Četvrtak, 20 siječnja

12. nedjelja kroz godinu (C) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Bog je stvorio svakoga čovjek i svakome je čovjeku Bog Otac. Krist je za sve i za svakoga pojedinoga umro i uskrsnuo, da bi otvorio kraljevstvo nebesko svima koji ga traže i žeđaju za njim. Pred Bogom su svi ljudi jednaki. A mi ljudi, nažalost, gotovo redovito sudimo i prosuđujemo. Da bismo bili dostojni ovih svetih otajstava, pokajat ćemo se za svoje grijehe, pogotovo za grijehe protiv naših bližnjih.

  • Gospodine, ti si stvorio čovjeka na svoju sliku. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si položio svoj život kao otkupninu za nas, grešne ljude. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti nas pozivaš da jedni druge prihvaćamo kao svoju braću i sestre. Kriste, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Ljudi oduvijek sanjaju o jednakosti svih ljudi, a mnoga ljudska društva i politički sustavi uporno govore o tome kao su svi jednaki ili kako svi trebaju biti jednaki. Tako je osnovna misao-vodilja Francuske revolucije upravo i bila: Jednakost, bratstvo, sloboda. U talijanskim je sudnicama tako uvijek vidljiv natpis: Zakon je jednak za sve. Pa ipak, ljudi redovito sumnjičavo vrte glavom kad se govori o jednakosti i o bratstvu, baš kao što reče pjesnik: „Ni med cvetjem ni pravice…“ Međutim, apostol Pavao nas uči da tako u kršćana ne bi smjelo biti. Pročitali smo, naime, danas odlomak iz Poslanice Galaćanima (Gal 3, 26-29). Galaćani nisu bili Židovi, niti su poznavali židovske uredbe i zakone. Postali su kršćani po Pavlovu propovijedanju i po krštenju. I sad su se među njima pojavili neki smutljivci koji su propovijedali kako je bitno i važno biti Židov, odnosno, obdržavati sve židovske uredbe. I onda Pavao jasno veli: „Doista, koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste. Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!“ Pavao, dakle, naučava da treba nadvladati sve barijere, sve zapreke koje bi dijelile čovjeka od čovjeka ili čovjeka izdvajale od drugih. Pogledajmo redom.


Nema više: Židov – Grk!


Bilo je veoma smiono za Pavla da kaže da su pred Bogom jednaki i Židov i Grk. To je nepojmljivo za Židove koji su sve druge narode smatrali neznabošcima, odnosno štovateljima nepostojećih bogova i onima koji su nečisti, jer jedu nečistu hranu, jer nisu obrezani i jer ne obdržavaju obrednu čistoću. Prisjetimo se kako kod suđenja Isusu židovski glavari nisu htjeli niti ući u dvoranu gdje je bio Pilat, Rimljanin, da se ne bi onečistili! S druge strane, Grci su nekako s visoka gledali na sve ondašnje narode, jer je – moglo bi se reći – sva ondašnja kultura, umjetnost i znanost dolazila iz Grčke ili potjecala od Grka. Pa i sam grčki jezik proširio se po čitavome Rimskom carstvu, tako da se čak i u rimu grčki govorilo. Dok su se Židovi hvastali svojom svetošću i svojim izabranjem, Grci su se hvalili svojom mudrošću, smatrajući sebe većima od drugih. A Pavao veli: Sada kada ste svi jednim krstom kršteni, ne smije biti nikakvih razlika među vama. Sve vas je jedan Bog stvorio i sve vas je Krist otkupio i spasio, tako da se nitko od vas ne smije izdizati iznad ostalih.


Nema više: rob – slobodnjak!


Govoreći da više ne bi trebalo biti razlike između robova i slobodnjaka, Pavao je dirnuo same temelje ondašnjeg društva koje je itekako pravilo razliku između slobodnih ljudi i robova koji su – baš kao što im i ime govori – bili smatrani robom, kao sve ono što se trži, kupuje i prodaje. Pavao i to nadilazi i veli da su svi ljudi pred Bogom jednaki, tim prije što su jednim krstom kršteni i oni koji su za ondašnje društvo bili smatrani slobodnima, kao i oni koju su se smatrali robovima.


Nema više: muško – žensko!


Koliko je god Grčka u povijesti smatrana kolijevkom demokracije, istina je da u ono vrijeme žene nisu imale ni blizu ona prava koja su imali muškarci. Na primjer, u ono se vrijeme smatralo izuzetno nepristojnim i neshvatljivim da bi na nekom javnom skupu neka žena uzela riječ. Pa kad su bile u pitanju slavne Olimpijske igre, žene ne samo da se nisu mogle natjecati, nego nisu smjele biti ni u gledalištu. U ono je vrijeme, dakle, svijet bio jasno podijeljen na muškarce i žene. I sada Pavao veli da pred Kristom, u njegovoj Crkvi ne smije biti nikakvog razlikovanja između muškaraca i žena: svi su oni djeca Božja i braća i sestre Kristovi po krštenju koje su primili…


Naše podjele


Možemo samo zamisliti koliku je novost značilo ovo što je Pavao rekao. Međutim, jesu li iduća stoljeća među kršćanima pridonijela da je ova nauka i zaživjela. Konačno, koliko imaju smisla i danas ove opomene, koliko su one danas suvremene? Eto, tako Pavao veli: „Nema više: Židov – Grk!“ Jesmo li mi doista sigurni da se još uvijek ne dijelimo na one koje pripadaju jednom narodu i na one koji pripadaju drugom narodu? Ili se možda npr. ipak dijelimo na „purgere“ i seljake, na one sa sjevera i na one s juga, na pripadnike jedne stranke i na pripadnike druge stranke i to na način da ljude sudimo gotovo isključivosti prema njihovoj pripadnosti? Zar ne da se čuju komentari: „Znaš li ti što je bio njegov otac?“ Ma, znaš, on ti je iz…“ Nadalje, kad Pavao veli: „Nema više: rob – slobodnjak!“, ne misli li to, možda, na naše društvene podjele od toga tko kakvo auto vozi, gdje i kakvu kuću ima, koje mjesto ima u saboru ili u vladi, u kojem upravnom odboru sjedi, kolike se dokopao mirovine, gdje ide na ljetovanje ili na zimovanje…? I tako se opet dijelimo. A što reći o posljednjoj Pavlovoj tvrdnji: „Nema više: muško – žensko!“? Ne susrećemo li i danas isuviše muškog šovinizma i u braku i u obiteljima i na ulici gdje se na ženu doista gleda kao na niže biće? Ne susrećemo li, s druge strane, također i „bojovni feminizam“ gdje se u ime jednakosti spolova i prava žena zagovara nešto što kalja i dostojanstvo žene i prava nerođene djece? A evanđelje veli jednostavno da smo svi jednaki. Ako baš netko hoće biti zapažen, prvi, glavni, velik, onda neka posluša Isusovu riječ koja kaže: „I tko god hoće da među vama bude prvi, neka vam bude sluga. Tako i Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge“ (Mt 20,27-28).

Prepoznajemo li se u ovim besjedama? Bog nas je sve stvorio. Krist je za sve i za svakog ponaosob umro i uskrsnuo. Štoviše, Isus se posebno zauzima za one malene i neznatne: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” (Mt 25,39). Ili želimo na sebe navući osudu što preziremo ljude prema nekim svojim podjelama prezirući tako Boga koji ih je stvorio i po Kristu otkupio i učinio svojom ljubljenom djecom? Završimo s ozbiljnom Isusovom opomenom: „Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima“ (Mt 18,10).