Znakovi totalitarizma
Što čini totalitarizam uspješnim i je li Zapad laka meta?
U knjizi The Origins of Totalitarianism („Izvori totalitarizma“) njemačko-američka politička teoretičarka Hannah Arendt (1906.–1975.) dokumentirala je uspon nacista u Njemačkoj i staljinista u Sovjetskom Savezu. Njezina raščlana uključivala je prepoznavanje preduvjeta koji omogućuju uspon totalitarizma. Knjiga je danas jednako korisna kao i kada ju je napisala.
Primjerice, slom tradicionalnih društvenih ustanova, poput obitelji, zajednice i Crkve, prethodi totalitarnomu nadzoru. Prazninu koja ostaje kada su ljudi bez korijena i odvojeni jedni od drugih često ispunjavaju loše zamisli i vođe koje traže neupitnu pokornost i obećavaju sve popraviti.
Danas se radikalni individualizam brka s „američkim načinom života“, a ubrzavaju ga i urušavanje tih bitnih ustanova i učinak silosa [nedostatak komunikacije, suradnje i zajedničkih ciljeva] zbog digitalne tehnologije. Tako se idealizirani, silni američki individualizam izrodio u ono što se točnije naziva izražajnim individualizmom, u kojem je naš identitet određen aktivnim odbacivanjem vanjskih utjecaja.
U tom nazoru samostalnost se miješa s dostojanstvom u odbacivanju nerazdvojnih odnosnih stvarnosti Božjega nauma. Pametni telefoni i društvene mreže pružaju svakodnevne liturgije kojima se definiramo, ali ne mogu ispuniti prazninu povezanosti koju mnogi imaju. Kao posljedica toga postali smo narod aktivista, u kojoj se ljudi vežu za cilj na mreži ili društvenu zarazu. Takva prilagodljivost jest ono što je potrebno za totalitarizam.
Drugi preduvjet totalitarizma jest širenje ideologije, često putem propagande. Da budemo jasni, ideologija koja nudi sveobuhvatno viđenje svijeta zahtijeva posvemašnju odanost i predstavlja se zastrašujućom propagandom, a ne razumnim razlozima i dokazima. To je način da se i podigne uzbuna i pruži osjećaj sigurnosti. Još je učinkovitije kada se određena osoba ili pokret mogu prikazati kao jedini pravi branitelj ideologije. Naravno, gospodarske krize kao visoka inflacija i nezaposlenost, te društvene krize, umjetne ili stvarne, potiču nepovjerenje u vlast i stvaraju klimu koja te ideologije čini uvjerljivima.
Ista vrsta destabilizirajuće propagande danas se javlja u mnogim oblicima. Iako neke od tvrdnji imaju osnova, a mnoge političke institucije znatno su oslabljene, totalitarizam prijeti ispuniti prazninu koju je ostavilo javno nepovjerenje.
Još jedna oznaka predtotalitarnih država jest stalno slabljenje osobnih sloboda, često u ime javne sigurnosti. Zamisli koje se ne uklapaju –cenzuriraju se. Masovno nadgledanje prodaje se kao nužno zlo, a zatim se rabi za utvrđivanje i kažnjavanje neslaganja. Izvanredne ovlasti primjenjuju se kao privremene, ali rijetko to jesu.
Više nego u Sjedinjenim Američkim Državama, te su značajke još očitije u Velikoj Britaniji i Europskoj uniji, ali svakako smo vidjeli i američka državna tijela koja surađuju s tehnološkim tvrtkama kako bi nadzirali misli i pojačali nadgledanje. Usput, fašizam je, po definiciji, savez između vlasti i industrije, pri čemu vlast ima prevlast.
Sljedeće obilježje predtotalitarnih društava jest traženje žrtvenoga jarca, bilo da je riječ o Židovima u nacističkoj Njemačkoj ili imućnijim seljacima (kulacima) u Sovjetskom Savezu. Traženje žrtvenoga jarca usmjerava društvene i gospodarske frustracije prema zajedničkom neprijatelju, podupire ideologiju identificiranjem zlikovaca i, kada totalitarna vlada dođe na vlast, pruža spremno opravdanje za svoje neuspjehe. Najočitiji primjeri u Americi danas su zlostavljanje bjelačkih kršćanskih muškaraca, mržnja prema svima u suprotnoj političkoj stranci i ponovni porast antisemitizma i na desnici i na ljevici.
To ne znači nužno da je američki totalitarizam neizbježan. Međutim, ne bismo trebali misliti ni da smo nekako otporni. Čak su i najslobodnije i najuspješnije uljudbe u povijesti ranjive na propadanje i revoluciju. Put do obnove jest oduprijeti se privlačnosti ideologije, propagande i traženja žrtvenih jaraca te se namjesto toga ponovo posvetiti istini. To će zahtijevati hrabrost da se kaže ono što je istina i da se živi ono što je istina, unatoč društvenoj cijeni.
John Stonestreet i Glenn Sunshine
