Uvod
Vjerska sloboda ili pravna slobodu u stvarima koje se tiču vjere, njezina nesmetanog prihvaćanja, vanjskog očitovanja i prakticiranja u vlastitom životu, zauzima posebno mjesto među općim ljudskim pravima i drugim slobodama. Ona je bila ta koja je prva priznata u burnom tijeku borbi za proklamiranje i poštivanje općih ili osnovnih ljudskih prava i sloboda. Priznavanje vjerske slobode omogućilo je ili otvorilo put afirmaciji drugih prava i sloboda.[1]
Prema papi Pavlu VI., vjerska sloboda zauzima mjesto od prvorazredne važnosti među svim ljudskim pravima.[2] O važnosti vjerske slobode osobito često, u različitim dokumentima i prigodama, pisao je ili govorio papa Ivan Pavao II. Tako on ističe da je vjerska sloboda u temelju svih dragih sloboda i da je s njima nerazdvojno vezana;[3] da je pretpostavka i jamstvo svih sloboda koje osiguraju opće dobro svakoga čovjeka i svih naroda;[4] da je izvor i sinteza drugih ljudskih prava;[5] da je primarno i neotuđivo pravo osobe, i da čini oslonac svim drugim slobodama čiji je razlog postojanja duboko ukorijenjen u svakoj osobi;[6] da su sloboda savjesti i vjere bitni stupovi sustava ljudskih prava i temelj svakog istinski slobodnog društva;[7] da je vjerska sloboda ugaoni kamen zgrade ljudskih prava i postaje mjerilom drugih čovjekovih temeljnih prava.[8] To su samo neki od brojnih istupa i izričaja Ivana Pavla II. o izuzetnoj važnosti vjerske slobode.[9]
Važnost vjerske slobode i njezinu povezanost s drugim ljudskim pravima naglašavali su i diplomatski predstavnici Svete Stolice. Tako je mons. Paul F. Tabet, voditelj izaslanstva Svete Stolice na 49. zasjedanju Komisije OUN za ljudska prava, 16. veljače 1993. u Ženevi kazao da je pravo na vjersku slobodu, budući da se tiče najintimnije sfere duha, znak po kojemu se raspoznaju draga temeljna ljudska prava, a ozbiljnost i dosljednost s kojom se vjerska sloboda bude poštivala i štitila pokazivat će opću razinu poštivanja sveukupnih ljudskih prava u društvu.[10] A stalni promatrač Svete Stolice pri OUN u New Yorku, nadbiskup Renato Martini, govoreći 20. studenoga 1996. pred III. komitetom 51. zasjedanja Generalne skupštine OUN, označio je vjersku slobodu kao temeljno pravo i kao ugaoni kamen cijele zgrade ljudskih prava.[11]
Ako je vjerska sloboda uistinu tako važna za čovjeka, i ako zauzima tako istaknuto mjesto među općim ili temeljnim ljudskim pravima, onda je opravdano i razumljivo, zapravo nužno, da se u okviru šire teme: “Ljudska prava i Katolička crkva”, pozabavimo i pitanjima: što Katolička crkva drži o vjerskoj slobodi, i kako se ona zauzima za priznavanje i poštivanje vjerske slobode.
Ovo će izlaganje biti podijeljeno u dva dijela. U prvom ćemo vidjeti kakvo je doktrinalno gledanje Katoličke crkve na vjersku slobodu uopće, a u drugom će biti riječi o vjerskoj slobodi koju Katolička crkva traži za sebe, i koju priznaje sljedbenicima drugih religija i pripadnicima drugih vjerskih zajednica.
I. DOKTRINALNI POGLEDI KATOLIČKE CRKVE O VJERSKOJ SLOBODI
Učenje i držanje Katoličke crkve u pogledu vjerske slobode i odgovarajućih prava slobodnog prihvaćanja, ispovijedanja i prakticiranja vjere sadržani su i izneseni osobito u deklaraciji o vjerskoj slobodi: Dignitatis humanae Drugog vatikanskog sabora, prihvaćenoj svečano i proglašenoj 7. prosinca 1965.
Ta deklaracija nije ni najopsežnija (ima 15 brojeva), ni po sebi najvažnija među saborskim dokumentima, ali je svakako bila jedan od onih dokumenata o kojemu se najžučnije raspravljalo, i koji je imao najviše odjeka i izazvao najsnažnije reakcije ne samo u Crkvi, nego i izvan nje, kod državnih vlasti i u drugim kršćanskim Crkvama i nekršćanskim religijama.[12]
Može se reći da je Drugi vatikanski sabor tom deklaracijom označio prekretnicu u odnosu na dotadašnje učenje Crkve.[13] Saborsko je učenje kasnije ponavljano i razrađivano u drugim brojnim dokumentima crkvenog učiteljstva, a osobito su se na pitanje vjerske slobode često osvrtali pape Pavao VI. i Ivan Pavao II. Njome se bavila i Opća biskupska sinoda 1974., a također i neka nadleštva i tijela Apostolske Stolice, uključujući i vatikansku diplomaciju.
U ovom dijelu, uz kratku napomenu o postojanju različitih vjerovanja i religija u svijetu, vidjet ćemo: što je vjerska sloboda i kako je ona povezana sa slobodom savjesti; na čemu se ona temelji; tko je subjekt prava na vjersku slobodu; što je njezin objekt i u čemu se ona konkretno ostvaruje ili očituje. Potom će biti riječi o vjerskoj slobodi kao sastavnici općeg dobra i o pitanju odnosa društvene i javne vlasti prema vjerskim slobodama, a isto tako i vjerskih zajednica prema društvenoj vlasti i građanskim slobodama.
1. Odakle različite vjere i različite religije u svijetu
Čovjek je po svojoj naravi religiozno biće, a religioznost ljudi opća je činjenica. Ona se sastoji od osvjedočenosti ili uvjerenosti ljudi u postojanje jedne transcendentne stvarnosti i transcendentnog i apsolutnog bića – Boga, i ljudi se osjećaju i priznaju ovisnim o njemu, te odlučuju i nastoje svoje postojanje, svoj život i djelovanje uskladiti s onim što o Bogu prihvaćaju kao istinito i što drže da Bog od njih traži.[14] Da bi mogao ispravno urediti svoj odnos i držanje prema Bogu, i uopće urediti vlastiti život na način koji odgovara njegovu urođenom ili naravnom dostojanstvu, čovjek mora poznavati istinu o Bogu i o samome sebi, ukoliko je stvorenje Božje i kao takav ovisan o Bogu i k Bogu usmjeren. Neke od tih istina čovjek može dokučiti samim svojim razumom, a druge mu se obznanjuju i otkrivaju putem božanske objave.
Traženje i upoznavanje istina a Bogu i o čovjeku, zatim prihvaćanje i vjernost spoznatoj istini i življenje sukladno tim istinama, nije čovjeku prepušteno na volju, nego je to moralna obveza koja pogađa i veže ljudsku savjest.[15] U tom smislu Drugi vatikanski sabor kaže: “Ljudi su dužni moralnom obvezom da traže istinu, u prvom redu onu koja se tiče religije /…/, da prionu uz istinu kad je jednom spoznaju i da sav život uređuju prema zahtjevima istine” (DH 1/2).
Objektivno, prava i potpuna istina o Bogu kao vječnom i apsolutnom biću, počelu svega stvorenoga i vrhovnom ravnatelju i uzdržavatelju svega što postoji, i o čovjeku – osobi obdarenoj razumom i voljom – može biti i jest samo jedna. Ali ljudi do te istine ne dolaze na isti način, istim putom i u jednakoj mjeri; niti je svi jednako prihvaćaju i prema njoj se na isti način odnose. Odatle na svijetu i među ljudima i različite religije i brojne i različite vjerske skupine i zajednice, te različito uređen i prakticiran vjerski život.
2. Što Katolička crkva podrazumijeva pod vjerskom slobodom i povezanost vjerske slobode sa slobodom savjesti
Katolička crkva drži da posjeduje pravu i potpunu istinu o Bogu i o čovjeku, a koju je, po njezinu vjerovanju i naučavanju, svijetu objavio sam Isus Krist, druga božanska osoba, i koju ona, po naređenju Kristovu, treba navješćivati svim ljudima, po cijeloj kugli zemaljskoj i do konca svijeta. A od ljudi Krist traži da njegovu istinu upoznaju, prihvate i po njoj žive.
Crkva ipak govori o vjerskoj slobodi i za nju se otvoreno i odlučno zauzima. Nema li u tome nečega kontradiktornoga? Kako shvatiti vjersku slobodu i kako je povezati i uskladiti s moralnom obvezom čovjeka da traži pravu istinu, te da nju prihvati i slijedi?
Činilo se da se naukom o vjerskoj slobodi, koju je usvojio Drugi vatikanski sabor, istina i vjera relativiziraju, da se sve religije jednako vrednuju i da se, na koncu, time pogoduje vjerskom indiferentizmu, pa i potpunom bezvjerstvu i bezboštvu. Zbog toga su se neki saborski Oci i suprotstavili predloženoj deklaraciji o vjerskoj slobodi.[16] I oni bi bili u pravu kada bi Sabor, ili uopće crkveno učiteljstvo, u svom naučavanju govorili o odnosu ljudi prema istinama vjere, naime da svatko može i smije slobodno prihvatiti i slijediti bilo koju vjeru i pripadati bilo kojoj vjerskoj zajednici ili skupini ljudi. Katolička crkva ne zastupa stajalište da postoji potpuna sloboda u pogledu prihvaćanja ili odbijanja određenih vjerskih istina ili nauka, kao i moralnih načela i njima odgovarajućeg ponašanja. Kad Crkva zastupa vjersku slobodu, ne misli se time reći da pravo postojanja ima jednako istina i neistina, prava vjera i zabluda, dobro i zlo. Ne odstupa se, dakle, od onoga što je ustvrdio papa Pio XII., rekavši: “Ono što ne odgovara istini i moralnoj normi, nema objektivno nikakva prava postojanja, niti širenja, niti djelovanja.”[17] U katoličkom se učenju o vjerskoj slobodi ne govori o odnosu čovjeka – vjernika ili nevjernika – prema predmetu vjerovanja i prema normama ispravnog ponašanja, jer odnos između neke osobe i određenih vjerskih istina i moralnih načela nije pravni odnos. Pravni odnos je uvijek interpersonalni – postoji samo među osobama – a odnos između osobe koja vjeruje i onoga u što ona vjeruje više je metafizički ili moralni ili logički odnos.[18]
a) Vjerska sloboda je juridička, i sloboda od fizičke i moralne prisile
Sabor izrijekom kaže: “Svi su ljudi dužni istinu, osobito u onome što se odnosi na Boga i Crkvu, tražiti i, pošto je upoznaju, prihvatiti je i ostati joj vjerni” (DH 1,3). A na drugom mjestu stoji kako ljudi uz spoznatu istinu treba da čvrsto prionu osobnim pristankom ( usp. DH 3/2). Sabor i Crkva su eksplicitni kad ističu da obveza traženja i upoznavanja istine pogađa i veže ljudsku savjest (vidi: DH 1/3 i 2/2). Stoga, kad prihvaćaju i iznose nauk o vjerskoj slobodi, ne žele kazati da je čovjeku moralno dopušteno, i da smije slobodno prihvatiti i slijediti koju mu drago “istinu”, pa da, prema tome, i zabluda “ima pravo” na postojanje. Katolička crkva svojom naukom o vjerskoj slobodi ni u kojem slučaju ne želi reći da objektivno imaju jednako pravo i moralnu snagu i istina i laž, i prava vjera i zabluda ili krivovjerje, nego samo to da se čovjeku mora pustiti da se u stvarima vjere ravna po vlastitoj savjesti, u ozračju tzv. psihološke slobode ili slobodnog odlučivanja, bez ikakve izvanjske prisile i odlučujućeg utjecaja. Sabor kaže da ljudi ne mogu zadovoljiti svojim obvezama na način koji odgovara njihovoj naravi i dostojanstvu ako ne uživaju psihološku slobodu (usp. DH 2/2).[19] Bog zove ljude da mu služe u duhu i istini, i zato ih taj poziv veže u savjesti, ali Bog ih ne prisiljava. Bog gleda na dostojanstvo ljudske osobe koju je on sam stvorio i kojoj je prepustio da donosi vlastite odluke, i da se prema njima ravna u odgovornoj slobodi (usp. DH 11).
Dakle, kad se govori o vjerskoj slobodi, ne radi se o tome da se dovode u odnos, i da se u ravnopravan položaj stavljaju istina i zabluda. Istina i zabluda, kao takve, nikada u stvarnosti ne stoje jedna naspram druge, nego su to konkretni ljudi, koji mogu imati različite poglede i uvjerenja o Bogu i o čovjeku. Kad je u pitanju vjerska sloboda, pred očima se ima čovjek, subjekt prava, a ne objekt ili sadržaj onoga u što on vjeruje.
Svojom deklaracijom i učenjem o vjerskoj slobodi Drugi vatikanski sabor više i prvenstveno govori o odnosima među ljudima koji prihvaćaju i ispovijedaju različite vjere, ili koji uopće nemaju nikakve vjere. Za Sabor i Katoličku crkvu sloboda vjere se prvotno, ali s negativnog motrišta, sastoji u isključivanju svake prisile, bilo fizičke bilo moralne, koja bi ugrožavala čovjekovu autonomiju u pogledu njegova duhovnog života i vjerskog opredjeljivanja. A promatrano pozitivno, vjerska sloboda je potvrda čovjekove sposobnosti da, unutar dužnih granica, u stvarima vjere djeluje prema svojoj savjesti, kako privatno tako i javno, kako samostalno tako i skupa s drugima.[20] U deklaraciji o vjerskoj slobodi Drugi vatikanski sabor kaže: “Vjerska sloboda /…./ se odnosi na slobodu od pritisaka u građanskom društvu” (DH 1/3); a malo dalje nastavlja: “Ljudska osoba ima pravo na vjersku slobodu, koja se sastoji u tome što svi ljudi moraju biti slobodni od pritisaka bilo pojedinaca bilo društvenih skupina ili bilo koje vlasti, i to tako da u vjerskoj stvari nitko ne bude primoravan da radi protiv svoje savjesti ni sprečavan da radi po svojoj savjesti, privatno i javno, bilo sam bilo udružen s drugima, unutar dužnih granica” (DH 2/1; usp. i DH 3/3). A Katekizam Katoličke crkve to sažima ovako: “Pravo na vjersku slobodu nije ni moralna dozvola prianjati uz zabludu, ni uključno pravo na zabludu, nego naravno pravo ljudske osobe na građansku slobodu, tj. na zaštićenost od strane političke vlasti od izvanjskog pritiska, unutar dužnih granica, u vjerskoj stvari”.[21]
U skladu je sa samom prirodom vjere da se iz nje isključi svaka vrsta izvanjskih pritisaka od strane drugih ljudi (usp. DH 10), i stoga je razumljivo što Sabor u deklaraciji o vjerskoj slobodi kaže: “Ostvarivanje religije, po samoj njezinoj naravi, sastoji se najprije u unutarnjim dragovoljnim i slobodnim činima kojima čovjek sebe izravno usmjerava prema Bogu: takve čine ne može čisto ljudska vlast ni naređivati ni zabranjivati” (DH 3/3). Vjerska sloboda ne uključuje samo mogućnost prihvaćanja Boga i pokoravanja njemu, nego i mogućnost osobnog odbacivanja Boga, tako da ni takvo čovjekovo držanje ne može biti ni zabranjeno ni naređeno od bilo koje ljudske vlasti. O tome Sabor kaže: “Pravo na tu slobodu ostaje i onima koji ne udovoljavaju obvezi da traže istinu i da uz nju prianjaju; i služenje tim pravom ne može se priječiti dokle god se poštuje pravni javni poredak” (DH 2/2).[22]
Vjera i vjerski čini izlaze iz unutarnjeg čovjekova stava i raspoloženja, pa stoga i ne mogu biti takvi u pravome smislu ako nisu plod čovjekove slobode. Istina može biti prihvaćena, ljubljena i nasljedovana samo ako je plod unutarnjega osvjedočenja, a ne ako je izvana nametnuta kakvim prinudnim sredstvima. Već Tertulijan (160.-220.) i sv. Augustin (354.-430.) govore o nerazrješivoj moralnoj vezi između vjere i slobode: Credere non potest homo nisi volens (Čovjek ne može vjerovati nego htijući). Kad se polazi od čovjekove osobe, prihvatljivije je s moralnoga stajališta da on i pogriješi služeći se svojom slobodom i radeći po svojoj savjesti, nego da prihvati određenu istinu i nauk, ali da na to bude prisiljen.[23]
Kada netko ima određeno pravo, to ujedno znači da druge osobe imaju dužnost ili obvezu da to pravo uvažavaju i poštuju, da ne priječe onome komu to pravo pripada da se njime i služi. Dakle, kad govorimo o vjerskoj slobodi, onda mislimo na slobodu od nekoga, da taj netko mora poštivati tuđe pravo da prihvaća određenu vjeru i da je prakticira u osobnom životu.
Vjerska sloboda se, kako smo već vidjeli, sastoji u zaštićenosti od prisile. A to znači da nitko nikoga ne smije ni na kakav način prisiljavati da prihvati ili da ispovijeda bilo koju vjeru, i da bude pripadnik ili član bilo koje vjerske zajednice ili skupine, niti smije ikome bilo kakvim sredstvima priječiti da bude član neke vjerske skupine ili zajednice.[24] Prema tome, biti slobodan u stvarima vjere ima dvostruki smisao:
1) ne biti primoravan na prihvaćanje neke vjere ili na pristajanje uz nju protivno vlastitom uvjerenju i savjesti;
2) ne biti sprječavan u ispovijedanju vjeru i u ponašanju sukladno svome uvjerenju i vlastitoj savjesti.[25]
Vjera je prvenstveno predmet unutarnjega čovjekova stava, i čovjek odlučuje o vlastitoj vjeri sam i osobnom odgovornošću. Ali se vjera ne svodi samo na unutarnji čin razuma i volje. Narav vjere traži, a i sam čovjek osjeća potrebu da izrazi ili očituje vjeru i na vani, da djeluje i ponaša se u vanjskom životu u skladu s vjerskim osjećajima, pa i povezivanjem ili udruživanjem s drugim ljudima. Zato Drugi vatikanski sabor naglašava kako čovjek u stvarima vjere ne smije biti prisiljavan ni sprječavan, bilo da se radi o privatnom ili o javnom življenju i manifestiranju vjere, individualno ili skupno (vidi: DH 2/1).[26]
Dakle, kad Crkva govori o vjerskoj slobodi, misli na juridičku slobodu ili slobodu u juridičkom smislu, tj. da se ne može ljudskom vlašću i zakonima nekome nametnuti obveza da prihvati i slijedi neku vjeru, ako on to ne želi, niti mu se može priječiti da neku vjeru prihvati i ispovijeda, ako on to hoće. Radi se o poštivanju i zaštiti prava svakoga čovjeka da može vjerovati u Boga ili ne vjerovati, vjeru na vani iskazivati i po njezinim načelima živjeti, i sve to bez ikakva ometanja ili sprečavanja, i bez ikakva prisiljavanja na to, naročito od strane javne vlasti (usp. DH 2/1).
b) Vjerska sloboda se veže na slobodu savjesti
Vjerska sloboda se zamišlja i predstavlja prije svega kao čovjekovo pravo da se otvori Apsolutnome i da se stavi u odnos s Bogom, sukladno diktatu vlastite savjesti. I kao što je već naprijed isticano, vjerska sloboda je tijesno vezana uz slobodu savjesti. O savjesti Drugi vatikanski sabor u pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu: Gaudium et spes, kaže: “Savjest je najskrovitija jezgra i svetište čovjekovo, gdje je on sam s Bogom, čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini” (GS 16). A u Katekizmu Katoličke crkve stoji da je savjest “sud razuma po kojem ljudska osoba prepoznaje ćudorednu kakvoću čina što ga kani izvršiti, što ga vrši ili ga je već izvršila/…./. Čovjek mora vjerno slijediti ono što zna da je ispravno i istinito”.[27]
Čovjek spoznaje i prihvaća božanske istine i zakone preko svoje savjesti koja je sastavni dio dostojanstva ljudske naravi. Da bi došao k Bogu, svome konačnom cilju, čovjek je dužan svoju savjest vjerno slijediti u svakoj prigodi i u svakoj svojoj djelatnosti (usp. DH 1/3). Odatle slijedi da se i vjerska sloboda utemeljuje u slobodi savjesti.[28] Sloboda koju čovjek uživa proizlazi iz njegova nepovredivog prava da sluša vlastitu savjest. Zato vjerska sloboda pretpostavlja slobodu savjesti.[29] Čovjekova dužnost da traži istinu o Bogu i njegovoj Crkvi, te kad je upozna da je i prihvati i ostane joj vjeran, kako kaže Sabor, “pogađaju i vežu ljudsku savjest” (DH 1/3). O tijesnoj povezanosti vjerske slobode i slobode savjesti papa Ivan XXIII. u svojoj socijalnoj enciklici: Pacem in terris, piše: “Među čovjekova prava valja ubrojiti i to da smije Boga štovati prema ispravnom zahtjevu svoje savjesti i ispovijedati svoju vjeru privatno i javno”.[30]
c) Vjerska sloboda u svjetlu kršćanske Objave
Vidjeli smo dosada katoličko učenje o vjerskoj slobodi, promatrano u svjetlu razuma. Ali za Crkvu u njezinu naučavanju osobito je važan izvor Objava. U saborskoj deklaraciji o vjerskoj slobodi govori se o pravu na slobodu vjere također u svjetlu Objave, i izrijekom se kaže: “Ta nauka o slobodi ima korijen u božanskoj Objavi, i zato je kršćani moraju to svetije obdržavati” (DH 9).
Istina, u Objavi se o vjerskoj slobodi, odnosno o zaštiti od izvanjskih pritisaka u stvarima vjere ne govori na izravan način. Ali Objava nam otkriva dostojanstvo ljudske osobe u svoj njezinoj punini, što neizravno ukazuje i na ljudsko pravo na vjersku slobodu, koje proistječe iz toga dostojanstva. Što o vjerskoj slobodi treba držati na temelju božanske Objave, najbolje pokazuje Isusovo navješćivanje Božjega kraljevstva i njegovo postupanje prema ljudima, te propovijedanje Evanđelja i držanje Isusovih prvih učenika, apostola.
Oko Isusa Krista su se okupljali i slijedili ga mnogi ne zbog toga što ih je netko prisiljavao, nego jer su bili privučeni i poticani snagom božanske riječi i svjetlom objavljene istine. Isus je pozivao učenike da mu se dragovoljno pridruže, a zatim ih je poslao da dalje nastave njegovo propovijedanje (usp. Mt 11,28-29; Mk 6,5-6 i 9,23-24). Njegovo propovijedanje i istinitost naučavanja pratila su i potvrđivala brojna čudesa, a ne nikakva prijetnja i prisiljavanje (usp. Mt 11,20-24; Rim 12,19-20; 2 Sol 1,8). Isus je ponudio ljudima spasenje, a zavisi od volje svakog čovjeka pojedinačno hoće li ga uistinu i postići. On je rekao: “Tko bude vjerovao i pokrsti se, spasit će se; tko ne bude vjerovao, osudit će se” (Mt 16,16). Da Isus Krist nije pribjegavao, i da se ne smije pribjegavati prisili da bi netko povjerovao i postao Kristovim sljedbenikom, ili da ne treba kažnjavati onoga tko ne pristaje uz Krista, pokazuje prispodoba o pšenici i kukolju. Isus nije dozvolio da se kukolj koji se pojavio u pšenici, tj. zli i nevjerni ljudi, iskorijeni, nego je zapovjedio da se pusti da raste s pšenicom do žetve, do konca svijeta, a onda da se rastavi jedno od drugoga (usp. Mt 13,30.40-42). Isus Krist nije htio biti politički Mesija koji će uspostaviti neko zemaljsko kraljevstvo, i pritom se služiti nasilnim metodama i sredstvima (usp. Mt 4,8-10; Iv 6,15), nego se naziva Sinom Božjim, i kaže da je “došao služiti i život svoj dati kao otkupninu za mnoge” (Mk 10,45). Da se nije oslanjao na silu kazuju i njegove riječi da “stučene trske neće slomiti, ni stijenja što tinja neće ugasiti” (Mt 12,20). Poštivao je građansku vlast i priznavao njezina prava, ali je jasno dao do znanja da se treba više pokoravati Božjoj vlasti i božanskim zakonima: “Dajte caru carevo, a Bogu Božje” (Mt 22,21). Isus je također potvrdio da se njegovo kraljevstvo ne brani silom (usp. Mt 26,51-53; Iv 18,36), nego se uspostavlja i učvršćuje svjedočenjem i slušanjem istine, raste i održava se ljubavlju (usp. Iv 12,32). A to može biti samo u slobodi (vidi: DH 11/1).
Sabor također podsjeća kako su Kristov nauk i primjer slijedili i njegovi učenici (vidi: DH 11/2). Trudili su se neumorno, dragovoljno i odvažno kako bi navijestili radosnu vijest i obratili ljude da ispovijedaju vjeru u Isusa Krista kao Božjega Sina, Spasitelja i Otkupitelja. Nisu se služili nikakvim prisiljavanjem niti vještinama nedostojnim Evanđelja, nego snagom Božje riječi (usp. 1 Kor 2,3-5; I Sol 2,3-5; Ef 6,11-17), koja je ljude mogla privesti k vjeri i poslušnosti Kristu (usp. 2 Kor 10,3-5). Slabima i onima koji su bili u zabludi oni nisu sudili, nego su puštali da svatko Bogu sam dadne račun za svoja djela (usp. Rim 14,12). Priznavali su građansku vlast (usp. Rim 13,1-2), ali su se u isto vrijeme suprotstavljali javnoj vlasti koja se protivila volji Božjoj: “Više se treba pokoravati Bogu nego ljudima” (DAp 5,29).[31]
Kristov nauk i propovijedanje i držanje apostola bili su primjer i pokazatelj kakvo treba biti i držanje Katoličke crkve, a Sabor kaže: “Crkva /…/ slijedi put Krista i Apostola kad načelo vjerske slobode priznaje kao sukladno s čovjekovim dostojanstvom i Božjom objavom, i kad to načelo promiče” (DH 12/1).[32]
3. Vjerska sloboda utemeljena u dostojanstvu ljudske osobe
Čovjek je Božje stvorenje, a Sveto pismo kaže da je stvoren “na sliku Božju” (Post 1,26-27). Po tome što je stvoren takav, on participira od Božje veličine i njegove uzvišenosti. Dionik je svjetla i sile božanskoga Duha, obdaren “duhovnom i besmrtnom dušom” (GS 14). Razumom je sposoban shvatiti red stvari što ga je uspostavio Stvoritelj, a svojom voljom može se usmjeriti prema svom istinskom dobru, koje se sastoji u konačnom sjedinjenju s Bogom u vječnome blaženstvu.[33] Po svojoj duši i duhovnim moćima, razumu i volji, čovjek je obdaren slobodom, “izuzetnim znakom slike Božje”, i ta božanska slika je prisutna u svakom čovjeku.[34] U tome stoji posebno dostojanstvo ljudske osobe, a na tom dostojanstvu počivaju sva temeljna ljudska prava,[35] pa tako i pravo na vjersku slobodu.[36]
Kada tvrdi da ljudska osoba ima pravo na vjersku slobodu, saborska deklaracija o vjerskoj slobodi (usp. DH 2/1), koja i započinje riječima: “Dignitatis humanae personae” (Dostojanstvo ljudske osobe), također naglašava da to pravo “ima uistinu svoj temelj u samom dostojanstvu ljudske osobe kako je poznajemo i iz objavljene Božje riječi i iz samoga razuma” (DH 2/1). Čovjekovo dostojanstvo zahtijeva da on bude slobodan, pa i kada se radi o stvarima vjere: o priznavanju Boga i njegova vrhovništva, o prianjanju uz njega i podlaganju njegovoj volji i zakonima, te da slobodnom voljom i osobnom odlukom sebe veže za spoznatu istinu ili za ono što on stvarno drži istinitim.[37] Sabor kaže da “Bog gleda na dostojanstvo ljudske osobe koju je sam stvorio i koja mora biti vođena vlastitom odlukom i uživati slobodu” (DH 11), ističući kako “ljudi sve više postaju svjesni svoga dostojanstva i u svom životu i djelovanju žele svojim razumom promatrati i prosuđivati stvari i svojom slobodnom voljom i vlastitom odgovornošću o sebi odlučivati” (DH 1/1).
Vjerska se sloboda veže uz slobodu savjesti i na nju se oslanja. Međutim, ona nema posljednji temelj u čovjekovoj autonomnoj savjesti, nego u dostojanstvu njegove osobe, jer u istom dostojanstvu osobe svoj temelj i uporište ima i sama savjest. Stoga, pri prosudbi o služenju vjerskom slobodom nije odlučujuće moralno stanje savjesti: je li ona sigurna ili dvojbena, prava ili pogrešna. Čovjekovo se opredjeljenje i djelovanje promatra pod vidom njegova temeljnog ljudskog dostojanstva, a njega čovjek ne gubi ni kada radi u zabludi ili kada prihvaća i ispovijeda krivu vjeru.[38] Odatle se priznaje pravo na vjersku slobodu i onima koji “ne udovoljavaju obvezi da traže istinu i da uz nju prianjaju” (DH 2/2), jer oni time nisu izgubili dostojanstvo svoje osobe.[39] Evo i što o dostojanstvu ljudske osobe, kao temelju vjerske slobode, kaže papa Ivan Pavao II. u svojoj poruci poglavarima zemalja potpisnica Završnog akta KESS-a u Helsinkiju (potpisan 1. 8. 1975.): “Na prvom mjestu čini se evidentnim da je polazna točka za priznavanje i poštivanje te slobode dostojanstvo ljudske osobe koja osjeća unutarnji zahtjev, neuništiv, da radi slobodno ‘prema načelu vlastite savjesti’. /…./. Tako, sjedne strane, svaki čovjek ima pravo i dužnost da se zalaže u traženju istine i, s druge strane, drugi su ljudi i građansko društvo dužni poštivati slobodan duhovni razvoj osobe.”[40]
O slobodi savjesti i vjere Ivan Pavao II. je u govoru sudionicima kongresa Međunarodne unije odvjetnika, 23. ožujka 1991., istaknuo: “Ona nije milost koju daju vlasti; ona se ne svodi jednostavno na mogućnost obavljanja obreda; ona je pravo svakog čovjeka da na društvenoj razini izrazi ono što u sebi ima najdublje i da ne mora zbog toga trpjeti štete ili neugodnosti.”[41] A u propovijedi na misi u Kartumu, 10. veljače 1993., za svoga apostolskog putovanja u Sudan, kazao je: “Vjerska sloboda je pravo koje svi posjeduju, jer ono proizlazi iz neotuđivog dostojanstva svakog ljudskog bića. Ono postoji neovisno od političkih i socijalnih struktura”.[42]
4. Subjekt ili nositelj prava na vjersku slobodu
Vjerska se sloboda ne može uzimati i promatrati kao neko dobro u sebi, i kao objektivna samostojna vrijednost. Ona postoji i može se razumjeti samo u povezanosti s nositeljem ili subjektom vjerske slobode ili prava na vjersku slobodu, tj. ako se promatra kao vlastitost ljudi i za ljude.[43]U saborskoj deklaraciji o vjerskoj slobodi govori se o više subjekata ili o više nositelja prava na vjersku slobodu.
a) Osoba subjekt vjerske slobode
Budući da je vjerovanje u Boga i prihvaćanje vjerskih istina individualan i osoban čin, najprije se kao subjekt toga prava navodi ljudska osoba kao individuum ili pojedinac. Nema, zapravo, nikakve slobode, pa onda ni vjerske, koja ne bi bila sloboda ljudske osobe. Bolje rečeno, postoje zapravo samo slobodne osobe.[44] A kako se vjerska sloboda temelji na dostojanstvu ljudske osobe, a to dostojanstvo pripada svakome čovjeku, bez ikakve razlike, onda je primarni subjekt vjerske slobode čovjek kao pojedinac. U navedenoj se deklaraciji kaže: “Ovaj Vatikanski sabor izjavljuje da ljudska osoba ima pravo na vjersku slobodu”, a ona se, kako dalje stoji, “sastoji u tome što svi ljudi moraju biti slobodni od pritisaka” (DH 2/1). U tom su se smislu veoma često izjašnjavali i pape Ivan XXIII., Pavao VI. i Ivan Pavao II.
b) Zajednica subjekt vjerske slobode
Religioznost je također društveni fenomen, kao što je i čovjek po naravi društveno biće. Njegova društvena narav, a i narav pojedinih vjerskih čina, traže da se u vjerskim stvarima ljudi povezuju i komuniciraju jedni s drugima, i da svoju vjeru ispovijedaju i vrše na društven način (vidi: DH 3/3). Stoga se mora priznati pravo na vjersku slobodu i ljudima uzetim skupno ili udruženima i povezanima u skupine osoba ili organiziranima u zajednice. Vjerska sloboda, prema tome, pripada također ustanovama i zajednicama koje ljudi uspostavljaju da bi lakše zadovoljili svojim vjerskim i duhovnim potrebama, razumljivo u okvirima ili dužnim granicama koje postavlja opće dobro i javni red određene društvene zajednice. Stoga su nositelji i subjekti vjerskih sloboda i prava i vjerske zajednice, sve bez ikakve razlike, i to ne kao obični ili privatni skup pojedinaca, nego kao organizam i kao moralna ili pravna osoba.[45] Drugi vatikanski sabor kaže: “Sloboda ili izuzetost od pritisaka u vjerskoj stvari, koja pripada pojedinim osobama, treba da im se priznaje i kad djeluju u zajednici s drugima”, te da postojanje vjerskih zajednica “zahtijeva društvena narav i čovjeka i same religije” (DH 4/l).
c) Obitelj subjekt vjerske slobode
Kao subjekt vjerske slobode navodi se posebice obitelj, pa se u istoj deklaraciji kaže: “Svakoj obitelji – budući da je ona zajednica koja ima vlastito i iskonsko pravo – pripada pravo da slobodno uređuje svoj vjerski život u kući pod ravnanjem roditelja” (DH 5); a zatim se također naznačuju posebna prava u vjerskim stvarima koja pripadaju roditeljima u odnosu na njihovu djecu. O tome će biti više riječi malo kasnije.
U saborskoj deklaraciji o vjerskoj slobodi navodi se i ono što vjerska sloboda pojedinaca i zajednica uključuje, te se također određuju granice te slobode. Ali i o tome će više riječi biti nešto kasnije, kada bude govor o objektu ili predmetu, odnosno o sadržaju vjerske slobode, kao i o javnoj vlasti i granicama koje se mogu zakonito postavljati vjerskoj slobodi radi osiguranja javnoga reda i društvenog poretka.
5. Objekt prava na vjersku slobodu i konkretni oblici ostvarivanja vjerske slobode
Sadržaj ili predmet vjere su određene istine ili određeno vjersko učenje o Bogu i o čovjeku, kao i određena životna načela čovjekovog ponašanja i djelovanja, a predmet vjerske slobode ili prava na slobodu u vjerskim stvarima jest traženje vjerskih istina, prihvaćanje tih istina za koje netko drži da su prave, te provođenje izvanjskog života sukladno tim istinama i odgovarajućim moralnim načelima.
U pogledu vjere za čovjeka su važna tri momenta: vjeru upoznati, vjeru prihvatiti ili uz nju prionuti, i vjeru prakticirati i svoj život prema njoj usmjeravati i uređivati. Sva tri ta elementa uključena su u pravo na vjersku slobodu i predmet su ili objekt vjerske slobode, najprije kad se radi o individualnom pravu svakoga čovjeka, a zatim i o kolektivnom pravu skupina i vjerskih zajednica.
a) Traženje, prihvaćanje i širenje vjerskih istina
U saborskoj se deklaraciji o vjerskoj slobodi kaže da sve ljude, obdarene razumom i slobodnom voljom, vlastita narav goni, i vezani su moralnom obvezom da traže istinu, u prvom redu onu koja se tiče religije; da su dužni prionuti uz istinu kad je jednom spoznaju; i da sav život trebaju uređivati prema zahtjevima te istine (vidi: DH 2/2; a i DH 3/1-2).
Traženje i širenje istine u vjeri odvija se slobodnim samostalnim istraživanjem ili studijem, zatim izmjenom mišljenja i spoznaja dijalogom s drugima, izlaganjem otkrivene istine ili vjerskog učenja i poučavanjem u njoj bilo neposredno bilo služeći se sredstvima društvenog priopćavanja i međuljudske komunikacije. Drugi vatikanski sabor u deklaraciji o vjerskoj slobodi kaže izričito: “Svatko ima dužnost, a po tom i pravo da traži istinu u vjerskoj stvari, da sebi, upotrijebivši prikladna sredstva, razborito izradi ispravne i istinite sudove savjesti” (DH 3/1). A potom nastavlja:: “Istinu treba tražiti na način svojstven dostojanstvu ljudske osobe i njezinoj društvenoj naravi, naime slobodnim istraživanjem, uz pomoć učiteljstva i pouke, izmjene mišljenja i dijalogom /…./, da bi si međusobno pomogli u traženju istine” (DH 3/2).[46]
Čovjek koji spozna i prihvati istinu vjere osjeća unutarnju potrebu da je i drugima priopći, i da za nju i druge pridobije. Uz to vjera u apsolutno biće, u Boga, i svijest o zavisnosti o Bogu, svestvoritelju i sveuzdržavatelju, potiče čovjeka da iskazuje Bogu štovanje i da mu se utječe za pomoć. Odatle u čovjeku potreba i osjećaj dužnosti vršenja bogoštovlja i vjerskih obreda. Stoga vjerska sloboda mora obuhvatiti i uključivati i to područje vjerničke prakse i ponašanja.
b) Vanjsko očitovanje vjere
Vjerska sloboda označava pravo svakog pojedinca i vjerske skupine ili zajednice da očituju i da žive vlastitu religioznost, a da kod toga ne budu ometani ili sprječavani ni od koga. Prema riječima Sabora “svi ljudi moraju biti slobodni od pritisaka bilo pojedinaca bilo društvenih skupina ili bilo koje ljudske vlasti” (DH 2/1).
Papa Ivan Pavao II. ističe kako se vjerska sloboda izražava činima koji nisu samo unutarnji niti isključivo individualni, uzevši u obzir da ljudsko biće misli, djeluje i s drugima komunicira, a zatim nastavlja: “‘Ispovijedanje’ i ‘prakticiranje’ vjere izražava se kroz niz vidljivih čina, bilo osobnih, bilo skupnih, privatnih i javnih, koji su na početku zajedništva s osobama iste vjere, i koji uspostavljaju vezu pripadnosti vjernika nekoj organskoj vjerskoj zajednici. Ta veza može imati različite stupnjeve, različitu jačinu, već prema naravi i zapovijedima vjere ili uvjerenju uz koje se pristaje.”[47] A Sabor to ovako izriče: “Društvena narav čovjekova traži da on unutarnje vjerske čine izrazi na izvanjski način, da u vjerskoj stvari saobraća s drugima, da svoju religiju ispovijeda na društven način” (DH 3/3). Ako to odgovara čovjekovoj naravi, onda on mora na to imati i pravo. To se u deklaraciji Sabora o vjerskoj slobodi kaže i izričito: “Svatko ima dužnost, a po tom i pravo da traži istinu u vjerskoj stvari, da sebi, upotrijebivši prikladna sredstva, razborito izradi ispravne i istinite sudove savjesti” (DH 3/1).
c) Pravo na samostalno unutarnje uređenje i organiziranje i na vremenita dobra
Vjerska sloboda uključuje i pravo okupljanja i udruživanja, te za vjerske zajednice pravo da samostalno određuju svoju unutarnju organizaciju i ustrojstvo, i da ga pravno uređuju, da imaju vlastito vodstvo, ustanove i materijalna dobra, potrebne za uspješno djelovanje. Sabor se o tome ovako izražava: “Ovim zajednicama /…./ pripada po pravu sloboda da sobom upravljaju po vlastitim odredbama, da vrhovno božanstvo štuju javnim kultom, da svoje članove pomažu u vršenju vjerskoga života i podržavaju ih poukom, i da promiču one ustanove u kojima bi članovi surađivali u uređivanju vlastitog života prema svojim vjerskim načelima” (DH 4/2). Zatim naglašava kako vjerskim zajednicama “pripada pravo da ne budu sprječavane /…./ u odabiranju, odgajanju, imenovanju i premještanju svojih vlastitih službenika, u saobraćanju s vjerskim poglavarima i zajednicama koje se nalaze u drugim krajevima svijeta, u podizanju vjerskih zgrada te u stjecanju i uživanju prikladnih dobara” (DH 4/3).
d) Prava roditelja u odnosu na djecu
Kada se radi o vjerskoj slobodi, Katolička crkva je vrlo osjetljiva glede pitanja prava roditelja u odnosu na njihovu djecu, osobito s obzirom na odgoj i izobrazbu. Zato Sabor nije propustio da naglasi kako “svakoj obitelji /…./ pripada pravo da slobodno uređuje svoj život u kući pod ravnanjem roditelja”, i kako njima “pripada pravo da određuju kakva će se vjerska pouka davati njihovoj djeci, prema vlastitom vjerskom osvjedočenju” (DH 5).
Odgoj i izobrazbu djece, ne samo vjersku nego i opću i stručnu, vrše prvenstveno roditelji. Međutim, oni tome zadatku ne mogu udovoljiti sami, nego primaju pomoć drugih, osobito odgojno-obrazovnih, privatnih i javnih ili društvenih ustanova. Stoga se u saborskoj deklaraciji o vjerskoj slobodi ističe također da je “pravo roditelja da biraju, u istinskoj slobodi, škole ili druga odgojna sredstva” (DH 5).[48] Sabor govori i o povredi toga prava, ali ćemo se na to osvrnuti nešto kasnije. Stajalište Katoličke crkve o ulozi i položaju roditelja s obzirom na vlastitu djecu posebno je izraženo u dokumentu Svete Stolice: La “Charte des droits de la familie”, predstavljenom javnosti 24. studenoga 1983. U tom se dokumentu kaže: “Budući da su roditelji dali život svojoj djeci, oni imaju izvorno, prvotno i neotuđivo pravo i da ih odgajaju /…./. a) Roditelji imaju pravo svoju djecu odgajati u skladu sa svojim ćudorednim i vjerskim uvjerenjem /…./; c) Roditelji imaju pravo da njihova djeca ne budu prisiljena pohađati pouku koja nije u skladu s njihovim ćudorednim i vjerskim uvjerenjem.”[49] U istom se dokumentu o prakticiranju vjerskog života, o ispovijedanju vjere i vršenju bogoštovlja u okvirima obitelji kaže: “Svaka obitelj ima pravo da u svom domu, pod vodstvom roditelja, slobodno provodi svoj vjerski život, a tako i pravo da svoju vjeru javno ispovijeda i širi, da sudjeluje u činima javnoga bogoštovlja i u slobodno izabranim programima vjerske pouke, i to bez ikakve diskriminacije.”[50]
e) Predmeti obuhvaćeni vjerskom slobodom na individualnom i komunitarnom planu
O tome što sve, prema stajalištu Katoličke crkve, treba biti obuhvaćeno pravom na vjersku slobodu, papa Ivan Pavao II. je opširno govorio pred generalnom skupštinom OUN 2. listopada 1979.,[51] a zatim je iscrpno nabrojio u poruci što ju je 1. rujna 1980. uputio poglavarima zemalja potpisnica Završnog akta KESS-a u Helsinkiju. Papa u ovom drugom dokumentu govori o vidovima vjerskih sloboda na planu osobnom i zajedničkom, koji su međusobno strogo povezani.
On navodi da pravo na vjersku slobodu na osobnom planu obuhvaća i uključuje da svatko, bez prisiljavanja i bez sprječavanja, može slobodno:
– pristajati ili ne pristajati uz određenu vjeru i uz odgovarajuću vjersku zajednicu;
– obavljati, privatno i javno, molitvu i obrede kulta, te imati vlastita bogoštovna mjesta i prostore, prema potrebama vjernika;
– uživati vjersku potporu i podvorbu u javnim mjestima liječenja, u vojarnama, zatvorima, i u obvezatnim državnim službama.
Roditeljima i obiteljima vjerska sloboda omogućuje:
– odgajanje djece sukladno vjerskim nazorima i načelima koja nadahnjuju njihov život, te daje mogućnost da im djeca pohađaju vjersku pouku koju pruža zajednica;
– odabir škola i drugih ustanova ili sredstava koja osiguraju njihovoj djeci željeni odgoj, izobrazbu i stručno osposobljavanje, a da pritom ne moraju, izravno ili neizravno, podnositi dodatna opterećenja koja bi ih tako pritiskala da bi zapravo priječila da se služe pravom koje im pripada.
Sto se tiče vjerske slobode na komunitarnom planu, Papa napominje kako je nužno imati u vidu da vjerske zajednice koje okupljaju vjernike određene konfesije postoje i djeluju kao društvena tijela, stoga da im pripada pravo:
– da se organiziraju prema doktrinarnim načelima i vlastitim institucionalnim ciljevima svake od njih;
– da imaju vrhovnu vlast i vodstvo, odgovorne na općem planu, i odgovarajuće vjerske službenike, koje slobodno izabiru ili postavljaju nadležna vjerska tijela i poglavari, prema vlastitim pravnim normama dotične vjerske zajednice;
– da putem službi učiteljstva i vlasti osiguraju jedinstvo i zajedništvo vjerskih službenika i vjernika u istoj vjerskoj zajednici ili konfesiji;
– da uspostavljaju i održavaju komunikacije i povezanost najviših vjerskih vlasti i vjerskih službenika s vjerskim zajednicama na lokalnoj razini;
– da šire ili distribuiraju tisak i spise vjerskoga sadržaja;
– da na međunarodnom planu uspostavljaju komunikaciju i izmjenjuju suradnju i solidarnost vjerskog karaktera, te da održavaju susrete i sastanke višenacionalnog i sveopćeg karaktera;
– da se, također na međunarodnom planu, vrše među vjerskim zajednicama izmjene informacija i znanstvenih dostignuća i spoznaja teološkog i vjerskog sadržaja.[52]
O tome što je obuhvaćeno pravom na vjersku slobodu govorio je 16. veljače 1993. i mons. Paul F. Tabet, voditelj izaslanstva Svete Stolice na 49. zasjedanju Komisije OUN za ljudska prava.[53]
Sigurno je da još nisu precizirana i obuhvaćena sva područja i svi oblici ljudskog djelovanja i ponašanja koji zahtijevaju da budu formalno definirani, priznati i osigurani temeljnim pravom i slobodom vjere. Vjerojatno će se njihov “popis” i dalje proširivati, dopunjavati i još bolje artikulirati.
6. Vjerska sloboda dio je općega dobra, te promicanje i zaštita vjerske slobode od strane javne vlasti
Sloboda, bez obzira o kojoj je riječ, nije svrha sama sebi, nego služi čovjeku i izraz je i potvrda dostojanstva ljudske osobe. Ni vjerska se sloboda ne može promatrati kao dobro u sebi, kao autonomna objektivna vrijednost. Ona je dobro i predstavlja vrijednost samo ukoliko je postala svojstvo i obilježje čovjeka koji vjeruje, i kao takav djeluje, odnosno svojstvo ustanove kojoj čovjek kao vjernik pripada. Kratko bi se reklo, ukoliko je postala subjektivno pravo čovjeka i za čovjeka.[54]
Pitanje se postavlja: U čemu je za čovjeka vrijednost vjerske slobode? Odgovor je kratak: Vrijednost vjerske slobode stoji u vrijednosti same vjere, u vrijednosti koja se pridaje religioznoj dimenziji i religioznim interesima i potrebama čovjeka, kao i u vrijednosti koju vjera ima u društvenom životu. Samo ako se prihvati da vjera nije isključivo osobna i privatna stvar, nego da je javnog karaktera, da je društvena pojava i dio općeg dobra, može se shvatiti i važnost vjerske slobode.[55]
a) Vjerska sloboda dio općeg dobra i društvena korisnost vjerske slobode
Ako se pod općim dobrom podrazumijevaju, ili ako vjerska sloboda obuhvaća sve one uvjete društvenog života u kojima ljudi, bilo kao pojedinci ili udruženi u zajednicama, kako u obitelji tako i u državi, mogu potpunije i lakše ostvarivati svoje usavršavanje (usp. GS 26/1 i 74/1) i zadovoljavati vlastite duhovne i materijalne potrebe, onda u opće dobro, kao njegov sastavni dio, svakako spada i vjera, odnosno vjerska sloboda i poštivanje i zaštita te slobode.[56] Zato Drugi vatikanski sabor, kad kaže da treba učiniti čovjeku dostupnim sve ono što mu je potrebno da živi uistinu ljudskim životom, u to ubraja i “pravo čovjeka da radi prema ispravnoj normi svoje savjesti /…./, te opravdanu slobodu na religioznom području” (GS 26/2).
Opće dobro pripada svim ljudima, odnosno svim članovima neke društvene zajednice, i zato svi oni treba da rade na ostvarenju odgovarajućih uvjeta, i trebaju doprinositi općem dobru, odnosno trebaju poštivati prava i vršiti dužnosti koje promiču opće dobro. Ipak je to na prvom mjestu zadaća javne vlasti, tj. svih onih tijela i struktura koje u zajednici obnašaju neku službu i dužnost, i vrše vlast upravljanja. Ta tijela i strukture trebaju iskazivati odgovarajuće držanje i odnos prema vjernicima i vjerskim zajednicama, i imaju određenu ulogu u ostvarivanju vjerske slobode. U tom smislu valja uzeti i sljedeće riječi Drugog vatikanskog sabora: “Briga oko prava na vjersku slobodu spada jednako na građane, na društvene skupine, na građanske vlasti, na Crkvu i na druge vjerske zajednice, svima na način koji im je svojstven, već prema njihovoj dužnosti glede općeg dobra” (DH 6/1).
Osim što temelj vjerskoj slobodi vidi u dostojanstvu ljudske osobe, i što naglašava značenje vjerske slobode za osobni život čovjeka ili za određenu zajednicu i njezino djelovanje, Sabor ističe i njezinu korist za društvo. Naime, kad se vjernicima osiguraju u društvu povoljni uvjeti za provođenje vjerskog života, i kada oni mogu ostvarivati vjerska prava i ispunjavati vjerske dužnosti, od toga i samo “društvo uživa plodove pravde i mira koji proizlaze iz vjernosti ljudi prema Bogu i Njegovoj svetoj volji” (DH 6/2). Korist vjerske slobode za društvo je i u tome što usmjerava ljude da u ispunjavanju svojih vlastitih dužnosti u društvenom životu rade s većom odgovornošću (usp. DH 8/3).
Ističući važnost vjerske slobode za opće dobro, Ivan Pavao II. u pismu od 2. prosinca 1978. generalnom tajniku ONU, gosp. Kurtu Waldheimu, kaže: “Htio bih svečano tražiti da se na svakom mjestu i od strane svakoga poštuje vjerska sloboda svake osobe i svakog naroda /…./. Slobodno vršenje religije donosi dobrobit kako pojedincima tako i vlastima. Zato obveza poštivanja vjerske slobode pada na svakoga, radilo se o privatnim građanima ili o zakonitim građanskim vlastima”.[57] Papa Ivan Pavao II. u poruci poglavarima zemalja potpisnica Završnog akta KESS-a u Helsinkiju o tome piše ovako: “Zdrava primjena načela vjerske slobode služit će također promicanju izgradnje građana, da u punom priznavanju moralnoga reda znaju slušati zakonitu vlast i budu ljubitelji istinske slobode, tj. ljudi koji su sposobni za osobne sudove u svjetlu istine, da obavljaju vlastite aktivnosti s osjećajem odgovornosti, i da se zalažu za ostvarenje svega onoga što je istinito i dobro, velikodušno raspoloženi da surađuju u tom cilju s drugima.” Potom nastavlja: “Vjerska sloboda, ispravno shvaćena, služit će, s druge strane, osiguranju reda i zajedničkog dobra svake zemlje, svakog društva, jer kad ljudi vide da su zaštićeni u svojim temeljnim pravima, više su raspoloženi da se posvete radu za opće dobro”.[58] A u govoru održanom sudionicima kongresa Međunarodne unije odvjetnika u Rimu, 23. ožujka 1991., on kaže: “Kada bi to pravo /slobode savjesti i vjere – op. m./ bilo univerzalno priznato kao načelo koje uređuje društvene odnose, konfrontiranje među različitim poimanjima svijeta – religioznim, bezbožničkim ili agnostičkim – ostalo bi lojalno i miroljubivo. Jednako poštivanje uvjerenja je jedan od stupova suvremenih demokratskih društava, i njegovo ostvarivanje svjedoči napredak prema većem poštivanju ljudskih prava u njihovoj sveukupnosti.”[59] U poruci za svjetski dan mira – 1. siječnja 1988., Ivan Pavao II. je istaknuo da je vjerska sloboda bitni element miroljubivog suživota ljudi.[60] U svom govoru na dolasku u Kartum, 10. veljače 1993., Papa je naglasio kako strogo poštivanje vjerske slobode čini primarni izvor i temelj za miroljubiv suživot,[61] a istoga dana, prigodom posjete predsjedniku Republike Sudana, gosp. Omar Hassan Ahmed al Bashiru, naglasio je da “je vjerska sloboda pojedinaca i zajednica da ispovijedaju i prakticiraju svoju vjeru bitni element za miroljubiv ljudski suživot”.[62]
Poštivanje načela vjerske slobode, tvrdi Ivan Pavao II., služi također jačanju međunarodnog mira, koji biva ugrožen povredom bilo kojega od ljudskih prava.[63] Sabor isto tako ističe kako ljudi i narodi postaju sve više jedna obitelj i sve se tješnje povezuju, a da bi se među njima uspostavljali i učvršćivali miroljubivi odnosi i sloga potrebno je osigurati poštivanje najuzvišenije dužnosti i prava ljudi da slobodno provode vjerski život u društvu (usp. DH 15,4).
O značenju vjere i vjerske slobode govorio je i mons. Paul F. Tabet, voditelj izaslanstva Svete Stolice, 16. veljače 1993. na 49. zasjedanju Komisije OUN za ljudska prava, te naglasio kako poštivanje vjerske slobode može imati koristan učinak u izgradnji i funkcioniranju društvene zajednice, u čemu vjernici mogu dati neprocjenjiv doprinos.[64] Na korisnu društvenu ulogu vjernika upozorio je na generalnoj skupštini OUN, 14. studenoga 1997., i stalni promatrač Svete Stolice pri ONU, mons. Renato Martini. Tom zgodom je kazao: “Daleko od toga da bi se bojale onih koji ispovijedaju neku vjeru, države bi trebale priznati da vjernici, upravo zbog dubokih vjerskih osvjedočenja, mogu biti među najaktivnijim građanima, željni da sudjeluju s drugima u izgradnji pravednijeg društva”.[65]
b) Društvena vlast i vjerska sloboda
Poštivanje i promicanje vjerske slobode obvezuje različite subjekte, ali se tiče prvenstveno i na osobit način javne vlasti. Kao što smo već vidjeli, pravo na vjersku slobodu mora se promatrati kao temeljno pravo osobe ili kao naravno pravo, tj. odgovarajuće čovjekovoj naravi. Stoga to pravo objektivno postoji neovisno o ljudskoj vlasti, ali ga ta vlast ili država u svom pravnom poretku mora priznavati na način da ono postane i njezino vlastito pravo, i da postane građansko pravo, a vjerska sloboda da postane građanskom slobodom.[66] Sabor kaže: “Pravo ljudske osobe na vjersku slobodu treba priznavati u pravnom uređenju društva da ono postane građansko pravo” (DH 2/1); a na drugom mjestu: “Građanska vlast, čiji je vlastiti cilj da se brine za vremenito opće dobro, treba da priznaje vjerski život građana i da ga podupire, ali treba reći da ona prekoračuje svoje granice ako si prisvaja pravo da upravlja vjerskim činima ili da ih priječi” (DH 3/5); i opet, nešto dalje: “Građanska vlast mora, pravednim zakonima i drugim prikladnim sredstvima, djelotvorno preuzeti zaštitu vjerske slobode svih građana i pružiti povoljne uvjete za gajenje vjerskog života” (DH 6,).[67]U enciklici Redemptor hominis Ivan Pavao II. se obraća svima onima od kojih zavisi uređenje društvenog javnog života, i traži da poštuju pravo vjere, i pritom kaže da se ne moli nikakva povlastica, nego poštivanje elementarnog prava, i da je ostvarivanje toga prava jedna od temeljnih provjera istinskog čovjekova napretka u svakom režimu, u svakom društvu, sustavu ili ambijentu.[68] A u govoru održanom u susretu s diplomatskim zborom u Nairobiju, Kenija, 6. svibnja 1980., kazao je da Katolička crkva neće nikada prestati braniti, kao temeljno pravo svake osobe, slobodu vjere i slobodu savjesti.[69]
Budući da se vjera sastoji ponajprije i ponajviše od unutarnjih dragovoljnih i slobodnih čina kojima čovjek sebe dovodi i stavlja u odnos prema Bogu, ti čini nadilaze zemaljski i vremeniti red stvari, i “takve čine čisto ljudska vlast ne može ni naređivati ni zabranjivati” (DH 3/3). Kako dalje Sabor kaže: “Javnoj vlasti nije dopušteno da građanima silom ili prijetnjom ili drugim sredstvima nameće ispovijedanje ili odbacivanje bilo koje religije, ili da priječi da tko stupi u vjersku zajednicu ili je napusti” (DH 6/5). A u pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu stoji: “Osuđuju se svi oblici političkog uređenja /…./ koji sprječavaju građansku i vjersku slobodu” (GS 73/3).
Javna ili društvena vlast ima zadaću promicanja i zaštite općega prava na vjersku slobodu, kako ono ne bi ostalo mrtvo slovo “samo na papiru”, bez stvarnog efekta i bez praktičnog oživotvorenja. Nadležnost države i javne vlasti s obzirom na vjeru i vjersku slobodu njezinih građana svodi se na donošenje zakona i normi nužnih da svatko može stvarno razvijati religiozno područje svoje osobnosti, te da preko društvenih struktura izvršne i sudbene vlasti osigura poštivanje vjerske slobode i subjektivnih prava svake osobe, i obdržavanje odredaba koje je o tome zakonito donijela. Sve će to doprinositi uspostavljanju i održavanju javnoga reda i mira u dotičnoj društvenoj zajednici ili državi. Sabor u zaključnom dijelu deklaracije o vjerskoj slobodi ističe: “Da bi se uspostavili i učvrstili miroljubivi odnosi i sloga u ljudskom rodu, traži se da se svagdje na svijetu vjerska sloboda djelotvornom pravnom zaštitom uglavi i da se poštuju najuzvišenije dužnosti i prava ljudi da slobodno provode vjerski život u društvu” (DH 15/4).
Osim što govori općenito o držanju građanske vlasti prema vjerskoj slobodi, Sabor se dotiče i nekih konkretnih pitanja vjerskog života i djelovanja. Tako u pogledu vjerskih službenika te međusobnih veza vjernika i vjerskih poglavara, zatim podizanja potrebnih vjerskih zgrada i stjecanja vremenitih i materijalnih dobara, ističe kako vjerskim zajednicama pripada pravo da ne budu sprečavane zakonskim sredstvima ili administrativnim mjerama građanske vlasti u odabiranju, odgajanju, imenovanju i premještanju svojih vlastitih službenika, u saobraćanju s vjerskim poglavarima i zajednicama koje se nalaze u drugim krajevima svijeta, u podizanju vjerskih zgrada te u stjecanju prikladnih dobara (usp. DH 4/3).
Vjernici i vjerske zajednice imaju potrebu da istine u koje vjeruju javno naučavaju i da vjeru vani pokazuju. Sabor zato kaže: “Vjerske zajednice imaju također pravo da ne budu smetane da javno naučavaju i očituju svoju vjeru usmeno i pismeno” (DH 4/4).
Ne može se priječiti vjerskim zajednicama ni da iznose svoje učenje, u svjetlu vlastite vjere, također o društvenom uređenju i o cjelokupnoj ljudskoj djelatnosti. U tom se pogledu u saborskoj deklaraciji o vjerskoj slobodi kaže: “Vjerska sloboda zahtijeva da se vjerskim zajednicama ne zabranjuje da slobodno pokazuju posebnu snagu svoje nauke u uređivanju društva i u oživljavanju cjelokupne ljudske djelatnosti” (DH 4/5).
Vjernicima pripada pravo na okupljanje u društva i organizacije koje po naravi i cilju ne moraju biti religiozne, nego radi zadovoljenja vremenitih potreba. Stoga vjerska sloboda mora uključivati i “pravo po kojemu se ljudi, potaknuti vlastitim vjerskim osjećajem, slobodno mogu sastajati ili osnivati odgojna, kulturna, karitativna i socijalna društva” (DH 4/5).
Kao što je već gore istaknuto, naravno je pravo i dužnost roditelja da se brinu za cjelovit odgoj svoje djece i da biraju škole i druge odgojne ustanove i sredstva koja za tu svrhu smatraju prikladnim. Građanska vlast mora priznati to pravo roditelja, “i ne smije im zbog te njihove slobode izbora nametati nepravedne terete bilo izravno ili neizravno”; i ona povređuje prava roditelja ako djecu prisiljava da polaze školska predavanja koja ne odgovaraju vjerskom uvjerenju roditelja, ili ako im nameće jedino takav način odgoja iz kojega se isključuje svako vjersko obrazovanje (usp. DH 5).
U dokumentima Svete Stolice govori se i o različitim drugim konkretnim područjima i oblicima povreda vjerske slobode od strane javne ili društvene vlasti, ali se ovdje ne možemo time pobliže baviti.[70]
Ako bismo htjeli ukratko sažeti načela kojih se javna vlast treba držati u svom odnosu prema vjerskoj slobodi, moglo bi se kazati:
– građanima treba ostaviti najveću moguću slobodu;
– pred zakonom i javnom vlašću svi ljudi moraju uživati punu jednakost, ravnopravnost i jednaku zaštićenost;
– u ograničavanju vjerske slobode mora biti isključena svaka samovolja i proizvoljnost, i treba poštivati norme koje je o toj stvari javna vlast donijela i utvrdila;
– javna vlast ne smije sužavati vjerske slobode bilo pojedinaca bilo vjerskih zajednica više nego što je to uistinu nužno za očuvanje javnoga reda i mira i osiguranje općeg dobra.
Osim brige da ne dođe do kršenja ili onemogućavanja vjerske slobode, i zadaće da intervenira da bi se to pravo uspostavilo ondje gdje ga nema, ili da bi se zaštitilo ondje gdje se povređuje, zadaća je državne i javne vlasti da i sama pozitivnim djelovanjem potiče i unapređuje ostvarivanje vjerske slobode.
Uloga i zadaća javne vlasti u pitanju vjerske slobode ide i dalje. Ako je cilj i zadaća države i državne vlasti da osigura i promiče opće dobro, i ako u cjelovitom razvitku čovjeka važnu ulogu igra ili ima religioznost, onda je dužnost javne vlasti efektivno promicati vjersku slobodu. Zato Sabor ističe kako javna vlast treba “stvoriti povoljne uvjete za gajenje vjerskog života, da građani uistinu mogu vršiti svoja vjerska prava i ispunjavati vjerske dužnosti” (DH 6/2).[71] Sabor jednako naglašava da vjersku slobodu treba priznati svim ljudima i zajednicama, i u pravnom poretku to sankcionirati i utvrditi (usp. DH 13/3). Javna vlast treba onemogućiti svako nasilje u pogledu vjere.[72]
c) Vjerska diskriminacija i netrpeljivost
Katolička crkva se posebno suprotstavlja vjerskoj diskriminaciji i netrpeljivosti.
Drugi vatikanski sabor izražava žaljenje zbog diskriminacije između vjernika i nevjernika, koju vlasti nekih država uvode, ne priznajući temeljnih prava ljudske osobe (vidi: GS 21/6), te ističe kako “ima država u kojima, premda se u njihovim ustavima priznaje sloboda vjerskog kulta, ipak same javne vlasti pokušavaju građane odvratiti od ispovijedanja vjere i učiniti vjerskim zajednicama život posve teškim i nesigurnim” (DH 15/2).
Na povrede i ograničenja vjerske slobode požalio se i papa Pavao VI. u svojoj pisanoj poruci od 4. listopada 1970. generalnom tajniku ONU, gosp. U Thantu, za 25-godišnjicu OUN, upozoravajući: “To sveto pravo nekažnjeno je zapriječeno milijunima ljudi, nevinim žrtvama nepodnošljive vjerske diskriminacije”, te zatražio da se “na području tako bitnom za ljudski život promiče držanje sukladno neukidivom glasu savjesti, i da se otklone ponašanja koja su nespojiva s dostojanstvom ljudskoga roda”.[73] Isto je učinio i u govora diplomatskom zboru, akreditiranom pri Svetoj Stolici, 14. siječnja 1978.[74]
Ivan Pavao II. je dosta pažnje posvetio pitanju vjerske tolerancije. O tome je opširno pisao u poruci za Svjetski dan mira – 1. siječnja 1991. On priznaje da je tijekom povijesti bilo vjerske nesnošljivosti i s katoličke strane prema dragim religijama. Ističe kako su se prilike i odnosi među religijama izmijenili, ali da treba još dosta učiniti da bi se nadvladala vjerska nesnošljivost, koje još uvijek ima u svijetu. Napomenuo je kako se i danas pokušava, primjenom bilo prinudnih sredstava bilo uskraćivanjem građanskih ili političkih prava, nametnuti drugima neka vjerska osvjedočenja, ili ih prisiliti na ‘preobraćenje’.[75] Više puta i na razne načine on je upozoravao na povrede i sprječavanja ili ograničavanja vjerskih sloboda i takve je postupke snažno osuđivao. U poruci koju je uputio za Svjetski dan mira – 1. siječnja 1988., kaže: “U različitim državama zakonske norme i administrativna praksa ograničavaju i uistinu poništavaju pravo koje ustavi država formalno priznaju vjernicima i vjerskim zajednicama”.[76] Upozorio je na povrede vjerske slobode i osudio ih također u svojoj poruci za Svjetski dan mira – 1. siječnja 1999.,[77] a i u govora što ga je održao 11. siječnja 1999. diplomatskom zboru akreditiranom pri Svetoj Stolici.[78]Ivan Pavao II. je govorio o vjerskoj slobodi i zauzimao se za njezino poštivanje i za vjersku snošljivost, a suprotstavljao se vjerskoj diskriminaciji i kršenju vjerskih sloboda u pojedinim zemljama ili područjima svijeta, također u susretima koje je imao s diplomatskim predstavnicima tih zemalja.[79] Isto su činili i diplomatski predstavnici Svete Stolice.[80]
O diskriminaciji i marginalizaciji vjernika i vjerskih zajednica, o povredama i ograničenjima vjerske slobode, govorio je predstavnik Svete Stolice, mons. Paul F. Tabet. Na već spomenutom 49. zasjedanju Komisije ONU za ljudska prava., 16. veljače 1993., on je pozvao da ta Komisija izrazi svoju zabrinutost zbog zloupotreba javne vlasti i postupaka vjerske netrpeljivosti, i da poduzme mjere da se to otkloni.[81] Na različite oblike kršenja ljudskih prava, osobito vjerske slobode, upozorio je i nadb. Jean-Louis Tauran, tajnik Svete Stolice za odnose s državama, istupajući 18. studenoga 1993. u posebnom Komitetu generalne skupštine OUN.[82] Sudjelujući u radu generalne skupštine, stalni promatrač Svete Stolice pri OUN, mons. Renato Martini, u svom interventu, 14. studenoga 1997., također se osvrnuo na teške povrede prava vjerske slobode u svijetu, preko kojih generalna skupština ne bi smjela šutke preći.[83]
U naprijed spomenutom govoru što ga je održao odvjetnicima, Ivan Pavao II. je istaknuo: “Proglasi namjere, pa i najsvečaniji, bili bi izloženi opasnosti da ostanu velikim dijelom mrtvo slovo, ako pravo ne bi uistinu osiguravalo svim ljudima, jer su osobe, to jest obdareni razumom i slobodnom voljom, i po tome osobnom odgovornošću1, da mogu ‘tražiti istinu i uz nju prionuti’, te ‘uređivati čitav svoj život prema zahtjevima te slobode’ (DH 2)”.[84]
Već smo vidjeli da biti slobodan u stvarima vjere znači moći prihvaćati i očitovati vjeru u Boga bez prisiljavanja i bez sprječavanja, a isto tako i ne biti ni prisiljavan na prihvaćanje i prakticiranje vjere. Nadalje, sloboda vjere znači i mogućnost izbora i opredjeljivanja za bilo koju vjeru i vjersku zajednicu koju netko smatra pravom. U tom se pogledu javna vlast mora ponašati na isti način prema svim religijama i vjerskim zajednicama, bez ikakve diskriminacije među njima, a isto tako i usklađivati izvršavanje prava jednih s izvršavanjem prava drugih i uspostavljati sklad ako je, i kada je, negdje poremećen.[85] U svezi s tim Sabor kaže: “Ako se, uzevši u obzir posebne okolnosti naroda, jednoj vjerskoj zajednici dade posebno građansko priznanje u pravnom poretku države, nužno je da se ujedno svim građanima i vjerskim zajednicama prizna pravo na slobodu u vjerskoj stvari i da se ono poštuje” (DH 6/3). Dalje se također nastavlja: “Civilna se vlast mora brinuti da se pravna jednakost građana, koja i sama pripada općem dobru društva, nikada ne povrijedi bilo otvoreno ili prikriveno zbog vjerskog razloga, i da se među njima ne pravi nikakva diskriminacija” (DH 6/4). Papa Ivan Pavao II. pak kaže: “Dok je u prošlosti ljudske skupine obilježavalo njihovo vjersko jedinstvo i pokazivala se veća ili manja snošljivost prema vjerskim manjinama, danas je poznata velika vjerska raznolikost među stanovništvom istoga teritorija, dapače u istoj obitelji. Građanski mir traži da se svakome prizna ista sloboda kao i svima drugima. Narodi traže stvarnu jednakost postupanja za sve vjernike, odsustvo diskriminacije u stvari odgoja i dostupnost zaposlenja, dokinuće ‘osobnog statusa”‘.[86] U već spomenutoj propovijedi u Kartumu naglasio je da država ima dužnost braniti vjersku slobodu od napada i upletanja izvana, i gdje postoji diskriminacija među građanima na temelju njihova vjerskog osvjedočenja, da se tu vrši temeljna nepravda protiv čovjeka i protiv Boga, te da je time zapriječen put koji vodi mira.[87]
d) Granice i ograničavanja vjerskih sloboda
Vjerska sloboda nije apsolutna i neograničena. Čovjek je već sam po sebi ograničeno biće, pa je općenito ograničena i njegova sloboda, a dosljedno tome je ograničena i vjerska sloboda. Nužno je ograničena najprije temeljnim pravima drugih ljudi, koji vjeruju drugačije ili uopće ne vjeruju, bili oni pojedinci ili okupljeni u organizacije i udruženi u vjerske ili u nevjerske zajednice.[88]
Svatko se svojim pravima i slobodama mora služiti odgovorno. Ima onih koji, pod izlikom prava na slobodu, zabacuju svaku podložnost i uskraćuju dužnu poslušnost vlastima koje se brinu za javni red i za opće dobro u društvu. Zato je potrebno da ljudi budu ispravno odgojeni za služenje svojom slobodom. To vrijedi i za vjersku slobodu, na što upozorava i sam Sabor kada određuje: “Ovaj Vatikanski sabor potiče sve, a osobito one koji se brinu za odgoj drugih, da nastoje odgojiti ljude koji će, podlažući se moralnom redu, slušati zakonitu vlast i kojima će na srcu biti istinska sloboda, ljude naime koji će vlastitim sudom prosuđivati stvari u svjetlu istine, svoje djelovanje obavljati s osjećajem odgovornosti i nastojati da slijede što god je istinito i pravo, rado surađujući s drugima” (DH 8/2).[89] A Ivan Pavao II. je to izrazio ovako: “Naravno, takva se sloboda ne može vršiti nego na odgovoran način, tj. sukladno etičkim principima i u poštivanju jednakosti i pravednosti, a koji mogu bit osnaženi pomoću dijaloga /…./ s institucijama koje, po svojoj naravi, služe vjerskom životu”.[90] U govoru što ga je 10. siječnja 1993. održao muslimanskim predstavnicima prigodom Molitvenog susreta za mir u Europi i na Balkanu, Ivan Pavao II. je naglasio da je strašna zloupotreba ako se vjera koristi kao izlika za nepravdu i nasilje, te da takvu zloupotrebu moraju osuditi svi koji uistinu vjeruju u Boga. A to isto je ponovio za vrijeme apostolskog putovanja i pastirskog pohoda u Sudan, u propovijedi održanoj 10. veljače 1993. u Kartumu.[91]
Korištenjem vjerske slobode ne smije se narušavati javni red niti ugrožavati opće dobro. Vjera se ne smije iskorištavati za postizanje nekih izvanreiigijskih ciljeva, osobito političkih ili ekonomskih, i za stjecanje bilo kakvog povlaštenog položaja u društvenoj zajednici. Ljudima nije dopušteno da, služeći se vjerskom slobodom, narušavaju i ugrožavaju slobodu, bilo vjersku bilo neku drugu, ostalih ljudi. Sabor se i na to osvrće pa kaže: “U širenju vjere i uvođenju vjerskih ponašanja treba se uvijek uzdržavati od svakog načina djelovanja za koje bi se moglo činiti da odiše pritiskom ili nečasnim ili manje poštenim nagovaranjem, osobito kad se radi o neukijima i onima koji se nalaze u neimaštini” (DH 4/4).
e) Sprečavanje zloupotreba vjerske slobode
Crkva ne smatra da je pravo na vjersku slobodu neograničeno, ali ni da ga se može ograničavati samovoljno i proizvoljno. Evo što o tome kaže Katekizam Katoličke crkve: “Pravo na vjersku slobodu ne može biti samo po sebi ni neograničeno a ni jednostavno ograničeno ‘javnim poretkom’ zamišljenim po pozitivističkom ili naturalističkom mjerilu. Dužne granice, koje su povezane s tim pravom, treba da, u skladu sa zahtjevima općeg dobra, za određene društvene prilike odredi politički razbor, i odobri građanska vlast ‘po pravnim normama u skladu s objektivnim moralnim poretkom’ (usp. DH 7).”[92] A Sabor kaže da se “vršenje toga prava ne može priječiti dokle god se poštuje pravedni javni poredak” (DH 2/2); a na drugom mjestu ističe da se “Čini nepravda ljudskoj osobi i samom poretku kojeg je Bog odredio ako se čovjeku uskraćuje slobodno vršenje religije u društvu dok se čuva pravedni javni poredak” (DH 3/4). Papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici: Redemptor hominis piše: “Ograničavanje vjerske slobode bilo ljudi bilo zajednica /…./ pogađa prije svega samo dostojanstvo čovjeka, nezavisno od toga koju religiju ispovijeda i kako poima svijet. Ograničavanje vjerske slobode i njezino kršenje protive se dostojanstvu čovjeka i njegovim objektivnim pravima.”[93] Moglo bi se, stoga, ustvrditi da je jedina granica koja je postavljena pred temeljnim pravom vjerske slobode: poštivanje prava drugih ljudi i općega dobra šire društvene zajednice.[94]
Vjera je društveni fenomen, te se stoga i pravo na vjersku slobodu ostvaruje u ljudskom društvu. Zato je to pravo podvrgnuto određenim pravilima društvenog života. Stav je Crkve i Sabora da “kod upotrebe svake slobode treba paziti na moralno načelo osobne i društvene odgovornosti: u vršenju svojih prava pojedini ljudi i društvene skupine vezani su moralnim zakonom da se obaziru i na prava drugih i na svoje dužnosti prema drugima i na opće dobro svih” (DH 7/2).
Na građansku vlast spada da zaštiti pojedince i društvo od zloupotreba koje se mogu počiniti pod izlikom vjerske slobode. Stav Sabora je da se “mora čovjeku priznati slobodu što je vise moguće, i smije se ograničiti samo kada i koliko je nužno” (DH 7/3). Država i javna vlast postižu najviši stupanj savršenstva kada u državi postoji maksimum slobode za pojedince, maksimum reda u društvenim odnosima i životu ljudi, i maksimalna učinkovitost djelovanja upravnih državnih organa koji brane, olakšavaju i promiču najbolje uvjete za ostvarenje ljudskih prava i za samoostvarenje čovjeka.[95] A osnovna ideja koja prožima pravnu znanost u pravno uređenim društvenim zajednicama glasi: Sloboda je to više sloboda što je manje ograničena. Ipak, ono što pravni poredak nekog društva treba zaštititi, nije toliko ideja slobode, pa i vjerske, nego slobodan čovjek, duhovna autonomija čovjeka na religioznom području i u vjerskim stvarima.[96]
Postoje ljudske slobode, među kojima osobito vjerska, koje zbog svoga sadržaja zavređuju više od ostalih pozornost i zaštitu, i zaslužuju da se njihovu ostvarivanju ne postavljaju, više nego je uistinu nužno, zapreke. Javna građanska vlast je pozvana da štiti svačije dobro i, stoga, kad zatreba, da se suprotstavi zloupotrebi vjerske slobode. Kako kaže Sabor: “Građansko društvo ima pravo da se zaštiti protiv zloupotreba koje bi se mogle pojaviti pod izlikom vjerske slobode; spada osobito na građansku vlast da pruži takvu zaštitu” (DH 7/3). Obranu protiv zloupotrebe vjerske slobode, nastavlja dalje Sabor, “traži djelotvorna zaštita prava za sve građane i za njihovo miroljubivo slaganje, i dovoljna briga oko toga poštenog javnog mira koji se sastoji u sređenom zajedničkom životu i istinskoj pravdi, i dužna zaštita javnog ćudoređa. Sve to sačinjava temeljni dio općeg dobra i ulazi u sklop javnog reda” (DH 7/3). Dakle, uklanjanje zloupotrebe vjerske slobode potrebno je zbog zahtjeva javnog reda i mira.[97]
Sabor također upozorava da građanska vlast, u suzbijanju vjerskih zloupotreba, “ne smije postupati samovoljno ili nepravedno, u prilog jednoj strani, nego po pravnim normama sukladnim objektivnom moralnom redu” (DH 7/3).[98] Kad je riječ o sprečavanju zloupotrebe vjerske slobode, jasno je da najprije pojedinci, zatim skupine i vjerske zajednice moraju paziti da ne zloupotrebljavaju vjersku slobodu, a zatim javna vlast mora nadzirati i sprječavati takvu zloupotrebu. Međutim, s druge strane, javna vlast ne smije prekoračivati svoju nadležnost i neovlaštene ograničavati vjersku slobodu.
Ovim je, smatram, dovoljno iscrpno i dovoljno jasno prikazan nauk Katoličke crkve o vjerskoj slobodi, gledano općenito.
II. VJERSKA SLOBODA UNUTAR KATOLIČKE CRKVE I ZA KATOLIČKU CRKVU, TE ODNOS KATOLIČKE CRKVE PREMA DRUGIM RELIGIJAMA
Stajalište Katoličke crkve općenito o vjerskoj slobodi odnosi se svakako i na slobodu za Katoličku crkvu. Ali se crkveno učiteljstvo i njezina vlast bavila i pitanjem vjerske slobode Katoličke crkve zasebno. Osobito je to bio slučaj u prošlosti, kad se naglašavalo da je prava vjera jedino ona koju je Isus Krist objavio, i koju naučava njegova Crkva, te da “izvan Crkve nema spasenja” (Extra Ecclesiam nulla salus).
Stajalište je Crkve i danas da je prava vjera jedino ona koju ona ispovijeda, i to je u učenju Drugog vatikanskog sabora izraženo ovim riječima: “Sveti Sabor izjavljuje ponajprije da je sam Bog objavio ljudskom rodu put po kojem se, Njemu služeći, ljudi mogu u Kristu spasiti i posvetiti. Vjerujemo da ta jedino prava religija postoji u katoličkoj i apostolskoj Crkvi, kojoj je Gospodin Isus povjerio zadaću da je raširi među sve ljude, kazavši apostolima: ‘Idite dakle i poučavajte sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio’ (Mt 28,19-20)” (DH 1/2).
Kad se govori ili zastupa mišljenje o pravu na vjersku slobodu, valja istaknuti da se ona ne promatra unutar Crkve – “ad intra”, nego prema vani – “ad extra”. Crkva kao božanska zajednica, ustanovljena od Isusa Krista, i vlast u njoj, koja je duhovna, “ima po božanskoj zapovijedi”, kako kaže Sabor, “dužnost da ‘ide po svem svijetu i da propovijeda Evanđelje svakom stvorenju’ i da zahtijeva u ljudskom društvu i pred svakom javnom vlašću pravo na slobodu. Isto tako”, nastavlja Sabor, “Crkva zahtijeva slobodu također ukoliko je ona i zajednica ili društvo ljudi koji imaju pravo živjeti u građanskom društvu prema propisima kršćanske vjere” (DH 13/2).
Prema tome, za Crkvu postoji dvostruki naslov ili izvor iz kojega se izvodi njezino pravo na vjersku slobodu. Prvi je “nadnaravni” ili božanski, a drugi “naravni”, ljudski. Ovaj drugi se na planu pravnih odnosa ne razlikuje od zahtjeva za vjerskom slobodom savkog čovjeka i bilo koje vjerske zajednice.[99]
1. Moralna obveza pristupiti i ostati u Crkvi i pravo Crkve da sprječava zastranjivanja na vjerskom i moralnom području
Crkva prihvaća načelo vjerske slobode u smislu da odbacuje svako prisiljavanje da bi netko prigrlio katoličku vjeru. U dekretu Drugog vatikanskog sabora o misijskoj djelatnosti Crkve: Ad gentes, kaže se: “Crkva strogo zabranjuje da se nekoga sili ili da ga se neumjesnim spletkama navodi ili privlači da prigrli vjeru, a isto tako snažno brani pravo da se nikoga ne odvraća od vjere nepravednim zlostavljanjem” (AG 13/3). Papa Ivan Pavao II. u enciklici: Redemptoris missio, ističe: “Crkva iznosi, ne nameće ništa; ona poštuje osobe i kulture, zaustavlja se pred oltarom savjesti” (39). Sukladno tome i Zakonik kanonskog prava određuje: “Nikada nije nikome dopušteno da ljude silom navodi da prihvate katoličku vjera protiv njihove savjesti” (k. 748, § 2).
Ali Crkva također naglašava i zauzima se da svatko može nesmetano tražiti istinu katoličke vjere, da je može prigrliti ili uz nju pristati, te da može stupiti u Katoličku crkvu i biti njezinim članom. O tome odredba Zakonika kanonskog prava glasi: “Svi su ljudi dužni tražiti istinu o Bogu i njegovoj Crkvi, a pošto je spoznaju, snagom božanskoga zakona obvezni su i imaju pravo prigrliti je i čuvati” (k. 748, § 1). Međutim, kad se upozna istina katoličke vjere, za koju Crkva drži da je od Boga objavljena i jedina prava, i kad se pristupi katoličkoj vjeri i Crkvi, nema više moralne slobode da se ta vjera opet odbaci, ili da se iz nje odabire samo ono što se komu u danom trenutku dopada, a drugo da se ne prihvati. Nego postoji moralna obveza i dužnost ljudi i zajednice da prihvate u cijelosti katoličku nauku i ostanu vjerni pravoj vjeri i Kristovoj Crkvi.[100] Onaj tko prihvati katoličku vjera i sakramentom krštenja stupi u Katoličku crkvu, on se uz Crkvu, kao zajednicu vjernika i Božjega naroda, veže i juridički. I dok ostaje članom te zajednice, i podložan njezinu vodstvu i pravnom uređenju, nije mu slobodno ponašati se prema vlastitim prohtjevima.
Da bi ostala vjema samoj sebi, Crkva ima pravo i treba se i smije braniti protiv iskrivljivanja vjere i ćudoređa. To je i njezina moralna obveza koja se temelji na vjernosti Kristu. Ako neki član Crkve ne dijeli istu i cjelovitu njezinu vjera, on bi sam trebao slijediti svoju savjest i napustiti zajednicu koja više nije “njegova”. Ali ako on to ne učini, ne može se zanijekati i oduzeti pravo Crkvi da dotičnog člana na to primora, ili da ga iz zajednice vjernika isključi.[101] O dužnosti prihvaćanja nauka što ga Crkva iznosi, Sabor kaže: “Kršćani u oblikovanju svoje savjesti treba da brižno paze na svetu i sigurnu nauku Crkve” (DH 14/3). A nešto dalje se nastavlja: “Učenik, naime, ima prema Kristu Učitelju tešku obvezu da istinu od Njega primljenu iz dana u dan sve potpunije upoznaje, vjerno navješćuje, odlučno brani, isključivši sredstva protivna evanđeoskom duhu” (DH 14/4).
2. Što za Katoličku crkvu u sebi uključuje vjerska sloboda i ograničavanje te slobode na raznim stranama svijeta
Područje Crkve je prvenstveno duhovno i na njemu se poglavito odvija crkveni život i djelovanje, ali ne i isključivo. Drugi vatikanski sabor je izrijekom, makar uopćeno, naznačio u čemu bi se imala sastojati vjerska sloboda za Katoličku crkvu. On kaže: “Po Kristovoj je volji Katolička crkva učiteljica istine, i njezina je zadaća da Istinu, koja je Krist, navješćuje i autentično uči, a ujedno da i načela moralnog reda, što proistječu iz same ljudske naravi, svojim ugledom objavljuje i potvrđuje” (DH 14/3). A u pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu: Gaudium et spes, naglašava: “Ali je pravo da uvijek i svagdje s istinskom slobodom propovijeda vjeru, naučava svoju socijalnu nauku, da nesmetano vrši svoju službu među ljudima te da izriče moralni sud, pa i o stvarima koje se odnose na politički poredak, kada to traže temeljna prava ljudske osobe ili spas duša, upotrebljavajući sva i samo takva sredstva koja su u skladu s Evanđeljem i s dobrom sviju, već prema različitosti vremena i situacije” (GS 76/5).
Biskupska sinoda se 1977. bavila pitanjem vjerske pouke u Crkvi i razmatrala poteškoće na koje se kod toga nailazi. U njezinu se završnom dokumentu navodi kako postoje zemlje u kojima je veoma ograničeno ili posve onemogućeno uživanje temeljnih ljudskih prava, a među njima i vjerske slobode. Navodi se kako u tim zemljama često postoje deklaracije o vjerskoj slobodi, ali da je to čista formalnost. Naime, u mnogim državama Crkva ne može slobodno obavljati katehetske i evangelizatorske službe, ne postoji istinsko pravo okupljanja na vjersku pouku, nema potrebnih mjesta ili prostora za takvu pouku, ne objavljuju se vjerske knjige niti ima potrebnog didaktičkog materijala za vjersku pouku, a nemože se vršiti ni izobrazba vjeroučitelja.[102] U apostolskoj pobudnici: Catechesi tradendae, Ivan Pavao II. piše: “Katehetska djelatnost se mora izvršavati u povoljnim okolnostima vremena i mjesta, mora imati pristup sredstvima masovnog priopćavanja i prikladnim radnim pomagalima, bez diskriminacije prema roditeljima, vjeroučiteljima i vjeroučenicima”.[103]
Iako je vlast Crkve duhovna u svojoj naravi i objektu, ona se proteže i na vremeniti red i na materijalna dobra, ukoliko su nužna za ostvarivanje njezina cilja. Budući da je čovjek duhovne i tjelesne naravi, ali jedinstveno biće, crkveno se djelovanje proteže i na vanjsko područje vremenitog reda i stvarnosti. Ivan XXIII. u enciklici: Pacem in terris piše: “Ne treba, doista, zaboraviti da Crkvi pripada pravo i dužnost ne samo da štiti načela etičkog i religioznog reda, nego također da autoritativno intervenira kod svoje djece u sferi vremenitog reda kada se radi o prosudbi glede primjene tih načela u konkretnim slučajevima.”[104] Ali je kod takvih intervencija samo jedan naslov, temelj i mjera za nastupanje crkvene vlasti, a to je: obrana temeljnih ljudskih prava i spas duša.[105] Evo i što u tom pogledu određuje Zakonik kanonskog prava: “Navjestitelji Božje riječi neka vjernicima prije svega izlažu ono što treba da se vjeruje i čini na slavu Božju i za spasenje ljudi” (k. 768, § 1); a zatim: “Neka vjernike upoznaju i s naukom koji izlaže crkveno učitefjstvo o dostojanstvu i slobodi ljudske osobe, o jedinstvu i čvrstoći obitelji i njezinim zadaćama, o obvezama koje imaju ljudi povezani u društvo, kao i o uređivanju vremenitih stvari prema redu koji je utvrdio Bog” (k. 768, § 2).
Ima onih koji bi prihvatili Crkvu, kao uostalom i druge vjerske zajednice, ali svedenu na ‘privatnost’, i samo na duhovno i sakralno područje. Katolička crkva na to ne može pristati. U nacrtu Temeljnog crkvenog zakona (Lex Ecclesiae fundamentalis), koji nije doveden do konačne redakcije i usvajanja, te promulgacije, ali već i sam nacrt zakona pokazuje što Crkva drži ili na čemu insistira u pogledu sredstava kojima se služi i vlasti koju vrši. Jasno se tvrdi i proklamira: “U promicanju duhovnoga dobra ljudi Crkvi su potrebna i ona se služi sredstvima koliko to njezino poslanje traži: zato ona ima prirođeno pravo da stječe, čuva i upravlja vremenita dobra koja su potrebna da ostvari svoje ciljeve, osobito za vršenje božanskog kulta, za dolično uzdržavanje svojih službenika i za vršenje djela apostolata i milosrđa” (k. 82).[106] U govoru 10. veljače 1993., na aerodromu u Kartumu, na dolasku u Sudan, Ivan Pavao II. je o očekivanjima Katoličke crkve kazao: “Sve ono što Crkva traži jest sloboda da može nastaviti svoje vjersko i humanitarno poslanje. Ta sloboda je njezmo pravo, jer je svačija dužnost, dužnost pojedinaca i države, da poštuju savjest svakog ljudskog bića”.[107]
3. Katolička crkva i država te odnos Crkve i javne vlasti
Crkva jasno iznosi i odlučno brani pravo svoga postojanja i djelovanja, i u tom sklopu gleda i uređuje također svoj odnos prema društvenoj zajednici i javnoj vlasti, kakav god u državi bio politički sustav, te traži i sprovodi svoje aktivno uključivanje u promicanje općeg dobra. U pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu Drugog vatikanskog sabora: Gaudium et spes, kaže se: “Crkva po svojem poslanju i po svojoj naravi nije vezana ni uz koji poseban oblik ljudske kulture, niti uz bilo koji politički, ekonomski ili društveni sustav. I upravo zato, uslijed te svoje univerzalnosti, ona može biti veoma uska veza među različitim ljudskim zajednicama i državama, samo ako se one pouzdaju u nju i ako joj stvarno priznaju istinsku slobodu da može izvršavati svoje poslanje” (GS 42/4). A zatim se naglašava kako Crkva ništa ne želi žarče nego da se, na korist svih, može slobodno razvijati pod bilo kojom političkom vlašću koja poštuje osnovna prava osobe, obitelji i priznaje zahtjeve općega dobra (vidi: GS 42/5). Crkva se osjeća pozvanom i želi se uključiti u izgradnju pravednoga društva i u promicanje općega blagostanja. Zato Sabor u istoj konstituciji kaže: “Crkva, premda potpuno zabacuje ateizam, ipak iskreno izjavljuje da svi ljudi, vjernici i nevjernici, moraju zajednički raditi za ispravnu izgradnju ovoga svijeta u kojemu zajedno žive” (GS 21/6).
O sudjelovanju vjernika katolika u izgradnji ljudskog društva i u bavljenju vremenitim stvarima Sabor u dogmatskoj konstituciji o Crkvi: Lumen gentium, potiče: “Neka vjernici nauče pomno razlikovati prava i dužnosti što na njih spadaju ukoliko su članovi Crkve od onih što im pripadaju ukoliko su članovi ljudskog društva. Neka nastoje da oboje dovedu u sklad, imajući na pameti da se u svakoj vremenitoj stvari moraju voditi kršćanskom savješću, jer se nikakva ljudska djelatnost ni u naravnim stvarima ne može oteti Božjoj zapovijedi” (LG 36/4).
Crkva se, sa svojim članovima ili vjernicima koji je tvore, nužno povezuje i prožima s društvenom zajednicom i državom. Zato stoji u određenom odnosu s javnom vlašću. Potrebno je, stoga, da između Crkve i države vlada sklad i da svaka od tih zajednica uživa odgovarajuću autonomiju na vlastitom području. Za uspostavljanje nužnoga sklada za Crkvu je od apsolutne važnosti njezina sloboda postojanja i djelovanja. Sabor o tome ističe: “Sloboda Crkve je osnovno načelo o odnosima između Crkve i javne vlasti i cijeloga građanskog društva” (DH 13/1). O tome koliku i kakvu slobodu Crkva traži za sebe, Sabor nastavlja: “Među stvarima koje spadaju na dobro Crkve, a jednako i na dobro same zemaljske države, i što svagdje i uvijek treba čuvati i od svake nepravde braniti, svakako je najvažnije to da bi Crkva uživala toliku slobodu koliku traži briga oko spasa ljudi” (DH 13/1). Insistirajući na slobodi Crkve, Sabor tvrdi: “Kršćani, kao i drugi ljudi, imaju građansko pravo da ne budu sprječavani da provode svoj život prema svojoj savjesti. Postoji, dakle, sklad između slobode Crkve i one vjerske slobode koju treba svim ljudima i zajednicama priznati kao pravo i u pravnom poretku zakonima utvrditi” (DH 13/3).
Crkva ne želi biti ovisna, a još manje podložna političkoj vlasti. Evo i nekih područja i vidova slobode djelovanja naspram javnoj vlasti, na kojima se u crkvenim dokumentima posebice insistira.
U saborskom dekretu o pastirskoj službi biskupa: Christus Dominus, kaže se da je imenovanje i postavljanje biskupa vlastito, posebno i po sebi isključivo pravo nadležne crkvene vlasti. U cilju zaštite slobode Crkve i djelotvornijeg unapređivanja dobra vjernika, Sabor želi da se ubuduće građanskim vlastima više ne ustupaju nikakva prava ili povlastice pri izboru, imenovanju, predlaganju ili određivanju osoba za biskupsku službu (vidi: CD 20/2).
Katolička crkva se zauzima za pravo na katoličku vjersku pouku u školama, ne samo katoličkim, nego i u nekatoličkim i državnim. U deklaraciji o kršćanskom odgoju: Gravissimum educationis, Sabor naglašava: “Crkva treba biti prisutna svojom ljubavlju i pomoći i među onima koji se odgajaju u nekatoličkim školama, jer je svjesna veoma ozbiljne dužnosti da mora bdjeti nad moralnim i vjerskim odgojem svoje djece. /…./. Crkva podsjeća roditelje na njihovu tešku dužnost da sve urade, pa i zahtijevaju, da im se djeca mogu tim sredstvima okoristiti, kako bi mogla jednako napredovati i u kršćanskom i u profanom obrazovanju. Zato Crkva visoko cijeni one vlasti i građanska udruženja koja zbog pluralizma današnjeg društva i zbog potrebne vjerske slobode pomažu roditeljima da mogu u svim školama svojoj djeci osigurati odgoj usklađen s njihovim moralnim i vjerskim načelima” (GE 7/1-2). A papa Ivan Pavao II. u apostolskoj pobudnici o vjerskoj pouci u naše vrijeme: Catechesi tradendae, piše kako katoličke škole imaju tešku dužnost da pružaju vjersku izobrazbu, a zatim izražava želju “da se u skladu s potpuno jasnim pravom ljudske osobe i obitelji i s poštovanjem vjerske slobode svih omogući svim katoličkim učenicima da napreduju u svojoj duhovnoj izgradnji uz pomoć vjerske pouke koja ovisi o Crkvi, ali koju u pojedinim zemljama može dati škola ili u okviru škole”.[108]
Iako vršenje određenih bogoštovnih čina i bavljenje određenim vjerskim poslovima spada prvenstveno na klerike, kad je potrebno to mogu i trebaju obavljati i obični vjernici, ako su osposobljeni, i to im građanska vlast ne bi smjela priječiti. Sabor u dekretu o apostolatu laika: Apostolicam actuositatem, ističe: “Apostolat pojedinaca naročito je potreban i hitan u krajevima gdje je sloboda Crkve ozbiljno ugrožena. U takvim vrlo teškim uvjetima laici, u onome što mogu, nadomještaju svećenike. /…./; poučavaju u kršćanskoj nauci one koji ih okružuju, osposobljavaju ih za religiozan život i katolički duh, uvode u štovanje i često primanje sakramenata, osobito euharistije” (AA 17/1).
Stanovište je Katoličke crkve da se njezin odnos prema javnoj vlasti treba zasnivati na ovim načelima:
1) sloboda i nezavisnost Crkve u vjerskim stvarima;
2) autonomija i laicitet države i javne vlasti na profanom području;
3) polazna točka, središte i cilj javne vlasti i društvenog poretka treba biti ljudska osoba, koja uživa primat u odnosu na kolektivitet;
4) zdrava suradnja Crkve, duhovne zajednice, i države, svjetovne i ovozemaljske zajednice, sukladno naravi i zadaći svake od njih, da služi čovjeku.[109]
Ranije je bilo riječi o tome što vjerska sloboda znači ili u sebi uključuje za sve vjernike i vjerske zajednice.[110] U dokumentu pape Ivana Pavla II. u kojemu je to navedeno, govori se također posebno i o sadržaju vjerske slobode za Katoličku crkvu, pa se naglašava:
– pravo na vlastitu unutarnju hijerarhiju;
– pravo biskupa i drugih crkvenih poglavara da slobodno vrše svoje dužnosti, da podjeljuju svete redove, da podjeljuju i popunjaju crkvene službe, da komuniciraju i održavaju veze s vjernicima;
– pravo na vlastite ustanove vjerskog odgoja i teološkog studija, u koje se slobodno mogu primati kandidati za svećenički poziv i za redovničko posvećenje;
– sloboda naviještanja i priopćavanja vjerske pouke riječju i tiskom, i izvan bogoštovnih mjesta, te promicanja znanja o moralnom crkvenom učenju koje se odnosi na ljudsko djelovanje i na društveno organiziranje;
– pravo objavljivanja i širenja knjiga vjerskog sadržaja i obrednih knjiga bogoštovlja, te služenja tim knjigama;
– slobodno širenje informacija i kulture, i izmjena znanja i iskustava na području odgoja i izobrazbe, a sukladno s evangelizatorskim poslanjem Crkve, te pravo na vlastita sredstava društvenog priopćavanja i korištenje tim sredstvima;
– slobodno vršenje odgojne djelatnosti, te pružanje karitativne i javne pomoći koja omogućuje da se u praksi provodi vjerska zapovijed ljubavi prema svim ljudima, posebice onima kojima je ona više potrebna.[111]
Ovdje je svakako potrebno prisjetiti se i onoga što o pravima roditelja i obitelji kaže Povelja o pravima obitelji, koju je objavila Sveta Stolica, a o čemu je naprijed već bilo riječi. A evo što o pravima roditelja izriče i određuje Zakonik kanonskog prava: “Roditelji, budući da su djeci dali život, imaju veoma tešku dužnost te pravo da ih odgajaju /…./” (k. 226, § 2; usp. i k. 793, § 1). A na drugom mjestu: “Katolički roditelji imaju i dužnost i pravo izabirati ona sredstva i ustanove pomoću kojih se, prema okolnostima mjesta, mogu prikladnije brinuti za katolički odgoj djece” (k. 793, § 1). Isto tako: “Roditelji imaju veoma važnu dužnost i poglavito pravo da se, prema svojim snagama, brinu za odgoj djece bilo tjelesni, društveni i kulturni, bilo ćudoredni i vjerski” (k. 1136).
4. Odnos Katoličke crkve prema drugačijim vjerovanjima i drugim religijama
Treba ovdje nešto reći i o gledanju Crkve na drugačija religiozna vjerovanja i na druge religije i vjerske zajednice, ili kakav odnos s drugim religijama zagovara Katolička crkva.
Papa Ivan XXIII. u svojoj enciklici: Pacem in terris, ističe kako treba razlikovati zabludu i onoga tko je u nju upao, pa i kada se radi o zabludi ili neodgovarajućem poznavanju istine na moralno-religioznom području. On kaže “Čovjek koji je upao u zabludu nije time ostao bez čovještva, niti je izgubio dostojanstvo osobe, i to uvijek treba imati na pameti”.[112] A u deklaraciji o vjerskoj slobodi Drugog vatikanskog sabora: Dignitatis humanae se kaže: “Treba paziti ne samo na obvezu prema Kristu Riječi koja oživljava i koju treba propovijedati, nego i na prava ljudske osobe i na mjeru milosti koju je Bog po Kristu dao čovjeku, koji prima poziv da vjeru dragovoljno prihvati i ispovijeda” (DH 14/4).
Crkva ne samo da smatra da sve religije trebaju uživati vjersku slobodu, nego im priznaje i posjedovanje dijela istine.
Drugi vatikanski sabor u dogmatskoj konstituciji o Crkvi: Lumen gentium, tvrdi: “Oni koji bez krivnje ne poznaju Kristovo Evanđelje i Njegovu Crkvu, a ipak iskreno traže Boga i pod utjecajem milosti nastoje djelom izvršiti Njegovu volju koju su spoznali po glasu savjesti, mogu postići vječno spasenje. Božanska Providnost ne uskraćuje pomoć potrebnu za spasenje onima koji bez svoje krivnje nisu još došli do jasne spoznaje Boga i nastoje, ne bez božanske milosti, postići pravi život. Sve što se kod njih nalazi dobro i istinito Crkva smatra pripravom za Evanđelje i kao dano od Onoga koji rasvjetljuje svakoga čovjeka da napokon ima život” (LG 16). Prema tome, načelo: “Extra Ecclesiam nulla salus!” u učenju Drugog vatikanskog sabora dobiva drugačiji smisao od onoga koji je to načelo imalo u prošlosti. Ono se odnosi isključivo na katolike i ograničava mu se valjanost na one koji su upoznali nužnost Crkve za spasenje (vidi: LG 14 i 26).[113]
Svoj nauk i svoj odnos prema drugima, bili oni kršćani ili nekršćani, vjernici ili nevjernici, Sabor je razvio u različitim dokumentima, govoreći posebno o dijalogu među religijama i o ekumenizmu s odijeljenim Crkvama i crkvenim zajednicama. Tako o odnosu s nekatoličkim kršćanskim Crkvama i crkvenim zajednicama govori u dekretu o ekumenizmu: Unitatis redintegratio; o odnosu s nekršćanskim religijama u deklaraciji: Nostra aetate; a o odnosu s onima koji ne vjeruju i ne pripadaju nijednoj vjerskoj zajednici u pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu: Gaudium et spes. Papa Pavao VI. u svojoj enciklici: Ecclesiam Suam, govori o odnosu Kristove Crkve i čovječanstva općenito.[114]Vjernici koji ispovijedaju različite vjere trebaju se uzajamno prihvaćati i među njima treba vladati sklad. Predstavnik Svete Stolice na 50. zasjedanju Komisije OUN za ljudska prava, mons Paul F. Tabet, u svom je interventu 14. veljače 1994. istaknuo da prava vjera ne može biti netolerantna prema drugim vjerama, jer je to suprotno biti prave vjere, a da vjerska nesnošljivost nije drugo nego plod izopačenosti vjere koja se koristi na štetu čovjeka i postaje pokretačem nepravde i nasilja.[115] U susretu s poglavarima drugih religija na apostolskom putovanju u Sudanu papa Ivan Pavao II. je 10. veljače 1993. kazao da: “Religija prožima sve aspekte života u društvu i građani se moraju uzajamno prihvaćati s njihovim razlikama jezika, običaja, kulture i vjere ako žele sačuvati građanski sklad. Vjerski poglavari igraju važnu ulogu u promicanju toga sklada.”[116] A u poruci za Svjetski dan mira – 1. siječnja 1999., je naglasio: “Pribjegavanje nasilju u ime vlastitog vjerskog osvjedočenja izobličavanje je samog učenja većine religija. Kako su toliko puta različiti vjerski predstavnici ponovili, i ja potvrđujem da primjena sile nikada ne smije tražiti vjerskih utemeljenja niti ikada može promicati rast istinskoga vjerskog osjećaja.”[117]
U govoru što ga je 24. veljače 2000. održao na aerodromu u Kairu, na dolasku u apostolski pohod Egiptu, istaknuo je kako je strašno proturječje i velika uvreda Bogu kada se u ime religije čini zlo, potiče nasilje i sukob, i da se zato svi trebaju zalagati za jačanje međuvjerskog dijaloga, velikog znaka nade za narode svijeta.[118] A u susretu istoga dana s velikim šeikom Al-Azhara, Mohamed Sayd Tantawijem, kazao je kako je uvjeren da budućnost svijeta ovisi o različitim kulturama i o međuvjerskom dijalogu.[119] Govoreći o dužnosti svih građana da u duhu solidarnosti aktivno sudjeluju u izgradnji društva, u utvrđivanju mira među različitim zajednicama i u poštenom promicanju općeg dobra, te da ostvarivanje toga zajedničkog zadatka treba zbližiti sve članove istoga naroda, Ivan Pavao II. je za vrijeme svoga apostolskog putovanja u Egipat, u homiliji na euharistijskom slavlju u palači sporta u Kairu, 25. veljače 2000., naglasi da je zakonito da svi kršćani i muslimani, u poštivanju različitih vjerskih mišljenja, stave svoje sposobnosti u službu zajednice na svim razinama društvenog života.[120]
U svom učenju o vjerskoj slobodi Crkva je dosljedna. Ne traži za sebe nikakvog povlaštenog položaja u društvu. Ono što smatra da njoj pripada, isto priznaje i drugim religijama. Ona za sebe traži samo da ne bude diskriminirana u odnosu na druge. To jasno potvrđuju riječi Sabora: “Kršćani, kao i drugi ljudi, imaju građansko pravo da ne budu sprječavani da provode svoj život prema svojoj savjesti. Postoji dakle sklad između slobode Crkve i one vjerske slobode koju svim ljudima i zajednicama treba priznati kao pravo, i u pravnom je poretku zakonima utvrditi” (DH 13/4). Ivan Pavao II. je 10. siječnja 1993. u Asizu, na međuvjerskom molitvenom susretu za mir na Balkanu, u govoru muslimanskim poglavarima, naglasio da je autentična vjera izvor uzajamnog razumijevanja i sloge, a samo izopačenost vjerskog osjećaja vodi diskriminaciji i sukobljavanju.[121] Iste je riječi ponovio i mjesec dana kasnije, 10. veljače 1993., u propovijedi na euharistijskom slavlju u Kartumu.[122]
Koliko Crkva poštuje vjersku slobodu pripadnika drugih religija najbolje pokazuje njezin stav u svezi s mješovitim ženidbama. U dokumentu Biskupske sinode g. 1980. o zadaćama kršćanske obitelji u današnjem svijetu, u dijelu koji se tiče mješovitih brakova, jedna propozicija glasi: “Pastiri koji pripremaju osobe za ženidbu u mješovitom braku dužni su učiniti svaki razuman napor da ubuduće jedna ili druga stranka ne vrši neprimjereno nasilje s obzirom na vjerski suživot bračnoga druga, bilo nepravedno tražeći obraćenje bilo stavljajući zapreke slobodnom vršenju vjere”.[123] Na to upozorava i Ivan Pavao II. u svojoj apostolskoj pobudnici: Familiaris consortio, kad kaže: “Valja, dalje, voditi računa o posebnim poteškoćama povezanim s odnosima između muža i žene s obzirom na poštivanje vjerske slobode: ta sloboda može biti povrijeđena bilo nepravednim pritiskom da se postigne promjena vjerskih uvjerenja bračnoga druga, bilo zaprekama koje se prave u pogledu slobodnog očitovanja tih uvjerenja i prakticiranja vjere”.[124]
Zaključak
Učiteljstvo Katoličke crkve je, bez dvojbe, najviše od svih religija svijeta posvetilo pozornosti pitanju vjerske slobode.
U prvom redu, i najautoritativnije je to učinio Drugi vatikanski sabor (1962-1965) u deklaraciji: Dignitatis humanae, koja je posvećena isključivo tom pitanju, a usputno i u drugim dokumentima.
Saborskom učenju je dao svoj veliki doprinos papa Ivan XXIII., a saborsko su učenje preuzimali i razrađivali pape Pavao VI. i osobito Ivan Pavao II. u brojnim svojim aktima: enciklikama i pobudnicama cijeloj Crkvi, u prigodnim porukama upućivanim katoličkim vjernicima i svijetu, zatim u porukama, pismima i govorima međunarodnim političkim forumima, u govorima diplomatima, strukovnim skupinama i običnim vjernicima. I nisu samo iznosili katolički nauk o vjerskoj slobodi i pokazivali kakvo je praktično držanje Katoličke crkve u toj stvari, nego su, skupa s vatikanskom diplomacijom, upozoravali na oblike i slučajeve kršenja prava na vjersku slobodu i zauzimali se za stvarno i dosljedno poštivanje toga prava, za njegovu zaštitu i promicanje od strane javnih vlasti, te za vjersku snošljivost među različitim vjerama.
Osim tako velike pozornosti, Katolička je crkva pokazala i pokazuje, smije se to reći, i ponajviše širine kako u gledanju na vjersku slobodu, tako i u praktičnom ponašanju i odnosu prema drugim vjerama i vjerskim zajednicama. Na koncu, zašto ne spomenuti i ovo, Katolička crkva je svojim učenjem i zauzimanjem puno pridonijela i u sastavljanju i usvajanju međunarodnih dokumenata koji proglašavaju i jamče pravo na vjersku slobodu kao jedno od temeljnih ljudskih prava.
[1] R. Bertolino, ”Libertà religiosa e gli altri diritti umani”, u: Diritto Ecclesiastico, 107/1996, str. 26.
[2] Papa Pavao VI., enc: Evangelii nuntiandi, 8. prosinca 1975., br. 39, u: AAS, 68/1976., str.30; Enchiridion Vaticanum, Edizioni Dehoniane (dalje: EV), 5, str. 1050, br. 1632.
[3] Ivan Pavao II., pismo generalnom tajniku OUN, gosp. Curtu Waldheimu: The signal occasion, 2. prosinca 1978., u povodu 30. obljetnice Opće deklaracije o ljudskim pravima, u: EV, 6, str. 766, br. 1159.
[4] Ivan Pavao II., enc.: Redemptoris missio, 7. prosinca 1990., br. 39, u: AAS, 83/1991., str. 287; EV, 12, str. 522, br. 528.
[5] Ivan Pavao II., enc.: Centesimus annus, 1. svibnja 1991., br. 47, u: AAS, 83/1991., str. 851-852; EV, 13, str. 152, br. 225.
[6] Ivan Pavao II., poruka vladama zemalja potpisnica Završnog akta KESS-a u Helsinkiju, L’Eglise catholique, o slobodi savjesti i vjere, 1. rujna 1980., u: EV, 7, str. 547, br. 568.
[7] Ivan Pavao II., It is an honor for me, poslanica Generalnoj skupštini OUN prigodom 50. godišnjice osnivanja Ujedinjenih Naroda, 5. listopada 1995., u: L’attività della Santa Sede nel 1995, str. 472; EV, 14, str. 1940/1942, br. 3249.
[8] Ivan Pavao II., poruka: Nel primo giorno, 8. prosinca 1987. Vidi: AAS, 80/1988., str. 278 i 280.
[9] Tako Ivan Pavao II. kaže: da je vjerska sloboda središte ljudskih prava; da je priznavanje prava na slobodu savjesti i vjersku slobodu među najvišim dobrima i među najtežim dužnostima svakog naroda koji uistinu želi osigurati dobro osobe i društva; da je prakticiranje slobode savjesti i vjere vezano za prakticiranje svih drugih sloboda, ili da je tako tijesno vezana uz druga temeljna prava da se može s punim pravom držati da je poštivanje vjerske slobode “test” za ostvarivanje drugih temeljnih prava; da izražava najdublje težnje čovjekove osobe, određuje pogled na svijet, upravlja odnos s drugima i pruža odgovor na pitanja o pravom smislu života kako na osobnom tako i na društvenom području; da povrede i ograničavanja vjerske slobode predstavljaju radikalnu nepravdu u pogledu onoga što je posebice duboko u čovjeku i što je autentično ljudsko. Vidi: Ivan Pavao II., enc: Redemptor hominis, 4. ožujka 1979., br. 17, u: AAS, 71/1979., str. 300; EV, 6, str. 844, br. 1238; ap. pob.: Christifideles laici, 30. prosinca 1988., br. 39, u: AAS, 81/1989., str. 466; EV, 11, str. 1144s, br. 1773; govor odvjetnicima 23. ožujka 1991., u: L’Osservatore Romano, 24. ožujka 1991., str. 4; G. Filibeck, Les Droits de l’homme dans l’ensegnement de l’Eglise de Jean XXIII a Jean-Paul II, Libreria Editrice Vaticana 1992, str. 356; poruka svijetu: Nella prima Enciclica, 8. prosinca 1998., br. 5, u: AAS, 91/1999., str. 380, – prijevod na hrvatskom jeziku u: Vrhbosana, X (CXIII), 1/99, ožujak 1999., str. 11-15.
[10] Vidi: L’Osservatore Romano, 26. veljače 1993., str. 2.
[11] Vidi: L’attività della Santa Sede nel 1996, str. 524-525.
[12] Vidi: C. Corral, “Libertà religiosa”, u: VV. AA., Nuovo dizionario di diritto canonico (prijevod sa španjolskog izvornika), Edizioni San Paolo, Milano 1993, str. 640.
[13] O nastanku deklaracije i njezinu usvajanju vidi: P. Pavan, „Erklärung über die Religionsfreiheit, Einleitung und Kommentar“, u: Lexikon für Thelogie und Kirche, Das zweite vatitkanische Konzil, Herder, Freiburg-Basel-Wien 1967., II, str. 704-711; J. Hendriks, „De libertate religiosa in Concilio Vaticano II disceptata“, u: Periodica de re morali canonica liturgica, 76/1987., str. 83-98. Koliko je bilo osjetljivo pitanje i kako se teško došlo do konačnog teksta deklaracije Drugog vatikanskog sabora o vjerskoj slobodi pokazuje već i to što je prihvaćen tek šesti nacrt, a rezultat glasovanja je bio: DA – 2308, NE – 70, Nevažećih – 8 glasova. O važnosti toga dokumenta jedan je novinar napisao: “Već sam nacrt koji radi o vjerskoj slobodi predstavlja istinski napredak u nauci, možda najveći i najznakovitiji kojega je Sabor učinio”. – La stampa /Torino/, 9. proisnca 1965., preuzeto iz: P. Pavan, n. d., str. 711. A kasnije je jedan teolog napisao: “Onaj trenutak kad su sudionici Drugog vatikanskog sabora usvojili deklaraciju o vjerskoj slobodi i slobodi savjesti uistinu je zvjezdani trenutak crkvene povijesti, pa čak i povijesti čovječanstva”. – Vidi: A. Laun, Fragen der Moraltheologie heute, Herder & Co., Wien 1992., – hrv. prijevod: B. Brezinščak Bagola, Pitanja moralne teologije danas, Đakovo 1999., str. 265-266.
[14] Vidi: T. Bertone, “Il rapporto giuridico tra Chiesa e comunità politica“, u: VV. AA., Il diritto nel mistero della Chiesa, Pontificia Università Lateranense, Roma 1992, ed. 2, III, str. 622.
[15] Vidi: C. Corral, n. d. , str. 640.
[16] Vidi: J. Hendriks, n. d. , str. 88- 91.
[17] Pio XII., govor 6. prosinca 1953. sudionicima V. nacionalnog zbora Unije talijanskih katoličkih pravnika, u: AAS, 45/1953., str. 799.
[18] Vidi: P. Pavan, n. d., str. 716.
[19] Vidi: M. Zovkić, Međureligijski dijalog. Iz katoličke perspektive u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1998., str.22; E. Gallina, Le organizzazioni internazionali e la Chiesa cattolica, Editrice Studium, Roma 1967, str. 175-176; C. Corral, n. d., str. 640.
[20] Vidi: C. Corral, n. d., str. 641.
[21] Katekizam Katoličke crkve (dalje: KKC), hrvatsko izdanje, Zagreb, Glas Koncila, 1994., str. 528, br. 2108.
[22] Vidi: T. Bertone, n. d., str. 622.
[23] Vidi: T. Bertone, n. d., str. 624-625.
24 Vidi: T. Bertone, n. d, str. 623; P. Pavan, n. d., str. 716.
[25] Vidi: T. Bertone, n. d. , str. 622.
[26] Vidi: T. Bertone, n. d., str. 623; P. Pavan, n. d., str. 716.
[27] KKC, str. 457, br. 1778.
[28] Vidi: R. Bertolino, n. d., str. 31.
[29] T. Bertone, n. d., str. 625.
[30] Ivan XXIII., enc: Pacem in terris, 11. travnja 1963., I, u: AAS, 55/1963., str. 266; EV, 2, str. 24, br. 6. Vidi: A Laun, n. d., u hrv. prijevodu: B. Brezinščak Bagola, Aktualni problemi moralne teologije, Đakovo 1999., str. 68-74.
[31] Vidi: P. Pavan, n. d., str. 734-738.
[32] O tome više u: P. Pavan, n. d., str. 738-741.
[33] Vidi: KKC, str. 444, br. 1703 i 1704.
[34] KKC, str. 443-444, br. 1702 i 1705.
[35] O dostojanstvu i pravima ljudske osobe postoji dokument Međunarodnog teološkog povjerenstva: “Missio Ecclesiae, de dignitate necnon de iuribus personae humanae”, 6. listopada 1984., u: Gregorianum, 66/1985., str. 7-23; EV, 9, str. 952-996.
[36] Najčešće upotrebljavane sintagme su: “dostojanstvo ljudske osobe” (dignitas personae humanae), “ljudsko dostojanstvo” (humana dignitas) i “dostojanstvo ljudske naravi” (dignitas naturae humanae). Zanimljivo je da se u dokumentima Drugog vatikanskog sabora sintagma: dostojanstvo ljudske osobe, u različitom kontekstu i u različitim varijacijama, upotrebljava 62 puta, a od toga u deklaraciji o vjerskoj slobodi 9 puta.
[37] Vidi: A. Laun, n. d. – hrvatski prijevod: B. Brezinščak Bagola, n. d., str. 69.
[38] Vidi: C. Corral, n. d., str. 643.
[39] O utemeljenju vjerske slobode na ljudskom dostojnstvu – vidi: P. Pavan, n. d., str. 719-721; R. Bertolino, n. d., str. 30-31; A. Laun, n. d. – hrvatski prijevod: B. Brezinščak Bagola, n. d., str. 77-78.
[40] Ivan Pavao II., poruka: L’Église catholique, o slobodi savjesti i vjere, 1. rujna 1980., br. 2, u: AAS, 72/1980, str. 1254; EV, 7, str. 534-536, br. 560.
[41] Ivan Pavao II., govor odvjetnicima 23. ožujka 1991., u: G. Filibeck, Les Droits de l’homme…, str. 335; L’Osservatore Romano, 24. ožujka 1991., str. 4; ASS/1991, str. 241.
[42] Vidi: L’Osservatore Romano, 12. veljače 1993., str. 5; L’attività della Santa Sede nell’anno 1993. Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano (1994), str. 132.
[43] Vidi: R. Bertolino, n. d., str. 30.
[44] Vidi: G. Lo Castro, „La libertà religiosa e l’idea di diritto“, u: Diritto Ecclesiastico, 107/1996., str. 40-41.
[45] Vidi: T. Bertone, n. d., str. 625-626; C. Corral, n. d., str. 641; P. Pavan, n. d., str. 721-724
[46] Vidi: M. Zovkić, n. d., str. 23.
[47] Ivan Pavao II., poruka: L’Église catholique, o slobodi savjesti i vjere, 1. rujna 1980., br. 2, u: AAS, 72/1980., str. 1254; EV, 7, str. 536, br. 561.
[48] O tome vidi: T. Bertone, n. d., str. 626; C. Corral, n. d., str. 641.
[49] Sveta Stolica (nije precizirano o kojemu se nadleštvu Svete Stolice radi), La “Charte des droits de la familie”, 22. listopada 1983., 21. 5, u: X. Ochoa, Leges Ecclesiae post Codicem iuris canonici editae, vol. VI, EDIURCLA, Roma 1987., col. 8684.; hrv. prijevod: Povelja o pravima obitelji. KS, Zagreb 1990., Dokumenti 68, 2. izd.,str. 14-15.
[50] Isto, čl. 7, u: X. Ochoa, n. d., VI, col. 8684-8687; Povelja o pravima obitelji, str. 16.
[51] Ivan Pavao II., govor na generalnoj skupštini OUN, 2. listopada 1979.: I desire to express, br. 13-15, u: AAS, 71/1979., str. 1152-1154; EV, 6, str. 1156-1162, br.1741-1746.
[52] Vidi: Ivan Pavao II. poruka: L’Église catholique, o slobodi savjesti i vjere, 1. rujna 1980., br. 4, u: AAS, 72/1980., str. 1257; EV, 7, str. 542/544, br. 566 i 567.
[53] Vidi: L’Osservatore Romano, 26. veljače 1993., str. 2.
[54] Vidi: R. Bertolino, n. d., str. 30.
[55] Vidi: J. T. Martin de Agar, „Libertà religiosa, uguaglianza e laici“, u: lus Ecclesiae, 7 /1995., str. 212.
[56] Vidi: C. Corral, n. d., str. 646.
[57] Ivan Pavao II., pismo: The signal occasion, u: EV, 6, str. 768, br. 1161.
[58] Ivan Pavao II., poruka: L’Église catholique, o slobodi savjesti i vjere, 1. rujna 1980., br. 6 i 7, u: AAS, 72/1980, str. 1258-1260; EV, 7, str. 546 i 548, br. 569 i 570.
[59] G. Filibeck, Les Droits de l’homme …. str. 355; L’attività della Santa Sede nel 1991, str. 241.
[60] Vidi: Nel primo giorno, 8. prosinca 1987., u: AAS, 80/1988., str. 278.
[61] Vidi: L’Osservatore Romano, 11. veljače 1993., str. 11.
[62] L’Osservatore Romana, 11. veljače 1993.,str. 13.
[63] Ivan Pavao II., poruka: L’Église catholique, o slobodi savjesti i vjere, 1. rujna 1980., br. 6, u: AAS, 72/1980., str. 1529; EV, 7, str. 548, br. 570.
[64] Vidi; L’Osservatore Romano, 26. veljače 1993., str. 2.
[65] Vidi: L’attività della Santa Sede nel 1997, str. 660-661.
[66] Vidi: P. Pavan, n. d., str. 714-715; C. Corral, n. d., str. 641 i 643.
[67] Vidi: J. T. Martin de Agar, n. d., str. 199.
[68] Ivan Pavao II., enc: Redemptor hominis, 4. ožujka 1979., br. 17, u: AAS, 71/1979., str. 299-300; EV, 6, str. 846, br. 1239.
[69] Ivan Pavao II., govor 6. svibnja 1980.; u: G. Filibeck, Les Droits de l’homme …, str. 340.
[70] Vidi: G. Filibeck, n. d., str. 33, 34, 35, 38, 45, 57, 65, 68, 75, 89, 106, 125, 145, 176, 180, 184, 185, 194, 198, 253, 257, 264, 265, 274, 293, 310, 365, 378, 384, 464.
[71] Vidi: T. Bertone, n. d., str. 626-627.
[72] Isto, str, 627.
[73] Pavao VI., poruka: Au moment, u: AAS, 62/1970., str. 686.
[74] Vidi: Pavao VI., govor 14. siječnja 1978., u: G. Filibeck, Les Droits del’homme…., str. 336-337.
[75] Vidi: Ivan Pavao II., poruka od 8. prosinca 1990., u: G. Fllibeck, Les Droits de l’homme…, str. 352.
[76] Ivan Pavao II., poruka: Nel primo giorno, u: AAS, 80/1988., str. 281. – Komentirajući Papine riječi, J. T. Martin de Agar, n. d., str. 203, kaže: “Postoje političke partije različitih tendencija, i država ih podupire; postoje sindikati različitih usmjerenja, koje država pomaže; tiskaju se novine i periodika najrazličitije orijentacije, koje dobivaju od države materijalna sredstva, da bi opstati. Međutim, s obzirom na vjerske konfesije država se poziva na neutralnost, na laicitet, na odvojenost, da bi im se uskratila bilo kakva vrsta potpore”.
[77] Vidi: Ivan Pavao II., poruka: Nella prima Enciclica, br. 5, u: AAS, 91/1999., str. 381; Vrhbosna, god. X(CXIII), ožujak 1999., str. 12.
[78] Vidi: L’Osservatore Romano, 11-12. siječnja 1999., str. 8.
[79] Vidi: pisani tekst što ga je 16. studenoga 1995. predao novom pakistanskom veleposlaniku pri Svetoj Stolici, gosp. Zia Ispahaniju, u: L ‘attività della Santa Sede nel 1995, str. 572-573; govor prigodom primanja akreditiva egipatskog veleposlanika pri Svetoj Stolici, gosp. Mohamed Said El Sadra, 4. listopada 1996., u: L’attività della Santa Sede nel 1996, str. 424; govor veleposlaniku Indonezije, gosp. Irawan Abidinu, 23. prosinca 1996., u: L’attività della Santa Sede nel 1996, str. 628-629; govor izraelskom veleposlaniku, gosp. Aharon Lopezu, 10. travnja 1997., u: L’attività della Santa Sede nel 1997, str. 231; govor iranskom veleposlaniku, gosp. Mohammad Hadi Abd Khoda’i, 3. svibnja 1997., u: L’attività della Santa Sede nel 1997, str. 300; pismo predsjedniku Ruske Federacije, gosp. Borisu Yeltzinu, 24. srpnja 1997., u: L’attività della Santa Sede nel 1997, str. 464; govor bolivijskom veleposlaniku, gosp. Jorge Silas Salinasu, u: L’attività della Santa Sede nel 1997, str. 737.
[80] Susret i razgovor državnog tajnika Svete Stolice, kard. Angela Sodana, s vođom palestinskog pokreta, gosp. Yaserom Arafatom, 5. rujna 1996., u: L’attività della Santa Sede nel 1996, str. 362; intervencija veleposlanika Svete Stolice pri Ruskoj Federaciji, mons. Johna Bukovskog, u: L’attività della Santa Sede nel 1997, str. 461.
[81] Vidi: L’Osservatore Romano, 26. veljače 1993, str. 2; L’attività della Santa Sede nel 1994, str, 135.
[82] Vidi: L’attività della Santa Sede nel 1993, str. 976.
[83] Vidi: L’attività della Santa Sede nel 1997, str. 660-661.
[84] Ivan Pavao II., govor odvjetnicima 23. ožujka 1991., u: L’Osservatore Romano, 24. ožujka 1991., str. 4; G. Filibeck, Les Droits de l’homme …. str. 355.
[85] Vidi: T. Bertone, n. d., str. 627; C. Corral, n. d., str. 644.
[86] Ivan Pavao II., govor odvjetnicima 23. ožujka 1991., u: L’Osservatore Ramano, 24. ožujka 1991., str. 4; G. Filibeck, Les Droits de l’homme…, str. 356.
[87] Vidi: L’Osservatore Romano, 12. veljače 1993., str. 5; L’attitvità della Santa Sede nel 1993, str. 132.
[88] Vidi: C. Corral, n. d., str. 642.
[89] Vidi: M. Zovkić, n. d., str. 25.
[90] Ivan Pavao II, poruka: L’Église catholique, o slobodi savjesti i vjere, 1. rujna 1980., br. 5, u: AAS, 72/1980., str. 1258; EV, 7, str. 546, br. 568.
[91] Vidi: L’Osservatore Romano, 11-12. siječnja 1993., str. 9; V. Blažević, Ivan Pavao II. istinski prijatelj Bosne, Sarajevo 1997, str. 73; L’Osservatore Romano, 12. veljače 1993., str. 5; L’attività della Santa Sede nel 1993, str. 130.
[92] KKC str. 529, br. 2109.
[93] Ivan Pavao II., enc: Redemptor hominis, 4. ožujka 1979., br. 17, u: AAS, 71/1979., str. 299-300; EV, 6, str. 844, br. 1238.
[94] Vidi: A. Laun, n. d. – hrvatski prijevod: B. Brezinščak Bagola, n. d. , str. 69.
[95] T. Bertone, n. d., str. 629.
[96] Vidi: G. Lo Castro, n. d., str. 58.
[97] Vidi: C. Corral, n. d., str. 642.
[98] Vidi: P. Pavan, n. d., str. 727-730.
[99] T. Bertone, n. d., str. 630-631.
[100] Vidi: G. Lo Castro, n. d., str. 59; C. Corral, n. d., str. 640.
[101] Vidi: A. Laun, n. d. – hrvatski prijevod: B. Brezinščak Bagola, Aktualni problemi …, str. 82-83.
[102] Biskupska sinoda g. 1977., Cum iam ad exitum, o vjerskoj pouci u naše vrijeme, u: EV, 6, str. 300-301, br. 384.
[103] Ivan Pavao II., ap. pob.: Catechesi tradendae, 16. listopada 1979., br. 14, u: AAS, 71/1979., str. 1288; EV, 6, str. 1194, br. 1792.
[104] Ivan XXIII., enc: Pacem in terris, V, u: AAS, 55/1963., str. 300-301; EV, 2, str. 98, br.57.
[105] Vidi: T. Bertone, n. d., str. 618-619.
[106] Il Regno/Documenti, Centro Editoriale Dehoniano, Bologna, 21 (1978), str, 493.
[107] L’Osservatore Romano, 11. veljače 1993., str. 11.
[108] Ivan Pavao II., ap. pob.: Catechesi tradendae, 16. listopada 1979., br. 69, u:AAS, 71/1979., str. 1335; EV, 6, str. 1282, br. 1923; hrvatski prijevod, Zagreb, Glas Koncila, 1994., str. 73.
[109] Vidi: C. Corral, n. d., str. 643-644.
[110] Vidi: Ivan Pavao II., poruka: L’Église catholique, o slobodi savjesti i vjere, 1. rujna 1980., br. 4, u: AAS, 72/980., str. 1256-1258; EV, 7, str. 540-544, br. 564-567.
[111] Vidi: Isto, u: AAS, 72/1980., str, 1257-1258; EV, 7, str. 542/544, br. 566.
[112] Ivan XXIII, enc.: Pacem in terris, V, u: AAS, 55/1963., str. 299; EV, 2, str. 96, br. 57.
[113] Međunarodno teološko povjerenstvo u svom dokumentu: Quaestio de relationibus, 30. rujna 1996., u kojemu raspravlja o ” kršćanstvu i religijama”, govori i o današnjem poimanju teze: “Extra Ecclesiam nulla salus”. Vidi u: EV, 15, str. 634-640., br. 1051-1059. Dokument je preveden i objavljen na hrvatskom jeziku: Kršćanstvo i religije, KS, Zagreb 1999., Dokumenti 112, str. 43-46.
[114] Vidi: Pavao VI, enc.: Ecclesiam Suam, III, u: AAS, 55/1964., str. 639-659, posebice str. 639 i 649; EV, 2, str. 258, br. 192, i str. 276, br. 200.
[115] Vidi: L’attività della Santa Sede nel 1994, str. 135.
[116] Ivan Pavao II., govor 10. veljače 1993., u: L’Osservatore Romano, 12. veljače 1993., str. 4; L’attività della Santa Sede nel 1993, str. 130.
[117] Ivan Pavao II., poruka: Nella prima Enciclica, br. 5, u: AAS, 91/1999., str. 380; Vrhbosna, X (CXIII), 1/99, ožujka 1999., str. 12.
[118] Vidi: L’Osservatore Romano, 25. veljače 2000., str. 5; Isto, 1. ožujka 2000., Dodatak – Dokumenti, str. II.
[119] Vidi: L’Osservatore Romano, 27. veljače 2000., str. 4; L’Osservatore Romano, 1. ožujka 2000., Dodatak – Dokumenti, str. II.
[120] Vidi: L’Osservatore Romano, 26. veljače 2000., str. 5; L’Osservatore Romano, 1. ožujka 2000., Dodatak – Dokumenti, str. IV.
[121] Vidi: L’Osservatore Romano, 11-12. siječnja 1993., str. 9; L’attività della Santa Sede nel 1993, str. 30; V. Blažević, Papa Ivan Pavao II. istinski prijatelj Bosne, str. 73.
[122] Vidi: L’Osservatore Romano, 12. veljače 1993., str. 5; L’attività della Santa Sede nel 1993, str. 132.
[123] Biskupska sinoda, g. 1980: Post disceptationem, 10. O mješovitim brakovima, prop. 19, br. 3: o zaštiti vjerske slobode, u: EV, 7, str. 696, br. 739.
[124] Ivan Pavao II., ap. pob.: Familiaris consortio, 22. studenoga 1981., br. 78, u AAS, 74/1982., str. 178; EV, 7, str. 1578, br. 1776.