Ukrasi se krjepostima

Govoriti o krjepostima? Zar nije slučaj da ponovimo s Hamletom: „Oprosti mi ovu moju krjepost, jer u gnjiloći ovih pokvarenih vremena sama krjepost mora od poroka moliti oprost i savijati se pred njim i zaklanjati ga da mu iskaže dobročinstvo“? Ako pojedinci životom niječu krjepost, ne znači da ona gubi svoju vrijednost.

Kod Aristotela čitamo da se potpuno blaženstvo sastoji u krjeposnom življenju. I Ciceron nam govori da dobro i blaženo živjeti znači pošteno i ispravno živjeti. Ti su divni umovi uvidjeli da čovjek dostiže svoj „specifikum“ u krjeposnom životu, jer krjepost je ispravnost života, mudro uređenje života, pretvaranje života u štovanje Boga, jer „tko dobro tvori, isto ko da moli“, govori nam narodna poslovica.

Krjepostan čovjek

39. Njegov je portret jasan. Prije svakoga čina uočava odnos čina prema cilju života, u samom činu drži se mjere, a za čin bira zgodna sredstva – zato ga zovemo razboritim ili životnim mudracem. Svakomu daje što mu pripada: Bogu Božje, bližnjemu svoje, sebi svoje, poštujući tuđa prava, vršeći svoje dužnosti. Ne odustaje od staze dobra, ma stajalo ga muke i smrti, tj. ukrašuje ga krjepost duhovne jakosti. Umjeren je u korištenju užitaka što mu ih pribavlja uzimanje hrane, pića, zakonitih spolnih naslada. Kad uočiš kako je pravedan, jer daje svakomu svoje, otkrit ćeš da je religiozan, tj. da štuje Boga, jer to Bogu pripada; da iskazuje pijetet prema domovini i roditeljima, jer na to oni imaju pravo; goji istinorijek, zahvalnost, darežljiv je, jer sve to od njega traži krjepost pravednosti. I umjerenost ga potiče na mnoga ispravna djela: ne opija se, nije proždrljiv – u svemu tome drži se mjere; umjereno kažnjava; stavlja mjeru znatiželji; umjeren je u riječima, nošnji itd.

Snaga krjeposna čovjeka

40. „Tko je jači od tebe?“ upita Brama snagu, a snaga odgovori: „Blagost“ (Victor Hugo). Biti krjepostan znači biti „krjepak“, jak. Jak je onaj koji podnosi tegobe, dosadu, bolest. Heroj je vjernik koji strada za svoju vjeru. Kad nevina djevojčica ustraje u krjeposti usprkos mučenja sa strane tiranina, ona doista „nadilazi samu sebe“, iako pripada „slabomu spolu“. Živi kao čovjek svaki onaj koji ima odvažnosti da se odupire nagonima. Ukrašuje svoj život i ponos je društva onaj koji svojim životom dokazuje da opstoje ideali, da su ideali vrijedni, da se radi njih živi. Nije li doista slobodan onaj koji se ne pušta zarobiti od neuredne srdžbe, od okova okrutnosti, nagonskih prohtjeva, od ukusa mase? Biti krjepostan znači biti savršen (Matej 5, 48). Krjepost se izdiže iznad svih vrjednota na ovoj zemlji. Ona je najbliža najvišoj vrijednosti: vječnomu blaženstvu. Po krjeposti se postaje sretnim na zemlji i u nebu.

Bilješka

„Volja za moć i stvaralačka oholost“ to ističu neki moderni pogani kao lijek protiv kršćanske nauke o krjepostima, osobito o krjepostima koje neki zovu „pasivnima“, kao što su poniznost, strpljivost, prijemljivost, blagost. „Aktivne“ bi krjeposti bile odvažnost, altruizam, obrana časti i slično.

Mi na ovu koncepciju odgovaramo:

a) Sveto Pismo, osobito u životu Kristovu, obiluje primjerima tih krjeposti skromnosti, tih „pasivnih“ krjeposti, što znači da su one stalan putokaz k Bogu;

b) svaka je krjepost snaga, dinamičan princip, kao što je snaga u krjeposti snošenja, strpljivosti, dugotrpnosti;

c) „pasivne“ krjeposti očito donose slatke plodove, kao što ih donosi miroljubivost, strpljivost, samosvladavanje;

d) psihološki je jasno da je teže podnositi nego navaljivati, jer tko podnosi mora imati snage da sebe podiže i da drugoga odbija;

e) kako su plodne „pasivne“ krjeposti, najbolje dokazuje kršćanstvo, Katolička Crkva, razni redovi u Crkvi i o tim krjepostima možemo reći da su „obnovile lice zemlje“;

f) Krist je izričito pozvao da ga nasljedujemo u krotkosti i poniznosti (Matej 11, 29), a postojanosti je obećao spas duše (Luka 21, 19).

Naporno stjecanje krjeposti

41. „Ispred krjeposti Bog je postavio znoj“ (Heziod). Zar je lako obuzdati srdžbu? Oteti se privlačnosti hrane, pića, spola? Obuzdati jezik? A ipak je sve to potrebito. Tako se stiče krjepost: ponavljanjem istoimenih čina da na taj način zavlada u čovječjim djelatnim moćima kao neka adaptacija, neka nova narav koja će biti kao izvor krjeposna djelovanja.

„Kap dube kamen ne silom nego čestim padanjem“, govori stara poslovica. Zaustavljaj jezik, obuzdavaj oči, niječi tijelu nedopuštene užitke, priskači bližnjemu u pomoć, privikavaj se na red, disciplinu, pa ćeš postupno steći krjepost, postat ćeš umjeren, duhovno jak, razborit, pravedan, ljubazan i slično.

Osobito pazi na to da se krjepost najuspješnije stječe tako da se čovjek privikava na ono što je protivno zlim sklonostima, npr. privikavati se na post protiv proždrljivosti, na trijeznost protiv sklonosti na pijanstvo, na često kontroliranje sama sebe protiv nesmotrenosti, na blage postupke protiv tvrdoće ili okrutnosti, na uslužnost protiv egoizma. Jer, što je krjepost? Ona je kao stalna dispozicija za stabilno ispravno djelovanje, tj. postupanje u skladu s pravilima morala: razumom, naravi, Božjom voljom.

Bilješka

Uvidi društvenu ulogu krjeposti. Promisli na pravedna čovjeka. Drugima daje što je njihovo, po strogom pravu, ali im daje i ono na što nemaju strogo pravo, jer im je uslužan, blag, prijazan, susretljiv, prijateljski raspoložen. Stečene krjeposti možemo doista nazvati socijalnim krjepostima, čovječanskim krjepostima.

„Da bi se prosudila čovjekova krjepost nije nam potrebito da ga promatramo u velikim i rijetkim prigodama, dovoljno ga je promatrati u svakidašnjem životu“ (Pascal).

Nikakvo čudo ako ustvrdimo da se pitanje društvenoga mira i ravnoteže svodi na pitanje moralnih krjeposti. Neka se realiziraju ili provedu u praksu krjeposti i „socijalno pitanje“ je riješeno.

Krjepost je mjera, zlatna sredina

42. Ni škrtac ni rasipnik nije krjepostan, nego pametno darežljiv čovjek. Niti krjeposno postupa onaj koji postupa naglo ni onaj koji sporo, nego krjepostan je samo razborit čovjek. Ni okrutnik ni plašljiv, nego duhovno jak čovjek uzor je krjeposna čovjeka. Griješiš preuzetnošću i očajem, a ufanje je krjepost. Nisi krjepostan ako se oholo uzdižeš niti ako se samopodcjenjuješ, nego ako si pametno ponizan. Krjepost je ekvilibrij između ekscesa i defekta. Tada krjepost ostvaruje onu narodnu: „Način je najbolji začin.“ Životni mudrac nalazi uvijek tu zlatnu, krjeposnu sredinu, ravna se npr. po onoj narodnoj: „Ne budi med da te muhe raznesu, niti čemer da se od tebe otruju.“ Sebe cijeniti, ali do neke mjere (Rimljanima 12, 3); brinuti se i za zemaljska dobra, ali ne tjeskobno (Matej 6, 25).

Autentično kršćanstvo zazire od pretjeranosti. Ono usvaja krjepost razboritosti, životne mudrosti koja budno pazi da se pravednost ne izrodi u okrutnost, kako se događalo kod onih pogana koji su dužnike sjekli na komade ako vjerovnicima nijesu mogli isplatiti dugove. Kršćanstvo pazi da se jakost ne izrodi u smiješnost, kako postaju smiješni toliki rekordomani. Isto tako kršćanstvo osuđuje takvu iskrenost da ona prijeđe u samoponiženje, jer to znači ubijati u sebi „Ja“, griješiti protiv dostojanstva vlastite osobnosti.

Posebnoj krjeposti, razboritosti, stavlja se u zadatak da ona nalazi tu zlatnu sredinu, npr. između luksuza i nemarnosti, te da tako stavi na svoje mjesto krjepost prave čednosti. Razboritost će biti kao onaj stabilizator na brodu (posebna naprava u obliku krila smještena ispod razine mora, koja sprječava ljuljanje broda). Njezina je uloga ta – da svako čovječje djelovanje bude doista krjeposno, u skladu s orijentacijom prema Bogu, jer će mi diktirati uvjete po kojima će ono doista biti krjeposno (diktirati najprikladnija sredstva, odrediti sredinu između ekscesa i defekta, dati oblik ostalim krjepostima).

Uvjet životnoga jedinstva

43. „I sunce prolazi kroz kaljava mjesta, ali se ne okalja“ govori nam narodna poslovica. Krjepostan se čovjek ne daje zavesti na stazu zla. Tko je stekao krjepost tako da je posjeduje u punom smislu, on ne odstupa od dobra, jer je njegov život jedinstven bez pocijepanosti. Krjepost se ne stječe bez razboritosti, a razboritost – kao životnu mudrost, posvuda diktira krjeposno djelovanje. Promisli na potpuno krjeposnu djevojku. Ona ne će izdati svoje poštenje ni za novac ni za naklone ni smiješke ni zbog zastrašivanja ni ulagivanja niti za bilo što, jer njezina je krjepost ukorijenjena u razboritosti koja daje obilježje jedinstva čitavomu djelovanju.

Ulivene krjeposti

44. Kršćanin u stanju milosti ili prijateljstva s Bogom nalazi se u sudioništvu s Božjom naravi. On je kao biljka usađena u nadnaravnoj zemlji, sudionik je Božjega života i Božjega djelovanja. Vjerom sudjeluje u Božjim mislima, ufanjem se prenosi u vječnu sreću, ljubavlju prianja uz Boga kao neograničeno dobro u sebi. Nadnaravna bitnost čovječje duše na taj način prima ulivene, nadnaravne krjeposti, da one budu neposredni izvor bogooblična djelovanja, jer duša ne djeluje neposredno po svojoj naravi, ona djeluje preko svojih moći koje su neposredni faktori djelovanja.

Potrebno je da nadnaravni dah prožme ovozemno djelovanje kršćanina. Kako bismo se usudili ukloniti nadnaravni dah Božji od čovječjega dnevnoga djelovanja? Od stradanja, od rada, od vršenja dnevnih dužnosti? Milost se mora afirmirati, izraziti, ostvariti i u svakidašnjoj, čovječanskoj djelatnosti. Sve treba činiti na slavu Božju (Prva Korinćanima 10, 31). Sve mora biti supernaturalizirano u djelovanju kršćanina (Prva Korinćanima 3, 22). Preko ulivenih krjeposti moralnoga reda čovjek orijentira svu ovozemnu svoju djelatnost prema Bogu kao nadnaravnoj svrsi. Te su krjeposti neposredan princip čovječanskoga, ali nadnaravnoga djelovanja.

Život nam, osim toga, pruža mnoge neočekivane prilike i neprilike. Kako će čovjek odoljeti naglim, hitnim potrebama da postupi kako Božja volja traži? „Dat će vam se u onaj čas, što ćete kazati“ (Matej 10, 19). S milošću se ulijevaju i darovi Duha Svetoga koji spremaju dušu da ova hitro, spremno posluša glas Božji, da bude spremna na herojska djela, pa i na mučeništvo. Ti su darovi: mudrosti, kojima čovjek nekako naravno slijedi uzvišene božanske istine: umnosti, potrebite čovjeku da shvati i izučavanje vjere protiv raznih poteškoća, npr. onih koje dolaze sa strane bezvjerja; dar savjeta čovjeka vodi u pitanjima duhovnoga života i u teškim situacijama; dar znanja osvjetljuje događaje i stvari ovoga svijeta života u vezi s Bogom; dar bogoljubnosti ili sinovske predanosti uređuje čovječje odnose s Bogom kao ocem, s bližnjim kao bratom; duhovna jakost drži kršćanina čvrstim u poteškoćama na putu spasenja; dar straha od grijeha kršćanina odvraća od privlačivosti zemaljskih naslada.

Jordan Kuničić

Jordan Kuničić, Smjer u život, Dubrovnik, 1963., str. 40–45.