Uz pojačan šapat Duha

Dvadeset i nešto naslova, izdvojenih iz cjelokupna pjesništva i uglavljenih pod naslov ili okvir Molbenice Rajmunda Kuparea, odaju manje-više srodnost s ostalim njegovim pjesmama i njihovim podnaslovima i ovdje, samo malo na posebniji način. Pjesnika i njegovu sveopću dušolikost potvrđuju na uzvišenu tronu jezika poniznosti i iskrenih prošnji. Ukazuju čovjeka nezakrčena egom i otkvačena od uobičajenih svakodnevnih kotva življenja. Oslobođena svekolikoga postojećega društvenoga stroja.

Ukratko – Pjesnik otvara usta u času kada to riječ hoće i u Božjem hramu se trudi sâm biti nevidljiv. S nizanim naslovima kao da nas želi poučiti kako u istinskoj molitvi Bog ne želi naše riječi, osim kada ih našim ustima On sâm izgovara.

Ne moli samo kada plače, nego je u molitvi i kada se treba i počne smijati.[1] Zacijelo Pjesnik nije samo molitelj iz vremena buke, nego kroz njegove molitveno-poetske sadržaje imamo doslovno i duhovno junaštvo u kome nije poklonstven samo okomito ili pred anđelima, Duhom Svetim, Isusom i Marijom, nego prostrt i vodoravno, zagledan u svoj Otok, naše gore i šume, rijeke, polja i more naše…

K tome on Boga gleda i kroz obližnje sjenokosce i preko uvijek nove nade odnosno zore. U doslovnosti u svijetu buke, koja se kroz vremena samo pojačava, sa svojim naslovima spomenuta pjesmokruga, Kupareo je sebe iznajmio Drugomu i bitnim životnim zvukovima. I u grmljavini uvijek aktualne opće svjetske galame, u svoje vrijeme pojačao je šapat svoga duha do maksimuma.[2] A i uz to, tko ga je čuo, i koliki uopće poslušali?!

Njegova je u ovom pjesničkom krugu dosta upečatljiva molitva Zahvalnost. U njoj govori o našim tolikim traženjima koja se, jer su bezvezna, uglavnom i ne uslišavaju. Zbori i o tolikim primanjima kojih uopće svjesni nismo, a s kojima i od kojih živimo.

[1] usp. Kahlil Gibran, Prorok, Zagreb (Planetopija), 2025., Molitva, str. 71–72.

[2] Vesna Krmpotić, Košulja sretnog čovjeka, Zagreb (Globus), 1989., str. 27.