Netko te čeka
Opraštanje. To je srce prispodobe o izgubljenu (razmetnu, razbludnu, rasipnu) sinu. Počinje, kao i sve dobre priče, s mladićem koji učini nešto blesavo. Najmlađi sin nije zlikovac u klasičnom smislu. Nije ni nasilnik ni podlac; on je samo moderan. Vjeruje u slobodu bez cilja, u misao da se može doživjeti pustolovinu bez ćudorednoga kompasa. Smatra da je sreća svuda drugud; trava je uvijek zelenija drugdje. Unaprijed traži svoje nasljedstvo i misli da će živjeti veličanstven i uzbudljiv život: živjela sloboda i zabava! Znamo što mu je bilo: sve je spiskao, sve izgubio. Ne samo novac, nego i slobodu, dostojanstvo, sve. Neograničena sloboda i zabava koju je tražio doveli su do tragedije svojstvene tomu načinu života. Završio je kao svinjar, što je zanimanje u Judeji u prvom stoljeću jednako popularno kao što su danas snimatelji prekoračenja brzine.
Stara je ludost, a ujedno i najnovija moda: brkati slobodu s bijegom. Tada ne ćeš završiti u raju, nego u svinjcu. Divna stvar s grijehom nije to što je zabranjen, nego to što na kraju ispadne tako krajnje dosadan. Pobunjenik na kraju ne dobiva vatreni, uzbudljivi život, nego blato, glad i usamljenost.
I onda se dogodi. On se vraća. Pozor! Najveća stvar u ovoj priči nije slavlje, ni opraštanje, pa ni očinska ljubav. Ne, sin je taj koji dolazi pameti. U svom siromaštvu sjeća se doma. Shvaća da je čak i slugama u kući njegova otca bolje nego njemu. Ipak, i tu se otkriva duboka katolička istina, priča tek počinje nakon grijeha. Jer pravo čudo nije to što je pao, nego što se sjetio tko je. I tko mu je otac. „Vratit ću se svomu otcu“, kaže, a u tim jednostavnim riječima leži cijela teologija obraćenja. Nema zamršena zaključivanja, nema besmislica o zrenju božanskih stvari; samo kajanje, djelovanje i hrabrost da se vrati domu iz kojega je otišao.
A otac? Pravi junak ove pripovijesti. Čekao je, ugledao ga izdaleka i potrčao mu u susret. U svijetu koji se valja u samoopravdanju i ćudorednom sivilu, ovaj otac stoji kao svjetionik bezuvjetne ljubavi i milosti. Bez ispitivanja, bez kazne, bez prijekora. Samo zagrljaj, odjeća, prsten, sandale: znakovi obnove, identiteta, sinovstva.
Grijeh nas čini glupima. Da, glupima. Pogledajte kako to uvijek završi. Ali milost nas budi. Što vidimo: otac trči. Dični starac – slika dostojanstva, ugleda, vlasti i veličine – trči kao dijete, kao đak na satu tjelesnoga. Zašto? Jer ljubav uvijek izgleda smiješna onima koji poznaju samo pravednost. Svijet voli zakon, ravnotežu, „tko čini dobro, dobro će i primiti“. Ali Evanđelje propovijeda nešto što je suprotno od ovoga: radosnu vijest da ne dobivamo ono što zaslužujemo, nego ono što nam treba. To nebo nije računovodstvo, nego dvorana za gozbe.
I kao što bude u svakoj ljudskoj drami, postoji netko tko ne razumije: najstariji sin. Njegova logika je točna. Radio je, slušao, nikad nije upriličio proslavu. A njegov brat, taj ljigavac, nȕ! Ogorčen je. Kakva korist od krjepostî ako se grješnika dočekuje s gozbom? U pravu je, kao što je kalkulator uvijek u pravu. Ali otac kaže: „Sinko, ti si vazda sa mnom i sve moje – tvoje je.“ Najstariji sin nije zloćko. On je ono što svi riskiramo postati: pravedan bez radosti, pravila bez sućuti. Njegova pogrješka nije u njegovoj pravednosti, nego u njegovoj zavisti. Njegova tragedija nije njegov bijes, nego njegova povučenost. Živi u kući od cigle; njegov otac želi od kuće napraviti dom.
Ova prispodoba nije hvalospjev grijehu, naravno da nije. Nije ni osuda krjeposti, to svakako ne. To je hvalbenica, pohvalnica milosrdnosti. Naša Majka Crkva nikada ne zaboravlja svoju djecu, ma koliko daleko zalutala u modernu zemlju ćudorednoga relativizma, akademske oholosti i zobenoga mlijeka. Uvijek postoji put natrag. I uvijek je gozba u izgledu… za one koji se usude vratiti, krenuti natrag svojim stopama.
U ovoj Isusovoj prispodobi nalazi se cijelo kršćanstvo u malom: ludost grijeha, ljepota kajanja i zadivljujuća radost praštanja. Bog nije Sudac kojega smo se bojali, nego Otac kojega smo zaboravili. Ova nas prispodoba uči ne samo da se možemo vratiti, nego i da postoji Netko tko nas čeka.
