Hrvanje
U Pismima pitaš a ti, što ti kažeš tko sam ja? Postavljaš pitanje koje za tebe može biti pogubno. Jer ja mogu ako želim reći kako si za mene nitko i ništa. Ne pitaš kako bi dobio bilo kakav odgovor. Ovo je jedno od onih pitanja gdje moram ući u sukob i nesporazume sa samim sobom. Nevidljiva nutarnja borba nedostupna onima koji vide moju vanjštinu. Kao da pitanje nije postavljeno mom jeziku kojim izgovaram riječi i rečenice, nego mojoj duši koja se prije ili kasnije mora opredijeliti za ili protiv tebe.
Na pitanje koje mi postavljaš bezbroj puta dosad dao sam formalni odgovor. Onaj odgovor koji me ni u kom pogledu ne mijenja kao čovjeka. Onaj ravnodušni odgovor kojim ispunjavam formu i zahtjev dogme kako moram vjerovati barem na izvana. Ne znam koliko sam puta već potvrdio kako si ti onaj koji će me spasiti. Još uvijek čekaš da odgovor koji sam dao promijeni i moj život. Ništa se nije promijenilo. Redovno formalizirano ponavljam već naučeno napamet: ti si moj Spasitelj. I ništa.
Iz mog odgovora na pitanje još se nisu rodili etički i moralni zahtjevi koji bi me natjerali i prisili da kažem sebi kako se ne može živjeti na način na koji se živi ako dajem potvrdan odgovor. Predugo sam u formaliziranom obliku života, u njegovoj površnoj vanjštini kako bih ozbiljno pristupio mijenjanju samog sebe. Najdalje dokle dopirem su obećanja kako neću više činiti ono što činim, ali i moja obećanja su formalna tek da ispunim uvjete koje je netko propisao da bi se barem na izvana govorilo kako sam moralan i etičan.
Nije to nikakav individualizam i samovolja kad govorim sebi kako na pitanje tko si ti moram negdje iz svoje nutrine odgovoriti. Negdje u meni dokle ne dopire formalno priznavanje samog sebe vjernikom i kršćaninom. Negdje u meni gdje me na to ne prisiljavaju i ne obvezuju dogma, nauk i hijerarhija nego ozbiljnost spoznaje o urušenoj i pokvarenoj savjesti koja opravdava i podržava grijeh. Svijest da sam etički i moralno promašio biti vjernikom i kršćaninom.
Bez toga ostat ću kao i dosad jednako formalan i birokratiziran. Jedan od onih čijoj se mudrosti klanjaju dok o tebi govori i tumači dok istovremeno jedino što u sebi zadržava je oholost o vlastitoj učenosti i nadmenosti. Zbog pitanja koje si mi postavio ja se moram sukobiti i s tobom i sa samim sobom. U tom sukobu ponekad stradaju i sami temelji vjere koju sam prethodno izgradio.
Hrvanje s tobom kako Pismo svjedoči o Jakovu i tebi može potrajati dugo u noć. Sve do jutra. I treba izdržati. Zašto si me pitao a ti, što ti kažeš tko sam ja? Zašto me nisi upitao onako kako stoji u Pismu, a vi, što vi kažete tko sam ja? Ja bih se onda mogao sakriti iza odgovora drugih. Ili bih promrmljao nešto nerazumljivo i moj bi se odgovor izgubio u moru odgovora koje daju drugi glasniji od mene.
Ti hoćeš sukob sa mnom. Izazivaš me. Svjestan si kako moj odgovor u nekom trenutku može biti negativan. I protiv tebe. Opet, pitam se nije li moja formalizirana i birokratizirana vjera već negativan odgovor na tvoje pitanje? Jer istini za volju ona je mrtva i nepokretna i u meni ništa ne izaziva i ne može me pomjeriti s mrtve točke. One koju svi koji smo duboko formalizirani i birokratizirani proživljavamo kao iskustvo ravnodušnosti.
Za mene slobodno smiješ reći zajedno s Pismom kako me ovaj čovjek usnama ispovijeda, a srce mu je daleko od mene. U pravu si. Ali, ne samo srce. Nego i duša i nutrina. Sav sam daleko od tebe. Predaleko. I pitanjem me ne želiš vratiti. Pitanjem želiš provjeriti miče li se još uvijek išta u meni. Je li ostalo išta od čega bi se moglo početi s odgovorom. Od čega bi mogli početi zajedno.
Smisao pitanja koje si mi postavio za nekoga poput mene je sukob. I svađa. Možda i nekakav rat između nas dvojice. Ali, meni se sviđa izričaj iz Pisma. Hrvanje. Hrvanje sa svojim Bogom. Negdje je hrvanje izričaj želje da se pobjedi. Bude prvi. Popne na prijestolje. Osvoji svijet. Jedino je u Pismu hrvanje izričaj ljubavi. Nešto kao čvrst stisak ruke. Ili jak zagrljaj. Ti me hoćeš čvrsto zagrliti prije nego se upustimo u pustolovinu. U raspravu. U prijepor. Prije nego se ti i ja susretnemo kako bismo se hrvali oko odgovora na pitanje tko si ti za mene inzistiraš da me čvrsto držiš.
Kao da se ne želiš hrvati sa mnom prije nego sa sebe svučem svoje formalne i birokratske haljine nežive i nepomične vjere. Želiš me svući i ogoliti. Biti gol pred tobom. Nijedan formalizam i birokracija ne mogu me zaštititi od osjećaja stida zbog vlastite golotinje.
Ti znaš da ću se ja boriti. Riječima. Rečenicama. Citatima. Dokumentima. Cijelom arhitekturom formalizama i birokratizama kojim sam se zaštitio od tebe i njih proglasio istinskom i autentičnom vjerom. Nije li to hrvanje? Moja uporna nastojanja da se formalno i birokratski zaštitim od tebe. I tvog pitanja, a ti, što ti kažeš tko sam ja?
Ali, tvoje pitanje već je unijelo nemir u moj neživi i mrtvi svijet vjere koje nema. Ja ne znam što će biti ishod. Možda čak i nevjera. Ali, ti se ne bojiš. I ne razmišljaš o tome. Ti si spreman za borbu. Čekaš me da ti iziđem u susret. Ja sam formalist. I birokrat. Mrtvo puhalo. Još uvijek sam uvjeren kako će me mrtva vjera spasiti od tebe. Ali, ti si znao zar ne? Znao si da će me oholost, znatiželja, strast i potreba uvjeriti da se zapitam kako je to kad se upustiš u hrvanje s Bogom? I tko je na kraju pobjednik? I kakav je to osjećaj ako čovjek uspije pobijediti Boga?
Ja te želim pobijediti. Dokazati ti da sam jači od tebe. Izlazim ti u susret da se hrvam s tobom. Možda ti nije bilo mudro i pametno pitati me a ti, što ti kažeš tko sam ja. Ili ti možda nešto znaš što ja ne znam? Jer dok sam ja smrtno ozbiljan, vidim kako se ti potajno smješkaš kao da ti je dovoljno što sam izišao pred tebe da se hrvam s tobom.
