Utorak, 17 svibnja

5. vazmena nedjelja (C): Bog učini po njima


Čitanja: Dj 14,21b-27; Ps 145,8-13b; Otk 21,1-5a; Iv 13,31-33a.34-35


Većina od nas zna kako se zvao čovjek koji je prvi nogom stupio na mjesec. Neil Armstrong. On je zlatnim slovima upisan u ljudsku povijest. Međutim, valja znati da su iza njega stajali desetci tisuća inženjera i stručnjaka svih vrsta, koji su omogućili taj veliki poduhvat. Koračanje po Mjesecu nije samo zasluga toga astronauta, nego je to velika zasluga svih tih stručnjaka, kao i svih poreznih obveznika koji su to financirali. Tako će i naši uspješni športaši reći da iza njihova uspjeha stoje njihovi roditelji, trener, sponzori, i svi oni koji su ih ohrabrivali i pomagali im.

Isto je tako i s velikim i svetim ljudima. Evo. Pavao i Barnaba uputili su se kao putujući misionari-apostoli na svoje prvo misijsko putovanje. Bili su na Cipru i u većem dijelu Male Azije. Obišli su oko dvanaest gradova i obratili na kršćanstvo velik broj Židova i pogana. Pavao je činio i čudesa. Zabilježeno je da je u gradu Listri izliječio čovjeka koji je bio hrom od rođenja. Kada su se vratili u svoju „bazu“, Antiohiju, odakle su bili krenuli, bili su presretni i puni dojmova. Piše u Djelima apostolskim: „Kada stigoše, sabraše Crkvu i pripovjediše što sve učini Bog po njima: da i poganima otvori vrata vjere.“

Upravo to. Pavao i Barnaba su svjesni da je njihov uspjeh Božje djelo. Bog im je dao mudrost i snagu. Božjom silom činili su čudesa. Za vjernike je jasno: sve je od Boga. Bog je dao da postojim, Bog mi je dao upravo te roditelje i dobre ljude. Toliki ljudi oko mene omogućili su mi da postanem ono što jesam. Nadalje, sve moje sposobnosti – tjelesne duševne i duhovne – Božji su dar. Veli Pavao: „Što imaš da nisi primio? Ako si primio, što se hvastaš kao da nisi primio?“ Evo. Položio sam ispit, diplomirao sam, pohvaljen sam na poslu, dijete mi je veoma uspješno, ljudi su mi dali priznanje za moj rad. Veselim se. I onda ne bi bilo dobro da me uhvati ona napast da počnem vjerovati kako sam poseban, važan, nezamjenjiv, kako sve nadvisujem znanjem. A Pavao i Barnaba su radosno izvješćivali „što sve Bog učini po njima“. I nama Bog stavlja na put tolike dobre ljude koji su nam pomogli da uspijemo u tome u čemu smo uspjeli. Doista, ne smije biti mjesta oholosti. Zato, što god lijepoga učinio, u čemu god bio uspješan, mogu i trebam se zbog toga radovati, ali ne bi bilo dobro da se zbog toga oholim. Kao što su meni toliki pomogli, tako i moj uspjeh i moje dobro djelo treba biti u službi drugih. Tako se zatire oholost i zavist, a umnaža iskrena radost.