17. nedjelja kroz godinu (C) – nacrt za homiliju

17. nedjelja kroz godinu (C) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Hrvatska riječ molitva neobična je i možemo reći – ne baš ispravna. Osim što znači obraćati se Bogu, moliti zapravo znači tražiti, iskati, prosjačiti. Dakle, dobiva se dojam da je molitva postupak kojim od Boga nešto tražimo. Kada bi to tako bilo, onda bi se vrijednost i uspješnost molitve mjerila isključivo po tome koliko se ostvari ono što se moli, kao npr. zdravlje, uspjeh u poslu, u školi i tome slično. Današnja nam Božja riječ govori da je molitva puno više od toga. Ona je izraz povjerenja i ljubavi čovjeka prema Bogu. Htjeli bismo današnju Božju riječ plodonosno čuti i prihvatiti, htjeli bismo i cjelokupno današnje slavlje dostojno proslaviti. Zato ćemo zamoliti Gospodina da nam oprosti naše grijehe i slabosti.

  • Gospodine, ti si milostivo slušao molitvu Abrahama, oca naše vjere. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti nas učiš da uvijek valja moliti i nikada ne prestati. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti si ustanovio Crkvu kao zajednicu onih koji ti neprestano uzdižu hvale. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Roditelji pripovijedaju kako to često bude s djecom i mladima: kad osmoškolac ili srednjoškolac naglo postane dobar, uslužan, ljubazan, onda iskusni roditelj odmah pita: „A koliko ti treba?“ Znaju, naime, kako djeca naglo postaju „dobra“ da bi ostavila dobar dojam prije nego što zatraže novi mobitel ili nešto za obući ili obuti. Međutim, zna nas i naljutiti kada dugo ne čujemo i ne vidimo nekog poznanika i onda nam se iznenada javi telefonom. Odmah znamo o čemu je riječ: ili mu treba neka usluga, ili traži jamca za kredit. I onda se s pravom ljutimo: „Pa zar me poznaješ samo kad me trebaš?“ Međutim, i nije baš u redu da se tako ljutimo na svoju djecu ili svoje poznanike. Ne ponašamo li se i mi tako pred Bogom, tj. tako da ga se naglo sjetimo kada smo u nekoj velikoj potrebi. Evo, kao što smo vidjeli, Bog nam danas progovara upravo o molitvi (Post 18, 20-32; Lk 11, 1-13).


Ja se, evo, usuđujem govoriti Gospodinu…


Prekrasno je ovo izviješće o Abrahamovoj molitvi (Post 18, 20-32). Bog je odlučio uništiti Sodomu zbog grijeha njezinih stanovnika. I Abraham se zauzima za njih. Bog i Abraham se nadmeću u dobroti i velikodušnosti. Abraham se, naime, zauzima za tuđi grad i to se zauzima uporno, strpljivo „pregovarajući“ s Bogom. Možemo zamijetiti kako Abraham razgovara s Bogom kao prijatelj. Abraham ima prema Bogu duboko poštovanje, jer Bog je Bog, a u isto vrijeme dobro razumije da je Bog dobrostiv, milosrdan, spor na srdžbu, da se najviše raduje kada raskajanome čovjeku može oprostiti. Abraham poznaje Gospodina i njegovo milosrđe, baš kao što kasnije govori nadahnuti sveti pisac: „Milosrdan i milostiv je Gospodin, spor na srdžbu i vrlo dobrostiv. Jarostan nije za vječna vremena niti dovijeka plamti srdžba njegova“ (Ps 103,8-9).


„Bezočnost“ molitve


Isus nam donosi primjer bezočna i bezobzirna čovjeka koji je uporan u svojoj molbi i koji dobiva što je tražio baš zbog te svoje bezočnosti (Lk 11, 1-13). Naravno, Isus ovdje ne hvali toga čovjeka zbog njegove bezobzirnosti, nego nam želi dati primjer čovjeka koji je uporan i koji zna da je njegov susjed u biti ipak toliko milosrdan da će mu dati ono što traži, makar mu dao i nevoljko. O tome je riječ ovdje. U svojim molitvama mi se ponašamo kao oni ljudi koji tek toliko – reda radi – ispune neki nagradni listić uvjereni da vrlo vjerojatno od toga neće biti ništa, ali – eto – pokušat će, pa možda uspije. Nevolja je s nama vjernicima da, zapravo, nemamo dovoljno vjere. Ne radi se o tome da trebamo imati vjere da će Bog postupiti upravo onako kako mi to želimo, jer, treba se njegova volja vršiti, a ne naša, nego mi, duboko u sebi, nemamo vjere da smo Bogu važni, da je Bogu stalo do nas, da nas uopće sluša…


Vrijednost molitve kao takve


Danas u prvome čitanju nismo čuli kako je završilo s gradom Sodomom za koji se Abraham zauzimao. U tome gradu nije se našlo ni deset pravednika. Grad je bio spaljen ognjem i sumporom, svi su poginuli, jedino je Bog dopustio da se spasi obitelj Abrahamova nećaka Lota. A s druge strane, makar se to radilo samo o priči, onaj nepristojni i uporni čovjek iz današnjeg evanđelja postigao je ono što je želio. Pravedni Abraham nije uspio, a onaj bezočni čovjek jest. Kako to razumjeti?

Pogledajmo. Abraham je razgovarao s Bogom kao s prijateljem. I u biti, što je god Abraham zatražio, dobio je. Svaki put kad je tražio snižavanje kvote pravednika, Bog bi pristajao. Započeo je od stotinu i dospio do deset. Abrahamu je molitva bila uslišana. Međutim, kad ih nije bilo ni deset, morali su propasti. ali, ono u čemu je molitva najvrednija, ostvarilo se u Abrahamovoj molitvi. On je razgovarao s Bogom, on je izražavao svoju vjeru i nadu u Božje milosrđe. On je ljubio Boga, Abraham se oplemenjivao i rastio u Božjoj blizini, Abraham je bio Božji čovjek. Nakon toga, ako ćemo to pravilno razumjeti, nije više bilo bitno što će se na koncu dogoditi. Dogodit će se ono što je Božja volja ili Božje pripuštanje. Nije li se isto to dogodilo s Isusovom molitvom? Isus je molio da mu Otac poštedi ovozemni život, dodajući neka se ipak vrši njegova, Očeva volja. I Isus je završio na križu. Međutim, pokazalo se da je upravo to bio put do uskrsnuća i proslave.

Kada govorimo o našoj molitvi, naravno da je ružno obraćati se Bogu samo kada smo u nekoj potrebi. Nadalje, bilo bi oholo, odnosno preuzetno vjerovati da će Bog uvijek postupiti samo onako kako mi to želimo, kao da mi Bogu dajemo upute što je pravo da on čini. Molitva nije ono: „Daj, daj!“ Ona je nešto drugo. Moliti znači uporno tražiti Božju blizinu, tražiti Gospodina, kako to veli Sveto pismo. Moliti znači sagledavati vlastiti život u svjetlu Božje riječi, ravnati svoj život u skladu s Božjim zapovijedima, tražiti u svome životu volju Božju, drugovati s Bogom i ostvarivati u sebi u sve većoj i većoj mjeri Božju sliku. A onda, kada je čovjek s Bogom, kada Boga traži, njemu se nada i njemu vjeruje, kada sebe vidi u Božjim rukama, onda smirena srca može prihvatiti iz Božje ruke ono što je Božja volja. Upamtimo: ne vodi nas do sreće puko ispunjavanje naših želja, jer su naše misli i naše želje isprazne. Usrećuje nas i ispunjava evanđelje, Božja milost, sam Bog. Veli Pismo: „Samo je u Bogu mir, dušo moja.“ Neka nas naša molitva do toga dovede.