Utorak, 2 ožujka

Žena, muškarac, bol


Roman Domenica Starnonea Pertle neobičan je način opisivanja odnosa unutar obitelji. Riječ je o romanu u formi pisama koje muž i žena pišu jedno drugom. Njihova pisma prožeta su međusobnim optužbama, krivnjama, ogorčenjima, podsjećanjima i uspomenama. Njihova pisma prožima bol. Kao da je sve zajedničko što je dobro bezvrijedno čak i odvratno (dvoje djece Sandro i Ana najbolje to osjećaju na vlastitoj koži) i preostalo je samo mrziti onoga drugog. Zanimljiv je način kako Starnone oslikava doživljaj bola kod dvoje glavnih likova. Žena i supruga intenzivno doživljava bol u sebi i kroz sebe. Ona se ne može odvojiti od svoje boli. Ona je u njoj poput korijena i ona bi morala sebe ukloniti kad bi htjela ukloniti bol. Ona ide u susret boli. Sukobljava se s njom. Čak i ako je bol duboko ranjava (njezin muž pronalazi mladu ljubavnicu Lidiju) ona ne može pobjeći od nje.

Ako je prema Starnoneu žena identificira sebe s vlastitom boli, ali ne zato jer je histerična, naporna, napadna. Žena se može identificirati s vlastitom boli puno dublje i intenzivnije jer je njezina bol proizašla iz njezine duboke ljubavi i potpunog samopredanja braku ili onaj koji intenzivno i bezrezervno ljubi osjeća snažniju bol s prestankom ljubavi. Muškarac kako ga Starnone opisuje ne doživljava bol kao nešto njemu vlastito. Muškarac, glavni lik cijelo vrijeme bježi, sklanja se, opravdava se, ne prihvaća odgovornost. Želi li Starnone time reći kako muškarac ne može duboko proživljavati bol jer ne može duboko ljubiti kao žena? Ono što Starnone neobično jednostavno, ali jasno i precizno predstavlja je odnos prema boli kod muškarca i kod žene.

Bol koju Starnone opisuje nije fizička. Ona se događa negdje u ženi, odnosno muškarcu. U odnosu između muškarca i žene nesporazum oko razumijevanja boli dolazi iznutra. Iz njih samih. Što netko od njih treba učiniti za bol onoga drugoga? Starnone između redova sugerira da je podnošenje boli kod žene povezano s njezinim razumijevanjem ljubavi, žrtve i sebedarja. U stanju boli žena ne očekuje od muškarca neku izvanjsku reakciju. Očekuje njegovu nutarnju blizinu, nježnost, povezanost. Osjećaj sigurnosti i zaštite morao bi doći iznutra iz samog muškarca kao bliskog ljudskog bića.

S druge strane muškarac u stanju boli povlači se u sebe. Zatvara se. Skriva. Bježi. Ne želi se susresti s boli koja u njemu egzistira. Ženin pokušaj da ga suoči s njegovom boli doživljava kao napad na čvrstoću, stamenost, stabilnost. Kao da se plaši, boji ili ga je duboko sram prepustiti se zaštiti i brizi žene. U stanju boli ženinu blizinu, brigu i toplinu može doživjeti kao uvredu i povredu svog ega i svoje osobe. Kako ih uvjeriti oboje da ih njihove pojedinačne boli iako na početku kamen spoticanja i razdvajanja mogu zbližiti?

Starnone kao romanopisac opisuje bol kao nešto što je prožeto mnoštvom opterećujućih stvari. U bol se uključuju uspomene, prošlost, uvrede, poniženja, zlostavljanja, ali i iskustva ljubavi, strasti, intenzivne nježnosti i intimnosti. Kako iz svega toga izvući bol kao čistu i jasnu emociju koju žena ili muškarac osjeća? Nije moguće za Starnonea. Bol ostaje zapretana u njima dvoma pomiješana s mnoštvom drugih emocija, doživljaja i iskustava. Postoji li način da se klupko boli počne odmotavati? U kršćanskoj perspektivi odnosa između muškarca i žene možda i postoji. Manifestacija boli počinje skrivanjem i nepriznavanjem krivnje. Bol se produbljuje i nastavlja prodirati duboko u osobu što se duže krivnja prešućuje i može doći do trenutka kada priznanje krivnje neće umanjiti bol nego je pojačati. Predugo se šuti i čeka. Bol potpuno obuzme osobu i priznanje krivnje više ne može pomoći. Dapače, priznanje krivnje nakon toliko vremena provedenog u stanju boli izgleda poput dvoličnosti.

Treba primijetiti kako se odnos krivca prema boli razvija pogrešno i bolesno ako krivac šuti o krivnji kao što se odnos muškarca i žene pretvara u nezdrav odnos ako onaj koji je kriv zašuti. Oslobađati se boli  pitanjem tko je kriv kad se unaprijed ne želi iskreno odgovoriti ne pomaže. Krivnja se vuče unedogled unatrag ne samo na početak braka, zajedničkog života, vremena zabavljanja. Krivnja se vuče unatrag sve do egzistencije osobe gdje muškarac i žena bivaju krivi ili okrivljuju jedno drugo samim tim jer postoje. Treba puno hrabrosti i snage učiniti zlo i priznati krivnju. Ne uspijeva svima.

Zanimljivo je primijetiti u evanđeoskim opisima susreta Isusa i grešnika (krivaca) jednu neobičnu stvar. Svi (osim Jude) koji se osjećaju krivima i smatraju da su učinili zlo ne odgađaju priznanje. Paradigmatski primjer je Zakej carinik koji odmah na Isusov poziv priznaje krivnju i obećava ispraviti učinjeno zlo drugima. Većina evanđeoskih krivaca ne čeka dugo. Razlog može biti što Isus na krivnju reagira opraštajuće i milosrdno. Oslobađa čovjeka krivnje i boli opraštajući mu grijeh. Razlog je i to što u sebi nošena krivnja na kraju i samog čovjeka rastače, razara, produbljuje njegovu bol. Muškarac i žena ponekad predugo čekaju. Predugo šute. Krivnja se polako razvlači u prošlost, a bol se produbljuje. I događa se da priznanje krivnje ne može čak ni oslabiti bol koju jedno od njih dvoje osjeća u sebi. Muškarca i ženu najdublje boli šutnja i nepriznavanje krivnje za velike greške, pogreške, propuste. Krivnja koja šuti i ne priznaje može stvoriti u muškarcu i ženi neke od najdubljih čak i neizlječivih bolnih rana.

Odnos muškarca i žene može biti kao odnos Isusa i krivca. Onaj koji je kriv ne bi smjeo čekati predugo s priznanjem. Onaj koji osjeća bol ne bi trebao odugovlačiti s oproštenjem i milosrđem. Prešućena krivnja razorit će iznutra bilo muškarca bilo ženu. Neudijeljeno oproštenje i neučinjeno milosrđe stvorit će osjećaj krivnje u čovjeku jer su svi uvjeti za oproštenje bili tu (priznanje krivnje, priznanje boli zbog učinjenog zla) ali ništa nije učinjeno. Bol koja prati odnos muškarca i žene plod je šutnje i nepriznavanja. Plod bježanja i skrivanja od odgovornosti. Plod dvoličnosti i glume.

Isusovi susreti s krivcima slikovito su prisutni u Zakeju kojemu se oprašta i Judi koji se ubija jer ne može priznati krivnju. Zakejeva bol prelazi u radost što mu je oprošteno, Judina bol prelazi u samouništenje. Zakej i Juda razlikuju se svojim odnosom prema vlastitim krivnjama. Jedan ne šuti i bol prestaje oslobođena milošću i milosrđem. Drugi šuti i bol ga vodi u samoubojstvo. Bol koja nažalost može ponekad razoriti odnos muškarca i žene počiva na šutnji o vlastitoj krivnji za nešto učinjeno drugom. Na laži kako će zaboraviti. Na varci kako se neće se sjetiti. Na bešćutnosti kako nije važno. Na iluziji kako prešućena krivnja ne stvara nepodnošljivu bol i nepovjerenje.

Starnone u glavnim likovima slika posljedice jedne krivnje koja šuti i ne priznaje učinjene grijehe i zlo. Iz nje se rađa trajna bol koju ne može izliječiti nikakvo pomirenje koliko god bilo iskreno, željeno i autentično. Muškarac i žena su u odnosu sličnom odnosu krivca prema Isusu ili Isusa prema krivcu. Bol koja opterećuje odnos muškarca i žene prestaje s vremenom  priznanjem krivnje, oproštenjem i milosrđem. Bol se rađa, živi i razara njihov odnos šutnjom o krivnji za učinjeno zlo jedno drugom i njihov odnos na kraju biva kao odnos Zakeja i Isusa ili odnos Jude i Isusa. Iz oba odnosa proizlaze posljedice. Neke spasonosne. Neke pogubne.