Skip to content

Božić u srcu ljeta

Vozila su me prosta, seoska kola, na kojima u druge dane seljaci voze sijeno, kukuruz, drva i slično. A i Gospodin, koga sam na prsima nosio, bio je zacijelo mnogo više puta na tim kolima, negoli ja. Išli smo u pohode nekoj umirućoj bolesnici u daleko selo. Nesnosna se prašina dizala sa žednih, neuređenih seoskih puteva. Sunce nas je pratilo na čitavom putu te se nije ni za čas htjelo skriti u sjeni kojega stabla. Drndaju stara kola, sporo voze u nepoznato selo obližnje župe.


Prizor iz središnje Hrvatske u doba nastanka ove priče prikazuje seljake koji su kleknuli u blato pred Gospodinom kojega kao Poputninu za put bez povratka svećenik nosi bolesniku. Tragovi guma u blatu vjerojatno potječu od automobila kojim je došao fotograf, a ne od seoskih kola koje su tada odreda imale drvene kotače s metalnim obrubom. Kupareova crtica Božić u srcu ljeta prvi je put objavljena u mjesečniku Gospina krunica (Zagreb), XXVI (prosinac 1941.) 12, str. 336-337, pod pseudonimom Ranko Vrbov.

Stali smo. Malena, drvena kućica rastvorila širom vrata da primi goste. Baš na samom ulazu zaustavio me je čudan zadah i zapara. Uđem i pogledam. Staja, najprostija seoska staja. Dvije krave okrenuše k meni svoje velike glave s dobroćudnim očima. Izgledalo mi je da se nijesu ni najmanje čudile našemu dolasku. Meni je u taj čas došla na pamet neobična misao: Gospodin ulazi nanovo u betlehemsku staju, a živine Ga prepoznaše. Obazreh se, da vidim bolesnicu. Ležala je na oniskom ležaju nasuprot kravama, izmorena ognjicom i bolovima. Do nje je preko malenih jasala bila prebačena daska, a preko nje čisti stolnjak, na kojemu su gorile dvije svijeće pred malenim raspelom. Pokleknuo sam i položio Gospodina, sakrivena u prilici kruha.

„Poškropi me, Gospodine, izopom da se očistim…“, molio sam i škropio svetom vodom bolesnicu i staju. Pred Gospodinom je čistija staja od najukrašenijih salona grješnika. Njemu su zacijelo miliji nedužni pogledi priprostih živina od proračunatih pogleda zavodnika. Jer ljudi su čestoput gori od živina. One nemaju nego jedno lice, a jedan čovjek ima nerijetko stotinu lica…

I započela je njezina posljednja ispovijed. Bila je to gorka povijest jednoga prezrenoga života. Imala je tri sina. Svojim radom pomogla im je, da su sagradili kuće i opskrbili svoje obitelji. A onda im je stara majka postala teretom. Nijesu se mogli sporazumjeti, kako će uzdržavati majku, ni tko će je uzeti k sebi. Ona je vidjela njihov nemar i jednoga dana ostavila kuću najstarijega sina i pošla opet u zabitnu staju, da sa svojim kravama provede ostatak života. Vidjela je, da će je tjerati od vrata do vrata, pak se uklonila.

„Sestro draga, nešto ću ti lijepo pričati“ – započeo sam poslije njezine ispovijedi. Njezino se staračko navorano lice razvedri i neka neobična svjetlost zasine kroz njezine oči. „Jednoga su zimskoga dana dva sveta putnika išla od vrata do vrata gradića, koji se zvao Betlehem.“

– A, već znam, bili su to Isus i Majčica Božja.

„Da, baš oni. I znaš, kako ih ljudi nijesu htjeli primiti te su se morali zakloniti u prostu špilju, koja je pastirima služila za staju. I baš se te noći rodio Isus u toj jednostavnoj staji, a grijale su ga dvije živine. Sad promisli, draga sestro, da su se pred tobom zatvarala vrata kuća, te si se morala ovdje skloniti, ali zato se Bog nije sramio doći k tebi. A došao je, znaš li zašto? … da se u tebi ponovo rodi. Svakiput, kad izbacimo grijeh iz srca i kad se pričestimo, postajemo Božjom kućom, u kojoj se nastani Isus. Vidiš, sve je kod tebe kao u betlehemskoj špilji: i živine, i jasle, i sijeno, i bijeda, i siromaštvo. Budi sretna, da si postala sasvim slična svetim betlehemskim putnicima: Mariji i Josipu. Moli zato sa mnom molitve prije svete Pričesti.

Suza je kanula sa staračkoga oka na bijeli korporal, koji sam držao skupljen pod njezinim vratom, dok sam ju pričešćivao.

„Duša Kristova, posveti me,

Tijelo Kristovo, spasi me.

Krvi Kristova, napoji me.

Vodo iz prsiju Kristovih, operi me.

Muko Kristova, okrijepi me…“

Na tim riječima zastale su njezine usne i više nijesu progovorile.

Izišao sam praćen tugaljivim pogledom dviju živina. Nigda nijesam osjetio jači smisao Božića kao toga dana u srcu ljetu.


Rajmund Kupareo

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Božićna idila „Neobično volim promatrati djecu. Izvanredno je zanimljiva u njih prva samostalna manifestacija u životu.“ (Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Božićno d...
Kupareove božićnice Prvo značenje riječi božićnica jest dar koji se na Božić daruje prijatelju u znak kakva veselja (latinski xenium). Većini suvremenika božićnica znači ...
Umjetnički odgoj Akademik Rajmund Kupareo (1914.–1996.), aksiolog i estetičar svjetskoga glasa, objavio je 1986. godine ogled o umjetničkom odgoju. Prenosimo ga zbog a...
Uskrsni krug Blješte prozori bolnice kao da se u njima sunce rađa. Budio se Ivan jutrom obliven znojem. Nemoćan, noge nije osjećao. "Kako smo jutros?",...
Kupareove korizmenice Po uzoru na bòžićnicu i ùskrsnicu, skovao sam riječ za korizmenu pjesmu: kòrizmenica. Prema postanku sve se te imenice naslanjaju na ustaljene pojmove...