili grupu.

Razumijevanje je odnos koji se uspostavlja prema jednom čovjeku i cijelom njegovom životu i njegovom postojanju. Isus ima razumijevanja za konkretnu ženu, cijeli njezin život i razloge zbog kojih je dospjela u taj položaj. Ipak, i kad ima razumijevanja, Isus ne pristaje da je grijeh stanje u kojem se može i treba nastaviti živjeti i zato kao da kaže ženi: Razumijem te, razumijem kako si dospjela ovdje, razumijem koje su te okolnosti ovdje dovele, razumijem da to nisi htjela ni željela, razumijem da se stidiš same sebe, razumijem da mrziš samu sebe, razumijem da ti je muka od svega, razumijem da te nitko osim mene neće i ne želi razumjeti. Razumijem te, ne osuđujem te. Idi, i nemoj više to činiti.

Razumijevanje je teško. Ono je zahtjevno. Ono je mučno. Iziskuje vrijeme. Strpljenje. Šutnju i prihvaćanje čovjeka. Ono traži da sagledamo cjelokupan život pojedinca. Ono traži da ne osudimo čovjeka, ali traži i da ne prekrivamo i ne skrivamo njegove grijehe. Razumijevanje je ponekad tako teško i tako zahtjevno da ćemo radije pribjeći sudu i osudi, i pojedinca i grupe, nego pokušati razumjeti. Kad ne želimo razumjeti čovjeka, kad odbijamo razumjeti čovjeka želimo mu reći kako nam je svejedno i kako nas ne zanima. I on i njegov grijeh su za osudu i tu nema razlike. Jer je potreban i određeni napor.

Ponekad je potreban izrazit napor da čovjeka ne prekrižimo dok vidimo i slušamo o grijehu ili grijesima koje čini. Nije uvijek lako razumjeti čovjeka. I kad ga ne želimo razumjeti uskoro ga nećemo htjeti ni prihvatiti. Nećemo ga moći ni voljeti. Nećemo ga moći ni ljubiti. Za grijeh ne može biti razumijevanja, ali za čovjeka bi uvijek moralo i trebalo biti. Sve je moglo biti drugačije da je nesretna Louise našla razumijevanja kod ljudi koje je toliko voljela i za koje je toliko predano radila. I tko zna što bi ona žena uhvaćena u preljubu sebi učinila da joj je Isus rekao: Ne želim te razumjeti, idi od mene. Ali nije to učinio. Razumio je. I nije time dao svoj pristanak na grijeh, niti je na bilo koji način pružio podršku grijehu, niti ga je odobrio. Kad bi tako bilo, rekao bi: Idi i nastavi raditi to što radiš. Ali to bi bilo duboko nerazumijevanje odnosa prema čovjeka i njegovom grijehu i grijesima.