Značenje posta
Jedan je duhovni otac pripovijedao kako se kao mlad klerik bio sablaznio kada je vidio kako njegov subrat u vremenu korizme za doručkom pojede čak dvije žemičke, dok je on – za pokoru – uzimao samo pola žemičke. Kada je on taj svoj nemir ispripovjedio svome duhovniku, ovaj mu je mudro odgovorio: „Nemoj tako suditi svoga brata. Možda on može pojesti četiri žemičke.“ Stvarno, što je post? Koje mu je značenje i smisao? Kako njega uklopiti u naš kršćanski život?
1. Post u Starom zavjetu
Suvremeno židovstvo poznaje godišnje pet postova: dva cjelodnevna i tri poludnevna. U Starom zavjetu je, međutim, samo jedan post određen za sve, a to je post za Dan pomirenja:
„U deseti dan toga sedmog mjeseca pada Dan pomirenja. Neka vam to bude prigoda za sveti zbor; postite i prinesite u čast Jahvi paljenu žrtvu“ (Lev 23,27ss. Usp. također Br 29,7ss).
Međutim, Židovi su postili prigodice, pogotovo nakon što bi netko počinio neki grijeh ili u sklopu molitve da ih Bog zaštiti od kakve nevolje. Tako su postili u žalosti nakon Šaulove smrti (usp. 1 Sam 31,13; 2 Sam 1,12); David je postio kada je molio za bolesno dijete koje mu je rodila Bat-Šeba (usp. 2 Sam 12,16-23); kralja Ahaz jednako je postio i molio zbog svoga grijeha koji je počinio kada je dao da bude kamenovan nedužni Nabot (usp. 1 Kr 21,27). Nadalje, proroci često pozivaju na pokornički post. Prognanici su plakali, postili i molili, kada su čuli za razorenje Jeruzalema (usp. Bar 1,5). Židovi su molili i postili za sretan povratak iz sužanjstva (usp. Ezr 8,21-23) te su upriličili pokorničko bogoslužje s postom nakon povratka iz progonstva (usp. Neh 9,1). Ninivljani su se obratili od svojih nedjelja i oglasili su post (usp. Jon 3,5). Nadalje, kraljica je Estera zamolila svoje sunarodnjake da mole i poste za sretan ishod njezina izlaska pred kralja da se za njih zauzme (usp. Est 4,16). Nakon svog junačkog podviga Judita je postila sve dane svoga udovištva (usp. Jdt 8,6). Konačno, zaključuje pravedni Tobija: „Dobra je molitva s postom, s milostinjom i s pravednošću.“ (Tob 12,8). U Isusovo su vrijeme pobožni Židovi redovito postili ponedjeljkom i četvrtkom, što je zasvjedočeno u onoj molitvi farizeja: „Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem“ (Lk 18, 12).
2. Kršćanska tradicija
Za proročicu Anu koja je bila nazočna Isusovu prikazanju, Luka kaže da je postovima i molitvama služila Gospodinu (usp. Lk 2,36-37). Sinoptici izvješćuju kako je Isus postio u pustinji prije svoga javnog nastupa (usp. Mt 4,1-11; Mk 1,12-13; Lk 4,1-13).
a) Post srijedom i petkom
Kršćani su od samih početaka postili. Didahé (početak 2. st.) kaže da kršćani ne poste ponedjeljkom i četvrtkom kao Židovi, nego srijedom i petkom. Ta je praksa potvrđena širom Crkve na Istoku i na Zapadu. Tertulijan (3. st.) svjedoči da su kršćani imali liturgijski sastanak srijedom i petkom te da su tada i postili. Srijeda je uzeta jer je to bio dan Judine izdaje, a petkom, naravno, jer je to bio dan Isusove muke. U Rimu su uz te pokorničke dane bila vezana bogoslužja u postajama, to jest u određenim rimskim crkvama. Postilo se u sve do devetog sata (to jest do 15 sati). Neki su čak odbijali pričest da ne bi kršili post. To je u stvarnosti bio poludnevni post, iako su ga neki ipak produžavali do Večernje. Na Zapadu je u srednjem vijeku post srijedom polako nestajao, a post petkom se sveo na uzdržavanje od mesa.
b) Korizma i došašće
Dvodnevni (ili trodnevni) post neposredno prije vazmenog bdjenja uskoro je proširen na čitavu sedmicu, kako to svjedoči Didascalia apostolarum, sirijski dokument iz 3. st.: „Nakon ponedjeljka, kroz vazmene dane postite i ne jedite ništa osim kruha, soli i vode, sve do devete ure u četvrtak.”
Ovaj predvazmeni post, proširen na 40 dana proširio se po čitavoj Crkvi vjerojatno u 4. st. Neovisno o ovome pojavio se u Egiptu četrdesetodnevni post na spomen Isusovog četrdesetodnevnog posta u pustinji. Međutim, uskoro će i ovdje ovaj post dobiti značaj priprave na Uskrs.
U Rimu je u počecima priprava na Uskrs trajala tjedan dana. Započinjala bi u nedjelju prije Uskrsa čitanjem Muke, a kroz čitavu je sedmicu bio post. Tijekom 4. st. pojavio se period od tri tjedna priprave na Uskrs. Međutim, četrdesetodnevni preduskrsni post mogao se pojaviti u Rimu između 354. i 384. Korizma (quadragesima = 40) je započinjala prvom nedjeljom korizme, a završavala je na Veliki četvrtak, što je iznosilo točno 40 dana pokore. Time se jasno razlikovao korizmeni od vazmenog posta. Kasnije su korizmi pridodani dani od Pepelnice do Prve nedjelje korizme.
Korizma je u počecima bila za monahe vrijeme posta, što je vjernicima bilo preporučeno, ali je uskoro za vjernike postalo obvezatno (kao da su monasi). U biti bi prvi obrok trebao biti tek navečer. Augustin svjedoči da se nije ništa jelo do zalaska sunca, pa onda neki govore da se krši post ako bi se objedovalo o devetom času… Tako se oko godine 1000. postilo u korizmi do večeri (to jest, nije se ništa jelo). Ipak sv. Toma i Aleksandar iz Halesa kaže da treba postiti do devetog časa, kad je Isus izdahnuo. Ipak se u praksi u korizmi postilo do devetog (15 sati) ili do šestoga časa (12 sati). Međutim, kako se deveti čas moli između 12 i 15 sati, neki su uzimali prvi obrok odmah iza dvanaest sati, tako da je to zapravo bio ručak. Od 15. st. se ustalila praksa da je prvi obrok u podne. Čak je u časoslovu bila neobična odredba da se u korizmi Večernja moli prije dvanaest sati.
Galsko došašće (od sv. Martina do Božića) je bilo vrijeme posta, kao i u korizmi, od 7. i 8. st., ali se kasnije nije zadržalo.
c) Kvatre
Kvatre sačinjavaju četiri tjedna posta i pokore, početkom godišnjih doba (srijeda, petak i subota). Nastale su u Rimu kao reakcija na poganska slavlja koja su bila tri puta godišnje i bila su vezana uz poljoprivredne poslove. U studenome/prosincu bile su feriae sementinae, u vezi sa sjetvom ozimih usjeva, u lipnju/srpnju feriae messis, u vezi sa žetvom, te u rujnu feriae vindemiales, u vezi s berbom grožđa. Tako najstariji dekretal pape Kaliksta (217.-222.) govori o trokratnom postu i to samo subotom. U početnim trostrukim kršćanskim kvatrama prisutna je snažna molitva protiv demona, tj. idola. Tako kasnije sve kvatre, osim zimskih imaju evanđeoske odlomke o izgonu đavla. Međutim, već Leon Veliki (sredina 5. st.) poznaje četverokratne kvatre i povezuje ga s godišnjim dobima: proljetni u korizmi, ljetni o Duhovima, jesenski u rujnu i zimski u prosincu. To se smatralo izuzetno važnim, tako da se vjernicima posebno naviještalo kada padaju kvatre određene godine, o čemu svjedoči Gelazijev sakramentar i kasnija liturgijska vrela.
U Rimu su se slavile kvatre ovako: u kvatrenom tjednu se ionako (kao i inače) postilo srijedom i petkom, a onda se dodavao i post subotom (što se posebno naglašavalo). Subotom je onda bilo i bdjenje kod sv. Petra. Nadalje, već za pape Gelazija (+ 496.) uz kvatre su u Rimu bila vezana i ređenja, što je bilo na snazi sve do najnovijih reformi. Kvatre su tipično rimski običaj koji se tek kasnije širio po Zapadnoj crkvi.
Zimske su kvatre bile u trećem tjednu došašća, a sada je određeno da je kvatrena subota 16. prosinca ili subota koja tome datumu prethodi, tako da od 17. prosinca počinje drugi dio došašća koji ima prednost. Proljetne su poslije Prve korizmene nedjelje, ljetne su poslije Duhova, a jesenske poslije blagdana Uzvišenja svetoga Križa, a prema nekim dokumentima iza treće nedjelje rujna.
d) Post uoči Većih svetkovina
Kao što se uoči Uskrsa postilo, uskoro je post bio propisan uoči svih većih blagdana kao što su Božić, Duhovi, Petrovo, Velika Gospa i Svi Sveti.
e) Post u istočnim Crkvama
U Pravoslavnoj crkvi bizantskog obreda post je vrlo strog. Međutim, valja uzeti u obzir da se pravoslavna duhovnost temelji na monaškoj duhovnosti koja se vjernicima laicima stavlja kao uzor, da se tome idealu približe koliko mogu. Budući da je taj veoma strogi post praktički nemoguće obdržavati izvan konteksta samostana, laicima post u tome obliku nikada nije bio formalno propisan. Spomenimo da se, na primjer, u korizmi (velikom postu) posti na vodi (to jest jede se hrana koja je kuhana bez ikakve masnoće) od ponedjeljka do petka, a subotom i nedjeljom se može jesti nešto na ulju. Riba se u tome razdoblju može jesti samo na Cvjetnicu i na Blagovijest. I božićni post traje četrdeset dana, ali se može jesti hrana spravljena na ulju, s time da srijedom i petkom ostaje post „na vodi“.
3. Zakonske odredbe
a) Zakonik iz 1917.
Zakonik iz 1917. (kanoni 1250. – 1254.) sažima odredbe koje su do tada stoljećima bile uobičajene. Prvo se određuju pojmovi.
Nemrs znači uzdržavanje od mesa i mesnih prerađevina, ali ne i od jaja, mlijeka i mliječnih prerađevina, kao i od začina od masnoća. Post znači da se jede samo jedanput a dan, s time da je dopušteno ponešto uzeti ujutro ili navečer. U dane posta nisu zabranjena jela od mesa ili ribe, a moguće je ručak zamijeniti večerom.
Post i nemrs su određeni na Pepelnicu, petkom i subotom u korizmi (što podrazumijeva i Veliki petak), zatim na Kvatre, uoči Duhova, Velike Gospe i Božića. Post i nemrs na Veliku subotu završavao je u podne.
Post je određen za sve ostale dane u korizmi. Naši stariji katekizmi (početak 20. st.) k tome kažu da su dani posta svaka srijeda i petak u došašću. Nedjeljom i blagdanima se ne posti, osim na blagdane koji bi pali u korizmi.
Zakonik ne dokida običaje pojedinih krajeva. Tako, na primjer, biskup Akšamović godine 1927. izuzima od posta i od nemrsa (osim na Veliki petak i Pepelnicu) sve one koji se hrane u javnim menzama (vojnici, mornari, željezničari, osoblje u bolnici, itd.).[1] Takve su se odredbe davale svake godine. Nemrs je određen za svaki petak.
b) Zakonik iz 1983.
Zakonik iz 1983. (kanoni 1249.-1253) Na početku ovako obrazlaže važnost posta:
„Po božanskom zakonu svi su vjernici, svatko na svoj način, dužni činiti pokoru; ipak, da bi se svi međusobno povezali nekim zajedničkim obdržavanjem pokore, propisuju se pokornički dani, u koje neka se vjernici na osobit način posvete molitvi, neka izvršuju djela pobožnosti i dobrotvornosti, neka se odriču sebe, neka vjernije izvršuju svoje obveze i neka obdržavaju osobito post i nemrs, prema odredbama kanona koji slijede.“
Zatim se određuje da su pokornički dani svaki petak i korizmeno vrijeme. Nemrs je određen za sve petke u godini (prema propisima biskupske konferencije), osim ako toga dana padne koja svetkovina. Nemrs i post obvezuju na Pepelnicu i na Veliki petak, s time da nije jasno rečeno što po sebi uključuje post. Za pretpostaviti je da vrijede pravila iz prethodnog Zakonika. Nemrs obvezuje sve nakon navršene četrnaeste godine života, a post sve punoljetne do započete šezdesete godine života. Pobliže odredbe o postu su u konačnici prepušteni svakoj biskupskoj konferenciji.
c) Odredbe naše biskupske konferencije
Glede posta i nemrsa, u nas je rečeno da je, prema odredbi spomenutih kanona, korizmenim petkom obvezatan nemrs, a u druge petke tijekom godine moguće je nemrs zamijeniti nekim drugim pokorničkim činom ili dobrim djelom. Za dane kada vrijedi i post i nemrs (Pepelnica i Veliki petak) određeno je kao i u Zakoniku.
Naša je biskupska konferencija 1983. obnovila kvatre:
„Obnavlja se slavlje Kvatri kao četiriju tjedana u godini, posvećenih molitvom, djelima pokore i ljubavi, na velike nakane Crkve i svijeta. (…) Čitav kvatreni tjedan valja posvetiti molitvom, pokorom i ljubavlju, ali će odsada samo kvatrena subota imati kvatrene misne obrasce. (…) Kvatrene subote su privilegirani svagdani (ferije) koje ustupaju mjesto samo svetkovinama i Gospodnjim blagdanima. Ako su njim spriječene, neka se prenesu na petak ili srijedu istoga tjedna, a ako su i oni zapriječeni, na bilo koji slobodni dan kvatrenoga tjedna.“
Vrijeme i sadržaj kvatri naša Biskupska konferencija određuje kako slijedi:
- Zimske kvatre su u tjednu koji prethodi 17. prosinca. Posvećene su kršćanskoj dobrotvornosti i zahvali Bogu za njegova dobročinstva. Uzima se Misa za ljubav.
- Proljetne kvatre su u tjednu poslije Prve korizmene nedjelje posvećene su pokori i obraćenju. Uzima se Misa za oproštenje grijeha.
- Ljetne kvatre su u tjednu poslije Duhova posvećene molitvi za posvetu ljudskog rada i urod zemlje. U gradskim se crkvama uzima Misa za posvećenje ljudskog rada, a u seoskim crkvama Misa za sjetvu, ili u svakoj potrebi, za vedrinu, za lijepo vrijeme, itd.
- Jesenske kvatre, poslije blagdana Uzvišenja svetoga Križa, a prema nekim dokumentima iza treće nedjelje rujna. Posvećene su molitvi za svećenička i redovnička zvanja. Uzima se Misa za svećenička ili redovnička zvanja.
Što danas reći o kvatrama? Valja primijetiti da je u kršćanskom puku donedavno bila snažno ucijepljena svijet o važnosti kvatri i kvatrenoga posta, dok je danas sve manje onih koji uopće znaju što su kvatre i kada se slave. Ilustrativna je u tome smislu duhovita izjava jednog našeg kolege: „Ja ne znam kada su kvatre, ali časne u kuhinji to jako dobro znaju…“ Čini mi se da je u tome smislu također prenaglašena odluka da se kvatrena subota ima prednost pred svim spomendanima i blagdanima, osim svetkovina i blagdana Gospodnjih.[2]
4. Smisao i značenje pokore i posta
Ono što je bitno i temeljno u shvaćanju pokore i posta sažeto je rečeno u već spomenutom 1249. kanonu važećeg Zakonika. U pokorničkim danima vjernici se trebaju više posvetiti molitvi, pobožnostima i dobrotvornosti, te trebaju bolje i revnije izvršavati svoje obveze. Tek nakon toga se određuje konkretno kako bi trebalo postiti. U tome smislu nam jasno govori Božja riječ.
Proroci naglašavaju da post sam po sebi ne vrijedi, ako ne uključuje pokajanje i nastojanje oko dobra. U tome smislu bi post trebao biti tek sredstvo za ono što je bitno: da se čovjek Bogu vrati i živi po njegovim zapovijedima. Tako Bog po proroku Izaiji govori narodu da njihov post ne vrijedi, jer u isto vrijeme dok poste oni čine nepravu i nasilje nad slabima i nemoćnima:
„Gle, u dan kad postite poslove nalazite i na posao gonite radnike svoje. Gle, vi postite da se prepirete i svađate i da pesnicom bijete siromahe. Zar je meni takav post po volji u dan kad se čovjek trapi?“ (Iz 58,3-4).
I onda im posve određeno govori kakav bi trebao biti njihov post, odnosno njihov vjernički život:
„Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Jahve Gospoda: Kidati okove nepravedne, razvezivat’ spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi“ (Iz 58,6-7).
Prorok Joel poziva na post, ali prvenstveno na obraćenje: „Vratite se k meni svim srcem svojim posteć’, plačuć’ i kukajuć’. Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Jahvi, Bogu svome!“ (Jl 2,12-13) Nadalje, Ninivljani su postili, ali je bilo najvažnije to da su se obratili od svojih zlih putova (usp. Jon 3,1-10).
U svom odgovoru Ivanovim učenicima Isus nam jasno ukazuje što je istinski post:
„Pristupe k Isusu Ivanovi učenici govoreći: ‘Zašto mi i farizeji postimo, a učenici tvoji ne poste?’ Nato im Isus reče: ‘Mogu li svatovi tugovati dok je s njima zaručnik? Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik, i tada će postiti!“ (Mt 9,14-15).
Mi imamo Zaručnika i post – koji bismo sami sebi nametnuli – nije nam bitan. Kad nam bude „ugrabljen Zaručnik“, a to su progonstva i nevolje, te ćemo nevolje prihvaćati i „nositi svoj križ“. To će biti naš pravi post. Naš je post upravo u tome da nasljedujemo svoga Zaručnika u vjernosti nebeskom Ocu u svakom slučaju i u svim životnim prilikama, sve do progonstva i križa. Pravi post se sastoji u tome da učenik u svakoj prilici i u svakoj kušnji, poput Marije kaže: „Neka mi bude po riječi tvojoj“, odnosno da, poput Isusa, kaže Bogu: „Ne moja, nego tvoja volja“.
Zaključak
Dobro je i korisno da i mi postimo, da činimo pokornička djela. Međutim, u ovo korizmeno vrijeme važno je da svima nama, svećenicima i vjernicima, bude pred očima i na srcu ono što je temeljno, a to je da podnosimo tegobe i napore života, da podnosimo tjelesne i duševne nevolje, da u trudu i naporu marljivo i predano vršimo svoje dužnosti, da budemo vjerni onome pozivu koji nam je Bog upravio, da u poniznosti služimo jedni drugima, da budemo otvoreni prema potrebitima (počevši od vlastitoga doma!), da se odreknemo sebičnosti. To je „post“ koji nam sâm život donosi i koji ne moramo izmišljati, kao kad se netko u korizmi odrekne slatkiša. O tome govore svi proroci, o tome govori i Isus. Sjajan primjer možemo vidjeti u našem dragom misionaru Anti Gabriću. Njegovi životopisci svjedoče kako je on sebi za pokoru odredio da nikada ne jede puding (što mu je sigurno bila najdraža slastica). Međutim, mimo toga, Ante Gabrić je u velikom trudu i naporu godinama i godinama služio onome narodu i naviještao evanđelje u velikom siromaštvu, oskudici, hodajući po blatu ili pak vozeći svoj bicikl. I sve je to činio radosno i predano. Prema tome, ono s pudingom je bila pobožna vježba, a ovo drugo je bio pravi post: svet i pobožan život. Na to smo pozvani.
[1] Usp. Glasnik biskupije Bosanske i Srijemske 55(1927)2, 22-23.
[2] Ova zadnja odredba nema smisla. Naime, tri su Gospodnja blagdana: Prikazanje Gospodnje (2. veljače), Preobraženje Gospodnje (6. kolovoza) i Uzvišenje svetoga Križa (14. rujna) koji ni teoretski ne mogu biti u kvatrenom tjednu…
