Efendija
Tako su ga svi u kući zvali. Bio je to nekad kršan momak, bujne kose, uspravna hoda, ponosna držanja, spreman na šalu, uslužan i radišan, obljubljen brat u redovničkoj zajednici. Rođen u Sarajevu, zarana je izučio postolarski zanat koji u samostanu više nije mogao vršiti. „Bez alata, ni zanata“ – govorio je. Kao dječak, upisao se u križarsko bratstvo, a duhovnik mu je bio poznati don Jure[1] (ne onaj iz „Glasa Koncila“), otočanin, na studiju u Sarajevu, koga su svi zvali don Zore, a s kojim se naš Efendija[2] dopisivao do njegove smrti, a znao ga je kadikad i u inozemstvu posjetiti.
Ovo su tek bilješke o čovjeku koji je mogao ispisati „teftere“ doživljaja i uspomena da je bio vješt peru kao što je bio vješt alatu. U svojim bi razgovorima upleo kadikad i po koju tursku riječ, pozdrav i slično. „I eto, ja mjesto da pođem u derviše, završih u fratre“, rekao bi smijući se.
– Dànu, Efendijo! – zaskoči ga jednoga dana neki subrat – Reci ti nama, kako si ti ono dospio u zatvor, a onda u logor.
„Bilo je to prvih dana ili mjeseci, više se dobro ne sjećam, poslije oslobođenja (tu je Efendija namjerno pljunuo ispred sebe), kad se nadobudna omladina na našoj Koloniji spremala na doček svoga maršala („nije šala pokakit maršala“, umetnuo je) i počela lijepiti plakate po zidovima kuća, pa i našega samostana. Sve sam to mirno promatrao dok nisu počeli lijepiti po crkvenim vratima. „E, to ne ćeš!“ – rekoh i skočih da poderem te proklete plakate s vratiju crkve. „Znaš li ti što činiš?“, derao se na me neki komandant. „Ovo su plakati za doček druga Tita.“ „Ajde budalo, odvratih mu. Zar ne vidiš da je ovo kuća Božja?“ „Nama je drug Tito – Bog“, izdere se on na mene. „Jadna li boga, rekoh mu, ako su mu potrebni ovi bedasti plakati!“
– A jesi li, Efendijo, prepoznao nekoga među tom omladinom?
– Kako da ne! Pa, svi su bili iz susjedstva.
– Gdje su oni danas?
– Promaknuti su, kako čujem, u diplomate, predsjednike općina i književnih društava u koje i ti spadaš – posprdno odbrusi Efendija jednomu od sugovornika.
– I nisi imao okapanja s vlastima zbog skidanja plakata?
– I te kako! Poslije nekoliko tjedana dođoše mi u posjet. Kao pravi lupeži, nisu došli po danu nego po noći. Starješina, bolestan čovjek, nije mogao spavati, pak je oko tri sata ujutro čuo lupanje na samostanskim vratima. Provirio kroz prozor i spazio skupinu vojnika s komandantom kako drmaju vratima. „Što želite, gospodo, u ovo doba noći?“, zapitao ih je. „Moramo načas razgovarati s drugom Franjom M.“, vikao je komandant.
– Čuo sam razgovor – nastavi pričati Efendija – digao se, nabrzo obukao i gurnuo krunicu u podstavu kaputa. Od krunice se nisam htio odvojiti. Zato se ne čudite što danas imam u svojoj sobi golemu krunicu koja zaprema cijelu površinu zida. To je zahvala za onu malu krunicu koja me pratila u logoru. Sišao sam dakle i otvorio vrata. Iza komandanta opazio sam susjeda koji je lijepio plakate.
– Što hoćete od mene?, upitah.
– Da nas pratiš do milicijske stanice.
Nije bilo smisla opirati se, jer sam u blizini opazio „crnu Maricu“, a vi već znate kako se zovu policijska kola.
– I osudili te, Efendijo?
– Jest, šest mjeseci prisilnoga rada i to „u ime naroda“. Nisam im dao mira, pak sam sudca zapitao: „U ime kojega naroda?“, ali mjesto njega odgovorio mi je stražar kundakom u leđa. I tako se ja nađoh u logoru.
– A kako je tamo bilo?
– Kao u raju, smijao se Efendija. Nosiš šljunak na neki nasip do podne, a popodne ravnaš put. I tako ti prolaze dani i mjeseci. Naučen sam ja i na teže poslove u životu, pak me ni ovaj nije mogao slomiti.
– A, je li se što neobično dogodilo, Efendijo, dok si bio u logoru?
– Jest, jest!, uzdahnuo je Efendija. Mene nisu zanimali tipovi koji izazivaju, pričaju neostvarene podvige i slično. Izbjegavao sam ih. Jedna je osoba privukla moju pažnju. Bio je to mršavi starac, kost i koža, što se ono kaže, šutljiv i miran. Moj ležaj bio je tik do njegova. Nije govorio, samo bi mu se usne micale dok je prebirao „tespih“ ili muslimanske brojanice. Starcu je snaga bila u tespihu, meni u krunici koju mi nisu pronašli kad su me pregledavali.
Starac je samo micao usnama. Nisam čuo da bi kazao „Alah je dobar“, kao što sam to slušao u Bosni. Valjda više nije imao snage ni da to izusti. Na moje veliko iznenađenje jedan logoraš, musliman, reče mi da je to posljednji reis-el-ulema Nezavisne Države Hrvatske. Razumije se da sam ga još više zavolio, ne samo zbog njegove pobožnosti nego i radi Nezavisne.
Tjelesno je propadao, ali je u njegovim očima bio neki čudan sjaj, vatra. Božji čovjek. Hrana ga nije zanimala. A kako bi ga i mogla privući mutna čorba u koju bi katkad zalutao po koji komadić mesa. Ja sam od vremena do vremena primao paket od svoje rodbine ili prijatelja. Ponudio bih starcu, ali on je to odbijao, jer su to bili većinom svinjski suhomesnati proizvodi. Uzeo bi po koje domaće pecivo ako je bilo spremljeno na ulju.
Jedne noći opazih kako starac teško diše. Približih mu se i zapitah, trebali mu štogod. On me tužno pogleda, nasloni glavu na moje rame i zašuti. Mislio sam da spava, ali on se već bio preselio na ahiret (zagrobni svijet). Brižljivo sam ga položio na uzglavlje (bio je to komad drva) i otišao obavijestiti stražara da je starac preminuo. On se nije začudio. Odmahnuo je rukom kao da tjera muhe i poslao me na spavanje. Tako vam je posljednji reis-el-ulema umro na mome ramenu. Alah rahmet olsun!
– A što to znači, Efendijo?
– Nek mu Bog bude milostiv, ili po naški: Pokoj mu vječni!
Rajmund Kupareo
Crkva u malom (Zagreb), XIV (1993.), br. 35, str. 18–20;
Danica 1994: Hrvatski katolički kalendar, Zagreb, 1993., str. 126–127.
[1] Prirediteljska napomena: Don Jure (Zore) Paršić (1911.–1991.), svećenik Hvarske biskupije, brat dominikanca Randa Paršića i prvi rođak dominikanca Zlatana Plenkovića; sudionik Križnoga puta (1945.–1948.); župnik u Poljicima na Hvaru (1937.–1942.), u Jasenovcu (1942.–1945.), Prezidu u Gorskom kotaru (1948.), Zavalju kod Bihaća (1948.–1949.), Drežniku, Rakovici i Vagancu (1949.–1957.), Perušiću (1958.); politički emigrant i hrvatski katolički misionar u Austriji i Njemačkoj. O njemu: hr.wikipedia, Igor Vukić i Ivanka Bićanić.
[2] Prirediteljska napomena: Efendija u turskom znači gospodin. Ovdje je to bio nadimak jednomu fratru – fr. Ambrozu Matoničkinu (1918.–1992.), krsnim imenom Franjo. On je bio dominikanski brat suradnik (konvers); nije bio klerik. Nakon što su Englezi 22. veljače 1944. bombardirali samostan dominikanaca u Zagrebu (pri čemu je bilo devet poginulih), fr. Ambroz je ostao živjeti sâm u ruševinama toga samostana. Godine 1945. strgao je komunistički plakat s vrata samostanske crkve Kraljice sv. krunice na Željezničarskoj koloniji u Zagrebu. Zbog toga je osuđen na robiju s prisilnim radom u logoru, opisanu u ovoj pripovijesti. Kao kuhar, sakristan, težak i podrumar živio je u dominikanskim samostanima u Bolu na Braču (1934.–1935. i 1952.–1962.), Dubrovniku (1935.–1937. i 1951.–1952.), Resniku (1946.–1950.), Splitu (1962.–1974.) i Zagrebu (1937.–1946. i 1974.–1992.). Pokopan je na Mirogoju, grobno mjesto 27–I–186. O njemu: Augustin Pavlović, Fra Ambroz Matoničkin, Glas Koncila (Zagreb), br. 753, 5. srpnja 1992., str. 10; [Augustin Pavlović], + fr. Ambroz Matoničkin (18. rujna 1918. – 14. lipnja 1992.), Vjesnik Hrvatske dominikanske provincije (Zagreb), XXIX (1992.), br. 66–67, str. 42; Fr. Ambroz Matoničkin, Crkva u malom (Zagreb), XIII (1992.), br. 34, str. 32; Petar Bezina, Progoni biskupa, svećenika i redovnika Splitske metropolije i Zadarske nadbiskupije 1941. – 1992., Split, 2000., str. 162, bilješka 188.
