4. nedjelja došašća (C): Najmanji među kneževstvima
Čitanja: Mih 5,1-4a; Ps 80,2ac i 3b.15-16.18-19; Heb 10,5-10; Lk 1,39-45
Kada čitamo bajke, onda često susrećemo likove koji su bili obični i maleni, pa su postali veliki. Tako npr. običan pastir postaje kraljev zet, sirota Pepeljuga postaje kraljica, a prostodušna Snjeguljica preživljava sve zlobne spletke svoje suparnice. Djeca, pa i odrasli, rado čitaju takve priče sa sretnim završetkom. Međutim, mi odrasli znamo da su to tek bajke i da je redovit život često posve drukčiji. Štoviše, ponekad nam se čini da tek u bajkama dobrota i plemenitost pobjeđuju, a da je u životu sve drukčije, reklo bi se čak – obratno. Međutim, Biblija ne odustaje od bajkovitog prikaza povijesti. Tako prorok Mihej naviješta rođenje Spasitelja koji potječe iz manje poznatog grada. Veli: „A ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena… On – on je mir!“
Prema Bibliji, izgleda da je Božji način djelovanja upravo takav. On izabire za velika djela upravo one koji su naizgled slabi i maleni. Iz već spomenutog malenog Betlehema Bog izabire Davida, najmlađega, osmoga, među svojom braćom da bude izraelski kralj. Iz prezrenog Nazareta su bili Marija i Josip, obični i siromašni ljudi, a Isus je za svoje sugrađane bio tek „tesarov sin“.
Ne trebamo dopustiti da nas zavedu i zavode veličine i ličnosti koje su u određenom trenutku u trendu i u modi, koji izgledaju nenadomjestivi, kojima se ljudi klanjaju gotovo kao bogovima. Nije istinska veličina ni u stasu ni u glasu, ni u ljepoti, ni u ugledu, ni u moći. Ono bitno oku je skriveno. Velik je onaj čovjek koji toga nije ni svjestan. Čovjek koji „u miru svoj kruh jede“, koji pruža ruku nevoljniku, koji prašta bez pridržaja, koji vidi tuđu nevolju, koji se raduje malim stvarima, koji – a da toga nije ni svjestan – ima srce veliko kao planina. Silno su velike one žene koje s puno ljubavi, samoprijegora, nježnosti i ustrajnosti odgajaju svoju djecu. Veliki su oni ljudi koji sve svoje sile ulažu u svoju obitelj, u dobrosusjedske odnose, koji su srdačni i brižni, spremni pomoći nevoljniku. A oni ljudi sa „špice“, ljudi počasnih loža, ljudi koji neprestano iskaču s naslovnih stranica? Što reći o njima? „Tek dašak je čovjek“, veli Pismo. Ono što vrijedi to je srce. To je duh. To je dobrota i ljubav. A oni su vječni. Neuništivi.
