Meditacija uz Evanđelje: Lk 14,1-6
U svojoj ludosti čovjek se nekad stvarno ponese. Evo, stekao je bogatstvo, postao je slavan. Ili, ima čelično zdravlje, posebnu ulogu u društvu, dopalo mu je neko mjesto gdje može vladati i na neki način odlučivati o drugim ljudima. I onda se može dogoditi da taj isti čovjek u svojim očima postane najpametniji, najsposobniji, da postane mjerodavan za sve. I onda – kako to s ljudima redovito biva – odjednom se sve to sruši. Ništa od toga ne ostane. Dođe bolest, dođe starost, dođu neki novi ljudi… I čovjek se nađe pred sobom, pred vlastitom savješću i – pred Bogom. Postane tih. Zanijemi. Osjeća se kao hrom čovjek kojemu su uzeli štake.
Evo. Jedne je subote Isus u sinagogi izliječio bolesna čovjeka. Kada su mu prigovorili što to čini subotom, Isus im je uzvratio: „Je li dopušteno subotom liječiti ili nije?“ A oni, veli dalje Luka, „mukom ponikoše.“ Nisu znali što bi rekli.
Treba nam poniznosti. Ne možemo se preti s Bogom. Ne možemo Boga postavljati u pitanje. Ne možemo Bogu govoriti što bi on trebao učiniti. Pred Bogom je osnovni stav – poniznost, kako veli Sveto pismo: „Mi smo glina, a Bog je lončar“ (Iz 64,7). Mi tek djelomično spoznajemo ono što je oko nas, a kako bismo mogli razumjeti Božje putove? Baš zato veli drevni mudrac: „Mi jedva nagađamo što je na zemlji i s mukom spoznajemo i ono što je u našim rukama: a što je na nebu, tko će istražiti?“ (Mudr 9,16). Zato, mi ćemo pred Bogom „mukom poniknuti“ i otvoriti svoje uši i svoje srce za njegovu riječ, za njegove zapovijedi te s vjerom i pouzdanjem primati iz njegove ruke sve što nam daje. A on je dobri Otac koji nama, svojoj djeci daje uvijek ono što je u konačnici za nas dobro. To vjerujemo i po tome želimo živjeti.