Djeca s Downovim sindromom
„Dajete jamstvo na usisavače“, odgovorila je Pia Dijkstra (iz stranke Demokrati 66) kada su je pitali hoće li ljudi s Downovim sindromom razumjeti što bi njezin Zakon o doniranju organa značio za njih. A joj. Sramotan trenutak za smutljivu Dijkstru. U međuvremenu, ona sretno nastavlja promicati kulturu smrti.[1] Sada u gornjem i donjem domu parlamenta mora progurati još jedan zakon koji ljudima sa željom za smrću daje pravo na pomoć pri samoubojstvu. Ona smatra ucjenom to što ministar de Jonge želi čekati opsežnu istragu početkom 2020. godine.
Ali može se i drukčije. Dobre vijesti stižu iz Hollywooda: The Peanuts Butter Falcon (Sokol od kikiriki-maslaca). Vrlo preporučujem taj film: dobra gluma, dirne vas; smiješan, lijepa montaža i vrhunski zvučni zapis. Priča se odvija u obalnom području Sjeverne Karoline gdje vrijedni ribari pokušavaju zaraditi za život. I događa se nešto posebno. Nikada nisam gledao veliku holivudsku produkciju u kojoj glumi glumac s Downovim sindromom. Sad, kada bolje razmislim, vrlo malo takvih glumaca uopće vidim. There Is Something About Mary (Svi su ludi za Mary) iznimka je koja potvrđuje pravilo. Ali to je bilo prije dosta godina.
Razlog za to je tužan. Dok naše društvo ima sve više razumijevanja za spolne manjine, ono odvraća pogled kada se na slici pojavi dijete s invalidnošću. Koliko god ludo zvučalo, to jest povezano. Seksualnoj revoluciji cilj je bio odvojiti zadovoljstvo od posljedica, prava od odgovornosti. Nazovite to bezobzirnom etikom neznabožačke mladosti. Ono što je odraslomu naravno još teže jest hendikepirano dijete. U Americi se to svojedobno istraživalo. Ishod je predvidljiv: 67 % svih trudnoća u kojima pregled tijekom trudnoće (prenatalni test) pokaže da dijete ima Downov sindrom završi pobačajem.
Ta bizarna diskriminacija protiv tih ljudi proganja cijeli zapadni svijet. Island s ponosom javlja kako ti ljudi više ne postoje u njihovoj zemlji. Danska – Danci su junački spasili 95 posto židovskih Danaca u Drugom svjetskom ratu – isto tako ponosno izvještava da je 98 posto nerođene djece s Downovim sindromom pobačeno. Time također govori da onih 2 % koji su pobjegli iz klinike za pobačaje uopće ne trebaju biti tamo, pa dobrodošli u Dansku. Italija, Njemačka, Francuska, Švicarska, Engleska, Belgija i Nizozemska pokazuju postotke iznad 90 %. Hitler je takve brojke mogao samo sanjati. Činjenica da su brojke u SAD-u nešto manje tragične možda ima veze s činjenicom da je tamo pokret za život jači.
Natrag k filmu. Sokol od kikiriki-maslaca govori o Zacku, dvadesetogodišnjem mladiću s Downovim sindromom. Zack nema pojma tko su mu roditelji, a država ne zna što bi s njim. Na kraju su ga smjestili u starački dom. Tamo se Zack užasno dosađuje i planira bijeg. Gledao je profesionalno hrvanje na televiziji, a sada mu je san i sâm postati profesionalni hrvač. Njegova socijalna radnica Eleanor ima dobre namjere prema Zacku, ali je uvjerena kako Zack ne može živjeti samostalno. Zack doista pobjegne i završi s nekim Tylerom. Od toga trenutka počinje pravi film o dvojici prijatelja (buddy movie).
Ukratko, Zack ispituje svoje granice, pronalazi snagu i zauzima se za sebe i svoje pravo da slijedi svoj san hrvača. Sokol od kikiriki-maslaca nježno nas podsjeća da su osobe s invalidnošću punopravna ljudska bića, s ljudskim srcem i umom, pregalaštvom i ograničenjima. Oni su naši prijatelji.
Filmovi Sidneya Poitiera uvelike su pridonijeli odsputavanju (emancipaciji) crnih Amerikanaca. Nadam se da Zack Gottsagen ima dugu karijeru pred sobom koja će dati iste rezultate. Možda bi Pia Dijkstra htjela odvojiti malo vremena za ovaj film.
[1] Prevoditeljska napomena: kultura smrti izraz je nastao u kolonijalističkoj Europi (nakon otkrića Amerike) kojim se opisuju barbarske (necivilizirane) kulture koje slave ili obožavaju smrt pa ih se zato podjarmljuje i kolonizira (naseljava i izrabljuje); primjenjuje se i za opisivanje društva koje bombaše samoubojice časti kao mučenike; pojam upotrebljavaju Pio XII. (6. XI. 1949.) i Ivan Pavao II. (Veritatis splendor, Evangelium vitae) koji je njemu nasuprot skovao izraz kultura života. Kultura smrti izražava vrijednosno i političko određenje koje se posebno očituje preko hedonizma i prijetnji životu, pa se tim izričajem u suvremenom političkom i društvenom diskursu opisuju neprihvatljiva stajališta o sprječavanju začeća i nošenja, pobačaju, ubojstvu, samoubojstvu, eutanaziji, kloniranju čovjeka, siromaštvu, smrtnoj kazni, homoseksualizmu, transseksualizmu, biseksualizmu, pedofiliji, istospolnim „brakovima“ i drugim fenomenima koji napadaju brak i obitelj.
