Horizonti
Tko me sa strane promatra može pomisliti kako gleda u nesretna čovjeka. Netko tko je u životu imao više sreće od mene. Imao svega više dok ja nisam imao ništa. Nerijetko tako međusobno odmjeravamo naše živote koji se sada polako kreću prema gašenju svih mogućnosti koje smo imali na raspolaganju. Skora smrt nas izjednačuje. Ja koji nisam imao ništa i on koji je imao sve. Obojica u istoj bolničkoj sobi koju će uskoro pohoditi smrt.
I ovaj koji je imao neprestano sebe ohrabruje dok me promatra. Ne razmišlja naglas, ali u sebi pomišlja kako je barem živio za razliku od mene. Iza sebe će ostaviti nešto. Obitelj. Poslovno carstvo. Nagrade. Knjige. Publiku. Filmove. Pjesme na kojima će odrastati nove generacije. Za njegove buduće uspomene u kojima neće biti prisutan za njega sam netko bezimen i nepoznat. Jadnik.
Što god ostavismo iza sebe vrijeme i stoljeća će to učiniti neznatnim. I nevidljivim. Tek rijetki bivaju privilegirani time što ih i stoljećima kasnije s poštovanjem spominjemo, čitamo, o njima razgovaramo i raspravljamo. Kako bih trebao pristupiti samom sebi dok je tu pored mene onaj koji iza sebe ostavlja toliko toga? Biti nesretan? Biti nezadovoljan? Biti ogorčen? Žaliti za mogućnostima o kojima sanjah i maštah koje su ostale tek mogućnosti nikad ostvarene nikad barem oprobane kao stvarni pokušaji.
I tako me promatraju. Bezimen. Nepoznat. Iza njega ne ostaje nitko. Iza njega ne ostaje ništa. Što bih mogao učiniti u ovom trenutku? Što mi preostaje? Pomislim na Pisma i onaj redak kojega malčice prilagodim situaciji u kojoj se nalazim: duša je moja u rukama Božjim. On me poznaje. Od samog početka, od prvog udaha Bog zna tko sam. Sve zna o meni. Ako postoji Bog i nije me zaboravio trebam li očajavati nad svojom malenošću i neznatnošću u svijetu ljudi?
Onda pomislim na Pisma i opet novi redak: valjaš slugo dobri i vjerni u malome si bio vjeran, poznavah te od samog početka uđi u moju radost. Bijah mu vjeran u malenom. U činjenju neznatnog dobra koliko mogoh svojim neznatnim sposobnostima i sredstvima. Istina kako nikad nisam imao puno i uvijek življah na rubu imati ili nemati. Istina kako bijah po tim ljudskim standardima čak i ispod prosjeka u mnoštvu talenata. Ni po čemu se ne isticah. Mislim da me više ne pamti niti moje mjesto jer odavno otiđoh iz njega u daleki svijet.
Ovaj pored mene kako sam kaže, a vidim to i po posjetima i načinu kako se prema njemu ponašaju i sad ima mnogo. I zahtijeva. Najnovije lijekove. Najnovije terapije. Zahtijeva da ga spase od smrti i svako malo bijesno udara šakama o rub bolničkog kreveta. Oni koji ga obilaze neugodno im je. Spuštaju poglede. Kao da mu govore nema lijeka protiv smrti. Nema ga.
Ponekad me podsjeti na onog iz Pisma koji kaže samouvjereno: a sad dušo moja jedi, pij i uživaj jer imaš dobara za godine mnoge. I kao da mu je to što je sa mnom u istoj sobi odgovor: luđače a što ako se tvoja duša još noćas zaište tebe to što si stekao čije će biti.
Ja znam što ga najviše plaši. I mene plaši to isto, ali malo manje. Strah da će biti vječno zaboravljen. Nitko ga se neće sjetiti. Nestat će spomenici i ulice s njegovim imenom. Njegova djeca će s vremenom ostarjeti i umrijeti i doći će novi potomci njegove krvi, ali oni neće znati tko je on. Netko drugi će nositi slavno ime velikih ljudi, njegovo se ime više nigdje neće spominjati. I eto ga tu leži pored mene kao da je svjestan svega ovoga što teškom mukom zapisujem na papir.
Htio bih mu reći kako nitko od nas ne biva na kraju zaboravljen. Nitko. Htio bih mu reći kako u Pismima može pronaći malo utjehe za tešku moru koja pritišće njegovu preplašenu dušu i umorno tijelo. Htio bih mu reći kako u Pismima ima malo nade za svakoga od nas tko im dobronamjerno pristupa i dobronamjerno ih čita kao Božju prisutnost u svijetu i životu ljudi. Htio bih mu ponuditi nadu iz Pisma. Da barem još ovo malo vremena što obojica imamo na raspolaganju proživimo ohrabrujući jedan drugog. Možda više ja njega nego li on mene. A možda bi i on imao kakvu dobru misao i utješnu riječ za mene.
Ali, on žestoko odbija. Kao da me mrzi. Prezire me. Naziva me svakakvim imenima. Traži da me premjeste u neku drugu sobu jer sam mu nepodnošljiv u svojoj beznačajnosti i nevidljivosti. Kako su njega tako velikog čovjeka i zaslužnog čovjeka stavili u sobu s nekim siromahom kojega su pokupili s ulice da umre što prije?
Ja njega ne mrzim. Ako postoji Bog, ni on ga ne mrzi. Možda mu je Bog preko mene poslao Pisma da se utješi kao što i mene Pisma tješe, mada nije uvijek lako tješiti se kad čovjek stoji pred provalijom umiranja, dubokom i nepoznatom.
Kako li su ljudski pogledi pogrešni i varljivi od kojih je skriveno koliko se čovjek bez nade, bez Pisma plaši zaborava, naslućivanja kako kad se oči jednom zatvore nema više ničega i nema nikoga, pa niti njega samoga. U čovjeku koji leži pored mene u istoj sobi vidim taj strah, osjećam ga u njegovom glasu, mogu ga namirisati u njegovoj bolničkoj odjeći: Bože, ako postojiš, nemoj me zaboraviti.
Molim uvečer za njega. Uvečer kad se spusti tišina na bolnički odjel, kad prestanu jauci i krici bolesnih i umirućih. Molim za obojicu. Nemoj nas Bože zaboraviti i na usnama su mi stalno riječi Pisma: sjeti nas se kad dođeš u svoje kraljevstvo. I volim pomisliti kako u sebi, duboko, duboko u dubinama mog bića gdje se uzdiže meni nepoznat horizont postojanja čujem nekoga tko mi uzvraća: još danas ćete biti sa mnom u raju.
U susretu sa strahom od vječnog zaborava nada koju mi otkrivaju Pisma postala su mi jedina utjeha. I dio te utjehe nekako hoću prenijeti na njega. Pisma progovaraju obojici. I meni. I njemu.
Nisam išao u visoke i velike škole, moje znanje je ograničeno i skromno, ali i bez tih velikih i silnih diploma, znanja i mudrovanja ovdje dok ležimo jedan pored drugog otkriva mi se ono što mnogi učenjaci i mudraci previše zabavljeni mnoštvom riječi nikada ne shvate: u sukobu između straha od vječnog zaborava i nade kako iza horizonta zaborava živi Bog Pisma su čovjeku jedina utjeha.
Sve drugo što sam imao ja i što je imao čovjek pored mene svedeno je na dva bolnička kreveta. Bio uvijek neprimjetan i nevidljiv ili velik i prepoznat, svaki čovjek suočen sam sa sobom i blizinom skore smrti među svim molitvama Bogu ili protestima protiv njega skriva jednu duboku čežnju i prikriveno nadanje: Bože, nemoj me zaboraviti. Pisma kažu na jednom mjestu: ako te i mati i otac zaborave, ja tebe zaboraviti neću.
Između straha od smrti i straha od vječnog zaborava kao ugaoni kamen uzdižu se Pisma.