31. nedjelja kroz godinu (C)
Ako je evanđelje od prošle nedjelje (Lk 18, 9-14) donijelo na vidjelo naizgled čudan obrat u kojem čovjek dobrih djela odlazi iz Hrama bez opravdanja a grešnik nakon samo jedne rečenice biva opravdan, ono je dalo i tumačenje tog ishoda: čovjek dobrih djela, iako je činio dobro, činio je to za svoj račun a prema Bogu nema otvoren stav kako bi Boga upoznavao i usavršavao svoj život. S druge strane, carinik, grešnik, bez obzira na svoju prošlost, odustaje od svoga puta i promijenit će svoj život; traži Boga i njegovo svjetlo.
Današnje evanđelje (Lk 19, 1-10), kao da želi produbiti taj momenat obraćenja javnog grešnika. No, uz grešnika, evanđelje jasno daje kritiku našeg ljudskog gledanja na druge ljude. Pogledajmo pažljivo! Što i kako mi ljudi vidimo?
Prije nego su ušli u Jerihon, mnoštvo prati Isusa u povorci prema Jeruzalemu gdje će se zakraljiti, misle oni, i vide slijepca gdje ga doziva: Isuse, Sine Davidov, smiluj se! Ušutkivali su ga: šta ćeš ti sad, bogalj jedan – vidiš da je ovo kraljevska procesija?! Tako oni vide! A Isus, staje i liječi slijepca: imao je pravo dok je zvao Isusa! Znači, i slijepac bolje vidi od ovog mnoštva ljudi! Vidimo, Evanđelje nam lagano stavlja upozorenje da kada je Bog u pitanju nije lako reći tko je zapravo slijep a tko dobro vidi!
Kada su ušli u Jerihon – Zakej! Ljudi znaju da je on grešnik; nadcarinik to je kao reći nadlopuža, nadgulikoža! Malen je rastom a i nevažan u očima drugih ljudi, vrijedan prezira. Vjerojatno zato je i morao ići na smokvu jer mu, izgleda, nitko nije dozvolio da se popne na njegovu terasu. Znaju da se zove Zakej, što znači čist, ali to im se čini kao igra sudbine, ironija.
No, što je istina o Zakeju? Želja da vidi Isusa puno govori o njemu. Znači da nije zadovoljan životom koji vodi. Pa i da ostavi takav život i društvo grešnika u kojem se kreće, kamo će? Ka pobožnim farizejima za koje i sam vidi da su prijetvorni? Iz jednog zla u drugo? Želio je on nešto, ali nema kamo… I sada je Isus došao u Jerihon. Toliko je toga moralo biti u njemu što je tražilo izlaz iz svoje situacije da je odmah potrčao vidjeti ga! Koliko je nade moralo biti da će ga konačno netko razumjeti? Čuo je da je Isus pogrdno nazivan prijatelj carinika i grešnika (Lk 7,34); sam je tvrdio da je došao zvati grešnike (Lk 5,32). Baš ga briga za to što će reći ljudi! On kreće preko svih obzira i ode na smokvu; nek’ se podsmjehuju… Samo da vidi Isusa! Koliko je nade polagao u taj susret!
I kad Isus kaže da će u njegovu kuću, počinje reakcija ljudi. Ide kod grešnika, kod nečistog! Njima je, navodno, jako stalo do reda i moralne čistoće! Nečist im je Zakej a sada nečist postaje i Isus jer će jesti sa nečistima! A kako su čiste, koliko bistre i pronicave Isusove oči! Samo On je prepoznao što se događa u tom čovjeku, samo Njegovo oko čisto i jasno vidi što se lomi u Zakejevoj duši! Za razliku od okupljenih ljudi koji mu ne žele ni ime izgovoriti, Isus ga oslovljava: Zakeju – čisti!
Za razliku od mase koja mu ni ime neće izustiti i gleda ga s visoka, Isus prema Zakeju podiže oči! Baš kao što će i onu grešnicu koja je trebala biti kamenovana pogledati odozdo (usp. Iv 8,10). Isus podiže pogled prema grešniku zato što onaj koji ljubi ne izdiže sam sebe poput suca – ne, on se snizuje ne bi li kako poslužio onom koga voli. I ne osjeća se ponižen. On jednostavno ljubi! Evo, to je On; Njemu je to najnormalnije, tako On živi!
Ovo što se sad događa ne može se shvatiti drugačije nego kategorijom ljubavi. Danas mi je biti u tvojoj kući! Grčki original kaže moram biti: ljubav ima samo jedno bez čega ne može – mora ljubiti jer inače ne bi bila ljubav! Ono što je Zakej tražio, dozivao željom, to mu sada dolazi u punini. U svoju kuću, u svoju dušu prima Boga. Jasno, i sam počinje ljubiti: Gospodine, polovicu svoga imanja dajem siromasima, ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko!
Ništa od svega toga nisu primijetili ljudi koji su promatrali iz neposredne blizine. Očima gledaju a ne vide jer im je duša slijepa; duša im u mraku!
Vidimo kolikim je detaljima bogat ovaj evanđeoski odlomak. Puno je toga nad čime se imamo zamisliti.
Možda ponajprije nad onim Zakejevim: i ako postanem najgori, nadotpadnik, i ako me svi budu prezirali i ni ime mi ne budu htjeli izustiti, znadem da ćeš me Ti tražiti, znam da moraš doći u moju kuću jer me ljubiš. I znam da me nećeš gledati s visoka… Jedino, Ti nećeš navaljivati; čekat ćeš da Te počnem dozivati, da Te poželim. A onda, nema te mase koja će me sakriti Tvom pogledu, nema te smokve na kojoj me nećeš prvi ugledati i osloviti imenom. I nema toga što bi Te moglo spriječiti da budeš na gozbi u mojoj kući.
Druga stvar je da, dok se ova prva ne dogodi – dok ne tražim i ne susretnem Onoga koji ljubi tako da to počne mijenjati pravac mog života – trebam se kao kuge čuvati krivog mišljenja i govorenja o drugima pa bili oni i najveći grešnici.
Kad nam se jednom dogodi da Ga počnemo tražiti i kad Ga susretnemo, onda nam to sigurno više nikad neće pasti na pamet.
