Sveta Katarina Sijenska: Jaram
Meditacija uz Evanđelje: Mt 11,25-30
Danas ima dosta mladih koji ne znaju što je to jaram. Jaram je drveni okvir koji se stavljao volovima na vrat, a bio je povezan rudom ili užetima s kolima ili s plugom. Tako su onda volovi vukli plug ili kola. Uskoro se jarmom nazivao svaki težak (robovski) posao koji bi čovjeku bio nametnut. Tako su Rimljani pobijeđene vojnike tjerali da prođu ispod jarma.
I onda Isus govori nešto što je u ono vrijeme – jednako kao i danas – bilo neobično, gotovo neshvatljivo: „Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.“ Ovdje uočavamo troje.
Prvo, Isus govori o svome jarmu, jarmu koji je on sam nosio – a bio je to njegov teški križ. Ne nameće ono što sam nije uzeo na se. A Isus je to učinio, jer je krotka i ponizna srca. „Krotak“ je suprotno od „divlji“ i „svojeglav“. Isus je ponizan – postao je sluga svima, ponizio se do smrti na križu. Međutim, on je uskrsnuo. On je proslavljen. To je temeljni razlog zašto je njegov težak jaram zapravo – lak. Jer, taj je jaram tek prijelaz do proslave.
Drugo, Isus veli da je njegov jaram za nas sladak i da je breme njegovo lako. Ne radi se ovdje toliko o težini križa koji čovjek ima nositi. Svaka je muka – muka i svaka nesreća – nesreća. Međutim, mi vjerujemo da s Isusom nosimo njegov jaram i njegovo breme, da bismo – zajedno s njime – bili i proslavljeni. Zato Pavao govori da ga ni malo ne zabrinjavaju velike nevolje koje je imao kao apostol. Njemu je bilo važno da Krista stekne i u njemu se nađe, a sve ostalo – dobro ili zlo koje je proživljavao – nije smatrao važnim.
I treće, rekao bih, najvažnije. Noseći Kristov jaram i njegovo breme, naći ćemo spokoj dušama svojim. To je najveći dar. Čovjek koji je s Bogom i u Bogu uvijek ima dubok mir, ma što se oko njega zbivalo. Veli Pavao: „Znam komu sam povjerovao“ (2 Tim 1,12). U toj vjeri, u tom pouzdanju i u toj radosti živjeli su toliki velikani, toliki sveci, kao naši uvijek rado spominjani Alojzije Stepinac i Leopold Mandić. U toj je nadi živjela i današnja slavljenica Katarina Sijenska. Neka nam ti velikani budu uzori i zagovornici.
