Subota, 4 prosinca

Kršćanstvo autentičnosti


Autentičnost može biti i put u dvoličnost. Ako autentičnost označava naš odnos prema drugim ljudima trebamo li biti autentični samo u dobru ili naše zlo koje činimo također spada u autentičnost odnosa prema čovjeku? Autentičnost je dvoznačan pojam jer subjekt prema kojem smo pozvani biti autentični je također sam po sebi dvoznačan. Radikalno autentičan može se biti samo prema subjektu, koji je sam po sebi i u sebi apsolutna dobrota i istina, ili eventualno radikalno zlo, koji u sebi na sadrži ništa zbog čega bismo mogli glumiti autentičnost.

Pred drugim čovjekom autentičnost se može vješto odigrati kao kazališna uloga. Razlog tome nije samo naša sposobnost za dvoličnost, nego i nesposobnost drugoga da nas vidi onakvima kakvi smo stvarno u dubini svog bića. Rečeno filozofskim terminima, problem autentičnosti nisam samo ja, nego i drugi, jer smo obojica jedan za drugog kao phainomenon, kao ono što se tek predstavlja i čini, nismo noumenon, ono što u sebi i po sebi jesmo. Kad bi drugi vidio moje ja kao noumenon, kao ono što jesam, uvijek bi znao je li moja autentičnost dvoličnost, ili je stvarna i radikalna autentičnost.

U odnosu ja i drugog uvijek je moguće po potrebi sakriti se iza maske autentičnosti jer i ja i drugi međusobno promatramo jedan drugog kao phainomenon, dok nam je noumenon skriven. Ovu dilemu oko shvaćanja autentičnosti pronalazimo u jednom evanđeoskom odlomku u kojem evanđelist piše kako je Isus dobro znao što misle i kako misle jer je poznavao čovjekovo srce i jer je znao tko je čovjek. Iz ovoga se vjernički može govoriti kako je tek Bog apsolutno autentičan i jer je takav strana mu je svaka dvoličnost, glumljena autentičnost koju je čovjek sposoban odglumiti pred drugim i za drugoga čovjeka. Ukoliko postoji Bog, zaobilazi phainomenon čovjeka ono što se čini i kako se predstavlja i vidi i promatra noumenon čovjeka, noumenon koji Sveto pismo opisuje kao srce, središte misli, ideja i želja.

U vjerničkom životu i razmišljanju događa se ponekad promjena shvaćanja odnosa autentičnosti i subjekta pred kojim svoju autentičnost izražavamo, pa se autentičnost odnosi isključivo na drugog čovjeka, dok odnos naše autentičnosti i Boga ostaje po strani ili se trudimo ne misliti o tom odnosu. Zanemarivanje odnosa naše autentičnosti i Boga javlja se onda kada u nama nastaje spoznaja o dvoličnosti, glumljenju, fabriciranju autentičnosti za potrebe drugih i isključivo samo i radi njih. Događa se zaborav stvarne autentičnosti i sama autentičnost za nas postaje ono što se čini, ono kako se predstavljamo. Autentičnost postaje phainomenon za druge, i gubi svoj noumenon u odnosu prema Bogu, ono što naša autentičnost stvarno jest.

Paradoks autentičnosti rađa one barem početno neobjašnjive i neshvatljive pojave kao što su recimo otkrića kako neki vjernik ne samo da nije vjernički autentičan, nego je posvemašnja autentičnost kojom se odijeva puki phainomenon, autentičnost koja nam se čini kao autentičnost, plašt i gluma. Poremećaj odnosa prema autentičnosti dolazi od našeg shvaćanja subjekta koji svojim postojanjem i prisutnošću od nas zahtijeva autentičnost. Drugi čovjek iz perspektive autentičnosti je stvarniji i zahtjevniji od Boga, ali je istovremeno i onaj subjekt koji ne može znati naš noumenon, što nam ostavlja prostor i mogućnost da izmislimo i izgradimo lažnu i nepostojeću autentičnost.

Bog iz perspektive autentičnosti je manje stvaran, ali je zahtjevniji od drugog čovjeka jer poznaje naš noumenon, ono što smo u sebi i kakvi smo.  Međutim, jer je za nas manje stvaran od drugog čovjeka, lako ga možemo ukloniti iz odnosa prema autentičnosti. Uklanjanje Boga ne događa se nužno nijekanjem i nevjerom, nego umanjivanjem stvarnosti njegovog postojanja. Svi izrazi poput Bog je daleko, tko zna kako Bog djeluje, Bog ne čuje, Bog ne vidi, ljudski su pokušaji da oduzmu Bogu sposobnost i stvarnost Božjeg gledanja našeg noumenona, naše lažne, prividne i maskirane autentičnosti.

U ovim izričajima pokušavamo sebi nametnuti stav i mišljenje kako su drugi kao subjekt koji od nas zahtijeva autentičnost i Bog identični. Sposobnost drugog čovjeka da vidi samo phainomenon, a ne naš noumenon projiciramo u Boga uvjereni kako je moguće da i Bog zapravo ne vidi noumenon naše autentičnosti, nego tek phainomenon, ono kako se čini. Tako se tješimo da Bog ne može prodrijeti iza phainomenona, iza maske, iza glumljene  autentičnosti, nego našu dvoličnu autentičnost prihvaća kao stvarnu i istinitu. Međutim, evanđelist u rečenici gdje pravi razliku između srca kao phainomenon, i srca kao noumenon (srce kao središte odakle proizlazi autentičan vjernički život) izričito tvrdi suprotno o odnosu između autentičnosti i subjekta koji od nas zahtijeva i koji nas poziva na autentičnost.

Autentičnost kao phainomenon je moguća isključivo i samo u odnosu prema drugom čovjeku, moguća je kao varka, prijevara i iluzija, dok je autentičnost prema Bogu uvijek noumenon, makar čovjek to ne želi i skriva, jer subjekt koji zahtijeva autentičnost, dakle Bog po svojoj naravi, promatra samo srce autentičnosti, sam noumenon čovjeka. Ovo nas upućuje na to da je kršćanstvo autentičnosti autentičnost pred Bogom u pravom smislu te riječi, jer je čovjek pred Bogom potpuno razotkriveni autentični noumenon, dok je autentičnost pred ljudima također moguća, ali je i podložna napasti dvoličnosti, glume, farse i falsificiranja, odnosno javlja se kao skriveni neautentični phainomenon. Nemoguće je pred Bogom ne biti autentičan, jer naša autentičnost ne ovisi zapravo od nas, nego od Boga koji nas promatra. Tako su pred Bogom paradoksalno i naši skriveni grijesi, dvoličnosti, tajne, zapravo naše negativne i zle autentičnosti koje možemo uvijek sakriti i prekriti pred subjektom kada je u pitanju drugi čovjek, ali ne i kad je u pitanju Bog.

Zabluda o autentičnosti javlja se onda kada mislimo da je autentičnost apsolutno naša stvar i nitko drugi ne može znati i ne smije znati što mi pod tim podrazumijevamo i kako je shvaćamo i kako je živimo i prakticiramo. Međutim, autentičnost redovito zahtijeva dvoje, jer da bi se uopće mogla prepoznati kao autentičnost mora postojati subjekt koji je od nas zahtijeva. Autentičnost pred samim sobom bez postojanja drugog ili postojanja Boga nije autentičnost, nego čisti i radikalni narcizam i narcisoidnost, koji mi sami identificiramo kao autentičnost. Ipak, mi nismo apsolutno mjerodavni procijeniti i ocijeniti jesmo li autentični ili nismo, jer ne postoji drugi nasuprot nas. To je zadaća onog drugog subjekta koji je procjenitelj naše autentičnosti.

Autentičnost je odnos i bez drugog ili Boga ne postoji, može postojati tek kao obmana, privid i zabluda kada narcisoidnost opisujemo kao autentičnost. Kada naš phainomenon biva identičan našem noumenonu. Tek drugi potvrđuje jesmo li autentični ili nismo, i dok pred drugim čovjekom autentičnost može biti identična dvoličnosti, pred Bogom je to nemoguće, makar sebe psihološko-emotivnim trikovima uvjerimo da je identično biti autentičan pred ljudima i pred Bogom.

Kada dosegnemo specifičan stupanj autentičnosti postigli smo svetost, jer je svetost identičnost autentičnosti vjerničkog života i djelovanja pred Bogom i pred ljudima. Biti svet znači razotkriti do kraja svoj noumenon pred ljudima i Bogom, na način radikalno autentičnog življenja kršćanske vjere.  Dotad se barem ne treba skrivati pred Bogom, kada već pred ljudima to činimo, ponekad kao ustaljenu, uvježbanu i vjernički upitnu i problematičnu praksu autentičnosti.