»Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.« (Iv 11,4)
Shadow

Sofističko kršćanstvo


Jeremy Campbell u knjizi The Liar’s Tale History of Falsehood donosi jedan jednostavan i lako čitljiv pregled nastanka koncepta lažnog u filozofiji i književnosti. Zanimljivo je njegovo razumijevanje fenomena sofizma i sofistike. Campbell ističe da je sofistika mješavina pjesništva i fikcije i tvrdi (iako neutemeljeno) da se iz sofistike djelomično razvila i književna fikcija. Sofistika za Campbella nije ideja o posjedovanju stvarnog znanja koje se može unovčiti, nego retorički postupak kojim se istina skriva, kamuflira, prekriva, djelomično iznosi. Sofistika je simulacija koja se koristi stvarnom istinom kako bi se istinu učinilo ili manje razumljivom ili lakše prihvatljivom određenim ušima i slušateljima. Sofist nije lažov, sofist je poznatavelj istine koji je kamuflira kako bi ona bila istovremeno polovična i prihvatljiva onima koji je ne žele čuti cjelovitu.

U kršćanstvu postoje istine koje se vjeruju, ali se ne mogu dokazivati empirijski ili eksperimentalno kao što se to može u slučajevima opipljivih i vidljivih stvari. Ne postoji eksperimentalni dokaz pakla. Ili raja. Ali ne postoji ni ljubavi. Ni motiva. Ni nostalgije. Svejedno prihvaćamo da postoje i ljubav i motiv i nostalgija. U kršćanstvu se određene istine prihvaća vjerom, iako ih se ne može dokazati strogim znanstvenim metodoma. Te su istine ponekad objekt skrivanja, prekrivanja, kamufliranja onoga što ćemo ovdje nazvati sofističkim kršćanstvom.

Sofističko kršćanstvo nije kako bi se moglo pomisliti empirijska kritika Crkve jer ne može „opipljivo“ dokazati određenu stvarnost. Sofističko kršćanstvo je jezična tampon-zona. Ublažavanje istina koje Crkva vjeruje kako bi one bile lakše „prihvatljive i probabljive“ zahtjevima vremena. Recimo, sofističko kršćanstvo ne inzistira ne eksperimentalnom dokazu Kristove prisutnosti u Euharistiji seciranjem hostije kako bi se utvrdilo ima li na nekoj mikroskopskoj razini tragova ljudske krvi. Sofističko kršćanstvo radije se bavi, recimo, idejom kako je Krist bio idealan čovjek, ali ne i Sin Božji, neposredno kamuflira istinu njegove prisutnosti.

Razlika između sofističkog kršćanstva i crkvenog govora o određenoj istini ogleda se ponajprije u jeziku. Crkva u izražavanju određenih istina koje vjeruje koristi, mogli bismo reći, nedvosmislen jezik. Ne postoji crkveni dokument u kojem bi pisalo: „kad bi Krist bio Sin Božji onda bi se moglo…“ Sofističko kršćanstvo se koristi jezikom kondicionala i mogućnosti. Uvjetima čije postojanje ni ono samo ne može dokazati nikakvom metodom. Sofističko kršćanstvo ne napada istinu. Donekle je i priznaje. Radije je podriva određenim kondicionalnim izražavanjem „ako bi Crkva…“ „kad bi Crkva…“ „ukoliko Crkva…“. Ali ovo kondicionalno izražavanje sofističkog kršćanstva ne odnosi se na one stvarnosti o kojima se i u Crkvi može govoriti u kondicionalima i mogućnostima kao što su društvena pitanja, socijalna pitanja, politička uređenja. Sofističko kršćanstvo se svojim „mogućim“ jezikom koristi u onoj sferi crkvenog govora koji se ne može izražavati mogućnostima. Teško je zamisliti istine o kojima Crkva naučava o kojima bi se govorilo, recimo, „kad bi postojao pakao…“,kad bi postojao grijeh…“, „kad bi postojao Bog…“, „ako bi postojalo usksrnuće…“. Primjetno je da se crkveni jezik ne izražava kondicionalima, odnosno mogućnostima kada govori o određenim istinama.

Sofističko kršćanstvo s druge strane ne niječe istine o kojima Crkva govori. Ono se prema njima ponaša kao i prema pitanjima društva, politike, ekonomije kao nečemu što je moguće, ali ne mora postojati i ne mora biti stvarno, odnosno ne mora biti vječna istina niti istina uopće, čak i u prolaznom smislu. Sofističko kršćanstvo ne napada direktno i otvoreno istinu, ono je svojim kameleonskim pristupom komplicira i usložnjava, ali je nikad ne objašnjava do kraja. Jer to bi značilo izložiti se u odnosu prema istini i priznati da je to istina ili nije. Zato se sofističko kršćanstvo ne koristi direktnim napadima, jasnim i nedvosmilenim optužbama da je nešto o čemu Crkva govori bezočna laž. Ne. Sofističko krčćanstvo se koristi suptilinijim metodama i fikcijama kako bi jasnoću istine ili ublažilo (time joj oduzimajući njezin uznemirujući ali jasan smisao) ili skrilo neke važne elemente istine. Sofističko kršćanstvo je proizvođač poluistina koje smišljeno i vješto balansira između određene jasnoće i preciznosti neugodnih istina koje Crkva ističe kao nepromjenjive, i zahtjeva „publike i slušatelja“ koje vole možda malo „razvodnjeniju“ verziju istine koja je ugodnija ušima onih koji slušaju.

Sofističko kršćanstvo nije dostojan protivnik koji bi izazvao svog suparnika na otvoren dvoboj. U tome je ateizam kao nedvosmisleno nevjerovanje daleko korektniji i pošteniji prema istini, jer je barem niječe i nastoji dati razloge zašto je niječe. Sofističko kršćanstvo je ono što se nekad govori za određenog čovjeka da je „prilivoda“. Svuda pomalo, od svega pomalo, sa svakim pomalo ali nikad do kraja pošteno i otvoreno. Od nevjere pa čak i one radikalne i militatne, kršćanstvu koje ljubi istinu puno više šteti sofističko kršćanstvo, taj jezično-teološki opskurni mehanizam izražavanja koji nikada do kraja ne niječe istinu, ali je nikad do kraja i ne prihvaća. Svojom „brbljivošću“ sofističko kršćanstvo jako pazi na vlastito izražavanje. Uvijek spremno prihvatiti istinu, čak je i promovirati i podržati, ali uvijek s nekoliko kondicionala „ako bi…., kad bi…, ukoliko bi…“, čime jasnoću i preciznost istine svodi na kameleonsku igru prijetvornosti i oko onoga o čemu se Crkva uvijek nedvosmisleno i jasno izražavala. Sofističko kršćanstvo se neće udaljiti od Crkve i optužiti je javno, nedvosmileno i glasno da širi laž, da sve što govori ne može dokazati. To bi bilo protiv naravi sofističkog kršćanstva, jer bi se time razotkrilo kao vidljiv protivnik istine. Ono radije ostaje negdje u sjeni. Povremeno izbija na površinu ubacujući sumnje, nedoumice i naglo se povlači prije nego ga se uspije razotkriti. Nekad davno Bog je predvidio fenomen sofističkog kršćanstva kada je kroz Isusova usta progovorio tvoj odgovor da neka bude da, ne neka bude ne, što je više od toga od zloga je i sofističko kršćanstvo uvijek ima potrebu nadopuniti svoje odgovore s puno više jezično-pisanih fikcija nego što predviđaju da ili ne. Dok Crkva u nekim pitanjima i odgovorima nema potrebu reći više od da ili ne.