Utorak, 11 svibnja

5. vazmena nedjelja (C) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Često misu nazivamo euharistijskim slavljem, odnosno kaže se da se slavi misa, odnosno euharistija. Otkud riječ “slavlje”? U svetim otajstvima – dakle, u svetoj misi – slavimo Kristovu muku, smrt, uskrsnuće i proslavu. Ako slavimo Kristovo uskrsnuće, može izgledati neobično da slavimo i Kristovu muku i smrt. To, međutim, znači da mi slavimo Kristovu poslušnost svome Ocu, sve do muke i smrti. Dakle, slavimo Kristovu vjernost Bogu, a to je po sebi velika stvar jer čovjeka ispunja mirom i sigurnošću da je u skladu sa svojim Stvoriteljem. Naravno, ta vjernost Bogu onda dovodi i do konačne proslave. Danas nam Gospodin Isus govori upravo o tome da je vjerno služenje Bogu uvijek proslava, ma što se čovjeku dogodilo. Zamolit ćemo ga da nam oprosti sve naše nevjernosti, da bismo dostojno proslavili ova sveta otajstva.

  • Gospodine, vjeran vjekovnom naumu uzeo si na se našu ljudsku narav. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, vjeran svome Ocu, prihvatio si svoju muku i smrt. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, svojim nam uskrsnućem pokazuješ da se i mi trebamo proslavljati u vjernom služenju Bogu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Koji puta se (oni stariji) dušobrižnici mogu naći u čudu i nedoumici. Kad predlože ljudima nekakav poseban duhovni ili općenito pastoralni sadržaj, uvijek ima zainteresiranih, ali nipošto u onom broju u kojem bi to moglo biti. Međutim, ponudi li se u crkvi ili izvan crkve nešto spektakularno: npr. gostovanje veoma poznate rock grupe, nekog pjevača, poznatog športaša, izvikanog političara…, eno mase koja hrli. Da vidi spektakl ili čudo neviđeno. Ako već ne mogu biti slavni, ljudi s divljenjem gledaju one koji su to, prema njihovu mišljenju, postigli. Bože, koliko li je ljudi tijekom ljudske povijesti silno žudilo za slavom! Koliki li su se ratovi poduzimali samo zato da bi netko proširio svoju moć i svoju slavu među ljudima. Toliki su zbog nje poduzeli velike napore, potrošili svoj život, izgubili i zdravlje i prijatelje, izdali i vjeru i domovinu i onda duboko razočarani uvidjeli da je za njih slava bila nedohvatljiva. Bilo je, naravno, i onih koji su nekakvu slavu dosegli, ali su ipak morali priznati da im je srce ostalo neispunjeno, jer ako su osvojili jednu zemlju, žudili su za drugom, ako su zadobili jedno bogatstvo, žudili su za drugim i tako su uvijek ostajali gladni i žedni uspjeha i priznanja. I danas od tih kraljevstava ni od te slave nema ni kamena na kamenu…

Što je to slava? Što to ispunja ushićenjem ljude željne slave? Da im oduševljeno mnoštvo kliče? Da imaju vlastiti trg ili ulicu? Da imaju svoje otiske u betonu ispred spomenika slavnih? Da budu olimpijski pobjednici? Da, općenito, u nečemu budu prvi?

Doista, što je slava? Može li se ona postići? Koje su njezine osobine? Gdje su njezine granice? Je li ona uopće dohvatljiva? Može li čovjek uopće postići vječnu slavu?


Sada je proslavljen Sin Čovječji


Danas Isus – neposredno prije svoje muke i smrti – govori upravo o slavi (Iv 13, 31-33a.34-35). Veli Isus: “Sada je proslavljen Sin Čovječji i Bog se proslavio u njemu! Ako se Bog proslavio u njemu, i njega će Bog proslaviti u sebi, i uskoro će ga proslaviti!” Pogledajmo. U čemu je bila Isusova stvarna slava i proslava? U počecima je izgledalo da će Isus biti slavljen kao Mesija. Oduševljeno su mu klicali kad je činio čudesa, divili se njegovoj mudrosti, htjeli su ga zakraljiti nakon što je umnožio kruh i nahranio silno mnoštvo. Konačno, u danima prije njegove muke oduševljeno su mu klicali: “Hosana Davidovu sinu! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!” I, ljudski govoreći, sve je tako dobro krenulo.

I onda se dogodio posvemašnji slom. Isus je uhićen, osuđen kao najveći zločinac, okrutno mučen i razapet kao neprijatelj Boga i naroda, kao neprijatelj Židova i Rimljana. A Isus, neposredno prije tih događaja, veli kako je došao čas da bude proslavljen Sin Čovječji.


Bog se proslavio u njemu


Evo, to je rješenje. Bog se proslavlja u Isusu i Bog proslavlja Isusa. Isus je bio svome Ocu vjeran čak i po cijenu vlastitog umiranja, vlastite muke i smrti. Pa iako je križ u očima ljudskim značio najveću sramotu, za Isusa je bio proslava, jer je on vršio volju svoga Oca. Isus, dakle, pronalazi puni smisao svoga poslanja i svoga života u vjernosti svome Ocu. Sve drugo podložno je promjeni i propasti. Isus je propovijedao i radovao se svakome koji bi mu povjerovao. Nije odbijao klicanje koje su mu upućivali, nego je štoviše rekao: “Kad bi ovi ušutjeli, kamenje bi vikalo”. Međutim, Isus nipošto nije htio ljudsku slavu po svaku cijenu. Kada je nakon umnažanja kruha bio govorio o nebeskom kruhu, neki su ga napustili, a on je rekao svojim učenicima: “Hoćete li i vi otići?” Iznad svega je htio vršiti volju svoga Oca. Eto, upravo zato je proslavljen. Za Isusa je proslava već i to što svojom poslušnošću i podložnošću proslavlja Boga i Božju ljubav. Naravno, najveća proslava bilo je Isusovom uskrsnuće koje slavimo.


Bog se proslavlja u nama?


To je naš put. Isus govori da svatko od nas treba prihvatiti svoj križ. Međutim, uvjerava nas da je i vjerno nošenje križa samo po sebi i proslava. Kako je to moguće? Naravno, ako čovjek iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu trpi, ako iz ljubavi nosi i podnosi svoj križ, život mu je ispunjen dubokim smislom, smislom koji ne mogu podariti čisto ljudska stremljenja i ljudska proslava, slavljenje ovoga svijeta. Ne može naš život ispuniti smislom ono što je isključivo ovozemno i prolazno: ni slava, ni bogatstvo, ni ljudska sila. Zato nas apostol opominje: “Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka” (1 Iv 2,17). Naprotiv, čovjek koji je duboko u miru sa sobom i sa svojim Bogom, blažen je, ispunjen je, sretan je, proslavlja se od Boga. Samo Nas Bog može stvarno proslaviti i ispuniti svojim dubokim mirom već ovdje na zemlji. Upravo kako veli Psalam: “Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu spasenje. Samo on je moja hrid i spasenje, utvrda moja: neću se pokolebati” (Ps 62,2-3).