Gorljivošću za Isusa pobijediti zavist – razmišljanje uz 26. nedjelju kroz godinu (B)
Čitanja: Br 11,25-29; Ps 19,8.10.12-14; Jak 5,1-6; Mk 9,38-43.45.47-48
Iz prve rečenice današnjeg evanđeoskog odlomka vidimo da su se i apostoli u nekim situacijama ponašali nezrelo, a nakon toga se čak i hvalili time. Sveti Ivan je tako ispričao Isusu kako su vidjeli nekog čovjeka koji je u Isusovo ime izgonio zloduhe, a njima to pak nije bilo pravo pa su mu se suprotstavili i priječili mu: “Učitelju, vidjesmo jednoga kako u tvoje ima izgoni zloduhe. Mi smo mu branili jer ne ide s nama.” Ivan je, dakle, kao ključni razlog iznio to da dotični ne ide s njima pa su onda smatrali da im ugrožava djelovanje i rad samim time što se služi Isusovim imenom. Nisu bili usredotočeni na dobro koje je činio što je izgonio zloduhe, nego su sebi dopustili takvu nezrelost da ga sprječavaju poradi vlastite ambicije. Bez obzira što su išli s Isusom, ipak su uz ono glavno poslanje da naviještaju i da čine dobro ljudima, dopustili sebi da im poraste ego. Doživjeli su da im je djelovanjem ovoga čovjeka bila ugrožena njihova ‘veličina’ i ona posebnost koju su mogli osjetiti da su bili jedini koji čine nešto dobroga vršeći Učiteljevo poslanje. Dok su djelovali uz Isusa i po njegovu nalogu, bili su svjesni da ih je on izabrao za djelo koje su vršili pa im nije odgovaralo da ih netko neovlašteno ugrožava. U biti, dotični im nije sprječavao djelovati, jer ‘posla’ je bilo i za njih i za njega, već je njih smetalo što je moglo ispasti da oni nisu jedini, da nisu posebni, nego da ima i drugih koji čine i mogu isto što i oni.
Vjerujem da nema nitko od nas tko nije osjetio takav impuls ili unutarnji poticaj koji se zove zavist. A zavist je jedna od pogubnih mana zbog koje ljude oko sebe doživljavamo suparnicima umjesto suradnicima. Zbog zavisti i tuđeg uspjeha sami se osjećamo ograničeni i ugroženi u svojoj ‘veličini’. Zavist u nama proizvodi nezdravu reakciju ne samo nadmetanja, već i nadmenosti, zbog čega druge nastojimo umanjiti u svojim i tuđim očima, a napose onemogućiti u djelovanju. Koliko se danas nezdrave energije stvara u ljudima zbog zavisti prema tuđem radu i uspjehu, umjesto da zahvaljujemo Bogu na svem dobru što drugi čine oko nas. Jer ničije dobro djelo nas ne može umanjiti ni ugroziti, već nam samo može biti poticaj da se i sami još više trudimo činiti dobro i biti potrebnima na raspolaganju. Onaj tko služi drugima, i svjestan je da to čini za Gospodina i za dobro onih koje nam povjerava, ne može nikoga na njivi Gospodnjoj smatrati suparnikom. Ali jedino ako netko djeluje u ime Gospodnje, ali ne radi za Gospodina već za svoju slavu, za svoju veličinu ili probitak, onda je to problem. Onda ima osjećaj da ga drugi koji rade ugrožavaju, a ne podupiru i ne pomažu u vršenju poslanja. Uslijed toga postaje vrlo isključiv i spreman koristiti sva sredstva, dopuštena i nedopuštena da bi druge isključio iz igre. A najgore što je svoju dušu onečistio tim nezrelim i nezdravim osjećajima, te je trajno truje i onesposobljuje za vjerodostojan navještaj.
A Isusu je potrebna svaka ruka koja će liječiti ljudsku nemoć, svako koljeno koje će se prignuti nad nevoljom ljudi, svake usne koje će izgovarati blagoslov i molitvu nad bolesnicima i opsjednutima, svako srce koje će gorjeti ljubavlju za spasenje bližnjega. Zavist samo oduzima taj žar koji Isus želi za svoje učenike i navjestitelje. Ona slabi sile i muti pogled i pamet onima koji dopuste da ih zahvati taj osjećaj, pa umjesto da ih vodi Isusova riječ i nalog, oni su iznutra vođeni svojom zlom misli i nezdravom ambicijom. Tko je zavidan samo naizgled i naizvan radi u Isusovo ime, a iznutra, u srcu, gdje Bog čita, očito je vođen svojim idejama i mislima, svojim nakanama i motivacijama, koje, kao i u Ivanovu slučaju, Isus može razotkriti. U tom smislu im je izrekao nekoliko važnih životnih pravila. Najprije im je otvoreno kazao da ne trebaju nikoga sprječavati tko čini dobro, čime ih je poučio da se klone zavisti. Potom je istaknuo da i netko drugi može djelovati u njegovo ime, to jest biti vođen tom ispravnom motivacijom na temelju koje sam Isus daje svoju moć i vlast onima koji su mu podložili sebe u želji da služe njegovu imenu. Upravo ta motivacija je bila neophodna i učenicima za ispravno djelovanje i za ispravan stav prema drugima koji nisu bili dio njihova apostolskog kruga. I oni kad su zabranjivali ovom čovjeku da izgoni zloduhe u Isusovo ime nisu bili motivirani Isusovom slavom, već svojom. Usmjeravajući ih potom ispravnim putem, Isus će im dati još jedno pravilo kojeg se trebaju držati: “Tko nije protiv nas, za nas je.” To jest svakome onome koji čini dobro vođen ispravnom motivacijom, doista treba priznati to dobro koje čini i smatrati ga prijatelje i suradnikom radije nego neprijateljem i suparnikom.
A sve nezdrave osjećaje koji nas kao slabe ljude salijeću treba od sebe udaljiti snagom imena Isusova. Gospodin doista u nama budi gorljivost prema svome imenu, to jest njeguje u nama ispravnu motivaciju kojom pobjeđujemo sve porive zavisti koja našem radu daje sasvim krivi predznak. Trudimo se više raditi za slavu njegova imena, a manje na vlastitu pa će u našem životu biti manje zavisti i zle krvi koja truje međuljudske odnose i troši nam nepotrebno snagu danu za navještaj i oslobađanje ljudi od sila zla. Oslobodimo se spona zavisti kojima nas zlodusi sputavaju u svjedočenju za Isusa i ispunjajmo se ljubavlju Božjom i predajmo se potpuno za život na slavu imena Isusova svime što mislimo, govorimo i činimo.