Ponedjeljak, 21 lipnja

Život za slavu Božju – razmišljanje uz Uzašašće Gospodinovo (B)


Čitanja: Dj 1,1-11; Ps 47,2-3.6-7.8-9; Ef 1,17-23 (ili: Ef 4,1-13); Mk 16,15-20


Četrdeset dana od uskrsnuća Gospodinova slavi se blagdan njegova slavnog uznesenja. Tim blagdanom ne slavi se samo njegov povratak Ocu od kojega je došao, već se tim blagdanom slavi njegov povratak u tjelesnom obliku, to jest uzdignuće njegove ljudskosti u Božju slavu. On kao vječni Božji Sin uvijek je u potpunoj slavi Očevoj i s Ocem i Duhom Svetim jedan je Bog. Ali kao utjelovljeni Bog on je sebi pridružio i ljudsku narav koja je primila ne samo milost jedinstva s osobom Božjega Sina, Božje Riječi, u vremenu, već je primila milost besmrtnosti i neraspadljivosti u vječnosti. Upravo to otajstvo ljudskosti obdarene besmrtnošću slavi se blagdanom Uzašašća Gospodinova. Ovo je otajstvo kao jedna neminovna posljedica njegova uskrsnuća koje je bilo temeljna proslava njegove ljudskosti koja je pobijedila smrt i propadljivost. Kao konačni čin proslave ljudskosti, a utemeljen na uskrsnuću, je uzašašće u nebesku slavu, to jest o desnu Očevu, kako se izrazi evanđelist sv. Marko u današnjem odlomku. 

Svojim slavnim uzašašćem Isus i nas poziva da svomu životu damo ispravan smisao i cilj. Taj smisao i cilj je život za Božju slavu i vječno nebesko proslavljenje ljudskosti. Naša ljudskost nije stvorena za zemlju, već za nebo. Naša ljudskost nije određena za propadljivost, već za nepropadljivost. Naša ljudskost nije određena za prolaznost, već za neprolaznost. Smisao naše ljudskosti nije ograničena ljudska slava, već ona neograničena nebeska. Zato bi i za nas vjernike svaka druga opcija življenja bila promašaj. Isplati se živjeti samo za slavu Božju, jer tada naša ljudskost dolazi do punine svoga ostvarenja, kao što je bio slučaj i s ljudskošću našega Gospodina. 

I kao što je Isus sjeo zdesna Bogu, tako i nama veli da smo pozvani naći se uz njega i sjesti zdesna Bogu u njegovoj slavi. To je ista slava kojom je Otac proslavio čovještvo svoga Sina. Dok tako govorimo svojim ljudskim jezikom trudeći se izraziti Božje otajstvo, ne mislimo da ćemo se naći na nekom prostoru zdesna Bogu, već da ćemo se naći u časti koju je Bog za nas odredio i kojom nas časti kao nagradu za vjernost njegovu Sinu. Sjesti zdesna Ocu znači primiti nagradu koju nam je Otac svojom milošću odredio. Kako bi se jednom i za nas dogodilo isto što se dogodilo s proslavljenom Kristovom ljudskošću, neophodno je sada živjeti na način da nam Bog uvijek bude pomoćnik u svim našim nastojanjima, da ga držimo sebi zdesna, to jest da smo uvijek svjesni njegove prisutnosti. Nakon toga će nas on nagraditi istinskom nagradom vječnoga života i proslave sebi zdesna. Za taj sveti, vječni, neponovljivi cilj doista se isplati živjeti revno i vjerno na zemlji, te nakon privremenog truda i napora steći vječnu proslavu u nebesima.