Poštovati najvažniju zapovijed – razmišljanje uz 31. nedjelju kroz godinu (B)

Poštovati najvažniju zapovijed – razmišljanje uz 31. nedjelju kroz godinu (B)


Čitanja: Pnz 6, 2-6; Ps 18, 2-4.47.51ab; Heb 7, 23-28; Mk 12, 28b-34


Današnji evanđeoski odlomak nam stavlja pred oči Isusov nauk o najvažnijoj zapovijedi koju treba živjeti. Riječ je o ljubavi prema Bogu koja je najvažnija i prva zapovijed. Na žalost, nema toga od nas tko ne prelazi olako preko prve Božje zapovijedi, jer sebe držimo dobrima i zadovoljimo se da ljubavlju prema Bogu smatramo neki uopćeni osjećaj ili pak činjenicu da nismo njegovi protivnici. Ponašamo se kao da je samorazumljivo da Boga ljubimo i kao da to već činimo u dovoljnoj mjeri samim time što ne činimo neko zlo. To je toliko pogrešno, a nitko se od nas ne bavi time ozbiljno i ne pripisujemo to sebi za neki propust ili grijeh. A to je kao da netko kaže da je izvrstan muž jer ne tuče svoju ženu, ili da žena kaže da savršeno ljubi svoga muža i kao dokaz priloži to što mu nije stavila otrov u hranu. Upravo na sličan način i mi vjernici želimo dokazati da Boga ljubimo time što ga ne psujemo ili što ne činimo neko drugo otvoreno zlo. Kao da je dokaz o ljubavi prema Bogu to što ne kršimo neku od Deset zapovijedi. Nije bez razloga Isus stoga precizirao glede ove zapovijedi navodeći jasno cjeloviti tekst iz Knjige Ponovljenog zakona: “Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje!”

A u biti je ovo vrijeme velikog indiferentizma i zagušene ljubavi Božje u nama. Pred Boga i ne stajemo tako često svjesni toga tko je on, a kamoli da nešto pred njim osjećamo. Dolazimo u crkvu gdje bismo najviše trebali osjetiti strujanje njegove ljubavi, a i ne mislimo tko je on za nas. A ako je on za nas, živi Bog koji nas savršeno i čudesno ljubi, koji nam se potpuno daruje, onda bi naše biće moralo plamtjeti od žive ljubavi prema njemu. Ako smo svjesni što je on za nas učinio, morali bismo biti prožeti neizmjernom zahvalnošću i nepatvorenom radošću. Ali ne samo da mu ne uzvraćamo i da se ne osjeća strujanje naše ljubavi prema njemu, nego smo toliko neosjetljivi na njegovu prisutnost da uopće ne osjetimo strujanje njegove ljubavi prema nama. A trebali bismo ga ljubiti iz svega srca, duše, uma i snage svoje.

Iz te perspektive možemo razumjeti zašto nam je ostavio zapovijed o ljubavi, premda je i on sam znao da se nikome ne može zapovjediti da ljubi. Pogotovo što je gotovo pa nemoguća nama ljudima tako savršena ljubav koju nam je Isus stavio u zadaću. A on nam ipak zapovijeda ono što je gotovo nemoguće, jer ljubav je jedini put kojim se trebamo truditi ići, ma koliko bili nesavršeni i slabi na tom putu. On nam zapovijeda zato što nam želi osobno pomoći, a pogotovo što je sve učinio da nam omogući ljubiti. Zapovijeda nam da ga ljubimo, zato što on savršeno ljubi. Zapovijeda nam da ljubimo, pa i kada zna da se ljubiti nekoga ne može zapovjediti. Bolje rečeno, ne može nam to zapovjediti nitko osim Boga, koji je jedini moćan to zapovjediti i koji ima razloga tako učiniti. Jer on je ljubav, a i nas je satkao svojom ljubavlju i očekuje da prema ljubavi živimo. Zapovijeda nam ljubiti, ali ne u smislu da ljubav vršimo kao puku zapovijed, već nam daje svoju ljubav da možemo ljubiti zdušno i cjelovito, savršeno i predano kao što i on čini.

Ako pak znamo da u svakodnevnom životu ljubav pretpostavlja osjećaje, to jest pretpostavlja misao o ljubljenoj osobi kojoj posvećujemo vrijeme, snage, energiju, riječi i komunikaciju, onda bismo istom mjerom morali mjeriti i ljubav prema Bogu. Zato se valja ispitati što je od toga svega istina i što sve od toga činimo kad je riječ o Bogu? Koliko je on prisutan u našem srcu, umu i duši? Može li se reći da je doista na prvome mjestu, ili je pak negdje na nekom sporednom i udaljenom mjestu naše duše i bića, našega vremena i misli, našega srca i osjećaja? Ako ga ljubimo iznad svega, onda to znači da na njega mislimo intenzivno, da ga osjećamo u duši prisutna, da ga nosimo u srcu kao prijestolju na koje je on najpozvaniji smjestiti se. Ako naša ljubav nije takva, onda je ovo najbolja prigoda da se pokajemo za propust i manjkavosti i da se odlučimo napraviti zaokret u svome životu i vratiti se na put prave ljubavi.

Vrijeme je, doista, da iskoraknemo iz svoje ravnodušnosti i hladnoće. Vrijeme je da počnemo dušu i srce, um i snagu grijati na Božjoj ljubavi i osjećati njegovu živu prisutnost u svome biću. Vrijeme je da prestanemo teoretizirati, jer ljubav je stvaranost koje nema ako nije živa i aktivna. Vrijeme je da prestanemo držati svoju ljubav dobrom i savršenom, već da se prepustimo Bogu i njegovoj ljubavi, jer nas samo on može naučiti pravoj ljubavi. Vrijeme je da prestanemo raspravljati i teoretizirati oko Božje ljubavi, već je bolje i intenzivnije primajmo i od nje živimo provodeći je u djelo. Ljubav prema Bogu nije i ne smije biti predmet jalovih rasprava, već motivacija za preispitivanje srca, uma i duše. Neka nas Isusove riječi pokrenu, ali ne samo da vršimo zapovijed, već da se prepustimo ljubavi Božjoj, kako bismo već sada na zemlji bili u njegovu kraljevstvu.