Život

Život koji imam dugo je vremena bio predmet žestokih sporova između tebe i mene. Teško sam mogao prepoznati život kao dar. U okolnostima teških tragedija izgledao mi je kao teret i problem. Nešto čega bih se trebao osloboditi jer bih tako pronašao mir i bijeg od svega.

Kao što je zapisao jedan mudar čovjek, temeljna stvar za raspravu s Bogom oduvijek je bilo tko je gospodar i vlasnik života. Je li moj ili tuđi život apsolutno pravo? Ovo pitanje me odvelo do onoga što je bila istinska izdaja jednog od tvojih učenika.

Kada čitam Pisma i ona mjesta u kojima se odvija drama tvoje izdaje, obično kao i svi stanem već od izdajničkog poljupca onog tvog učenika. Ali, tebe su svi izdali na kraju, zar ne? Jer Pisma kažu kako su se svi razbježali. I Pisma žalosno potvrđuju činjenicu da te je izdao i učenik koji je sebe smatrao najhrabrijim. Pisma neuvijeno pišu o tvojim izdajicama. Ali, samo je se jedan od njih ubio. Ostali nisu.

Kad te je stvarno izdao učenik koji te prodao za nešto novaca? Izdao te u trenutku kad je digao ruku na sebe. Tu se dogodila istinska izdaja Boga. Oduzeti život sebi ili drugom ljudskom biću jedina je autentična izdaja i sebe i tebe. Kao da Pisma žele reći tek kad čovjek digne ruku na svoj ili tuđi život i okonča ga nasilnim putem, putem zla i uništenja, tad je postao istinski izdajica za koga nema nade.

Godinama s tobom vodim raspravu o svom životu uvjeren kako mi život pripada do potpunog raspolaganja. Negdje usput pokušavajući pronaći argumente zašto ti nemaš nikakvo pravo na moj život, dogodio mi se susret s ljudima koji su razmišljali na isti način. Samouvjereni, radikalno isključivi i apsolutni u svojim stavovima i postupcima prema svom i tuđem životu. I onda se, kako to obično biva, događalo da neki dio tijela, neki organ odluči prestati funkcionirati. Nije tražio dozvolu onoga u kojem se nalazi. Prema vlastitoj procjeni ne pitajući je li ili nije pravi trenutak da se suprotstavi čovjeku, srce jednog od njih odlučilo je prestati raditi.

Susreo sam i druge kojima su njihovi organi i tijelo odlučili okrenuti leđa. Kao da postoji neka nepoznata sloboda u čovjeku kada neki dio tijela ili mehanizam odlučuje kako je dosta. I taj dio tijela ili mehanizam u tijelu ne pita čovjeka za godine, za patnju, za toleranciju na bol, za smisao, ne pita slaže li se on s tim da odjednom dio njegovog tijela, a time i života, prestane funkcionirati. U takvim za čovjeka tragičnim okolnostima otkriva se nešto uznemirujuće. Jedno namjerno i dugo potiskivano otkriće. Život mi ne pripada apsolutno, jer u meni samom postoje mehanizmi i procesi koji me ne pitaju o mojim životnim planovima i željama. Bez mog znanja i pitanja kao da odluče učiniti nešto zbog čega mi se odjednom cijeli život izokrene naglavačke.

Ne očekujem slaganje, niti me zanima, niti mi treba. Samostalno sam došao do zaključka kako je najveća izdaja i čovjeka i Boga ubojstvo života. I svog i tuđeg. Moje mi tijelo i organizam kazuju kako mi ne pripadaju apsolutno, jer oni samostalno bez mene mogu odlučiti da se ujutro više ne probudim. Mogu odlučiti da mi izazovu takve probleme da u nekom trenutku postanem nesposoban za normalan i funkcionalan život. Kao da u meni samom postoji nekakva zavjera protiv mene. Nekakva nepoznata sila koja okuplja u jednu cjelinu funkcioniranje mog života. I ta nepoznata sila koja me nadilazi odlučuje protiv moje slobode i protiv mojih planova i želja kako je vrijeme da se moj zemaljski život završi. Uzalud su moji protesti, moje borbe i moja preklinjanja da me ostavi još malo u životu dok ne pronađem objašnjenje zašto baš sad u ovom trenutku moram otići s ovog svijeta. Negdje i u meni i izvan mene jedna je daleko jača sila koja kao da ima moć i uzeti i dati mi život.

Čudan, gotovo tragikomičan dojam ostavlja na mene misao onog nadobudnog čovjeka koji sebe uvjerava kako je njegov život njegovo vlasništvo. Takav je nesvjestan da nikomu od nas život ne pripada jer ih smrt sve okončava nerijetko iznenada i nepredviđeno. Ali, čovjek je neobično stvorenje. U svijetu prolaznosti i vremenitosti, u svijetu raspadanja i umiranja on svoj fizički život smatra vječnim.

Ja imam samo osjećaj. I samo slutnju. Učenik koji te je izdao bio je stvarno onaj koji je odlučio umjesto tebe da je njegov život njegovo apsolutno pravo i digao je ruku na sebe. Isto bi bilo da je digao ruku i na nekog od drugih učenika i ubio ga. Negdje u dubinama Pisma, u onom prostoru između redaka gdje ponekad pokušavam pronaći odgovore naslućujem kako je ubijanje života izdaja tebe i izdaja čovjeka. Jer svi tvoji izdajice u Pismima, a svi su zapravo bili tvoji učenici, u konačnici su zastali pred uznemirujućim pitanjem: izdali smo Život, hoće li nam Život oprostiti?

Igrali su na kartu intuicije o svom vlastitom životu. Ako je taj koga smo izdali uistinu Život i ima nad njim apsolutnu vlast, onda mi nemamo takvu vlast nad našim životima. Umjesto da sebe proglasimo Životom i ubijemo sebe ili jedni druge, radije stanimo pred Život i recimo mu da nemamo apsolutnu vlast nad svojim postojanjem. I Život im je oprostio izdaju Života.

Učenik koji se ubio igrao je na kartu intuicije o vlasti nad životom. Ako je taj koga sam izdao uistinu Život i ima nad njim apsolutnu vlast, onda jedini način da mu se suprotstavim jest da samog sebe proglasim vlasnikom svog života i odlučim o njemu. I tu se dogodila istinska izdaja Života. U čovjekovom pokušaju da iz očaja i tragičnosti svoje sudbine izvede optimističan zaključak. I izveo je. Zaključak glasi kako je istinska izdaja života ne uzeti ga u svoje ruke, bilo da je u pitanju moj ili tuđi život, i odlučiti što i kako ću s njim.

Istinska izdaja života je odlučivanje o njemu bez Života koji mu stoji na početku i na kraju. Iz iskustva izdaje učenika koji se ubio proizlazi da Život ne može učiniti ništa za život koji sebe proglašava svojim vlastitim početkom i krajem. Život u takvim okolnostima može tek šutke promatrati tragediju i pad čovjeka. Pad koji je počeo s bratoubojstvom i traje do današnjeg dana.

Na kraju hoću ti reći kako mi je drago što negdje intuitivno nemajući pravo znanje naslućujem da moj život ne pripada apsolutno meni. Nekako znam, iako ne umijem objasniti da mi je život darovan. I negdje duboko u sebi osjećam da bih izdao Život kad bih ga uzeo u svoje ruke i ubio ga. I više nemam potrebu biti u sporu i sukobu s tobom. Nekako shvaćam da moj život nije apsolutno moj. I to je sve što bih ti mogao o životu reći. I o izdaji i izdajicama Života. Od početka Stvaranja pa sve do današnjeg dana.