Vraćanje bitnomu

Rukovet Iz moje pjesmohrane, koji sadržava pjesme čekalice, donosi nam trenutke pjesničkih nadahnuća najviše vezanih uz prirodu. U njoj se i kroz nju očituju Kupareova raspoloženja, osjećaji, misli, želje, život duše koja je duboko uronjena u mučnu stvarnost, ali istovremeno uzdignuta u more zvijezda, gdje čuje Božje korake.

Poezija je to iznenađujućih slika, metafora, simbola, spoja jednostavnosti i raskoši, paradoksa koji nam otkriva zbilju iza zastora vidljivoga i srce pjesnika u njegovim pjesmama. Bilo da je riječ o životu prelivenom u stihove, smokvi koja nudi plod iako bi ga mogla skriti, zastoru koji skriva ljepotu prirode ili onom koji odvaja ovaj svijet od onoga. O duhu i ljepoti je riječ! Mnogi su slijepi za ovu dimenziju jer su zaokupljeni prizemnim. Jer čovjek je sve banalizirao. I riječi!  Stoga se pita pjesnik:

Tko će nam povratiti
u iskonskom ruhu
riječi ove svagdanje naše,
koje mnogima ništa ne znače
kao ni sve rođeno u duhu?

I obraća se Bogu molbom:

Stvori, o Bože, ponovo čovjeka
da stvarima nadjene ime
koje će trajati dovijeka,
i da u izrazima
riječi budu prozirne kao voda
i ožive s njima
mir, pravda, ljubav i sloboda!

Naziv čekalice odlično odgovara ovim pjesmama. Sve je u prostoru između prolaznosti i vječnosti, krajolika i srca, između tuge i nade, sna i jave, noći i zore, panja i mladice, u iščekivanju, kao i čovjekov život na zemlji, ali i stalnom tijeku.

Pa ipak postoje neke stalne, čvrste točke na koje se pjesnik oslanja:  Božja blizina – čuje Božje korake, ljepota –  koja se može dotaknuti rukom i koja ostaje i nakon smrti, ljubav – u kojoj se skriva.

I zato nema mjesta sjeti na grobovima. Duh nadvladava smrt. On je vječan i rađa plodove za vječnost.

Kupareo nas pjesama vraća onomu što je bitno.

Matija Grgat