Neljudsko kršćanstvo
Opravdanje rečenicom: Takav je čovjek, pusti ga, služi ponekad za skrivanje neljudskosti i bezobrazluka. Tom rečenicom pogrešno se tolerira ideja kako se nečiji karakter i način ponašanja ne trebaju mijenjati jer je nemoguće. Treba dopustiti nekomu da bude onakav kakav jest, makar to značilo dopustiti nekomu da se ponaša i djeluje oholo, bezobrazno, neljudski, nekulturno, bahato.
Prema staroj teološkoj maksimi kako milost pretpostavlja narav ponekad se čini kako među nama kršćanima ima onih koji djeluju i rade kao da ne pretpostavljaju zahtjev milosti koja od njih traži da mijenjaju svoju ljudskost i karakter. Povremeno iza određene službe ili institucije sakrije se neljudskost i bahatost, otprilike kao kad se za osornog svećenika ili bahatog župljanina kaže: Pusti ih, takvi su, ne možeš im ništa. Povremeno svjedočimo pojavi razdvajanja milosti i ljudskosti i opravdanja neljudskih i bahatih ponašanja mišlju kako ljudskost treba prihvatiti takvom kakvom jest jer je ništa ne može promijeniti.
Odbijanjem promjene kroz milost nastaje jedan novi vid kršćanstva koji ćemo nazvati neljudskim kršćanstvom. Neljudsko kršćanstvo je prihvaćanje loših i zlih karakternih osobina kao normalnih i prihvatljivih odbijanjem mijenjanja svoje ljudskosti uz pomoć i uz suradnju s Božjom milošću. Neljudsko kršćanstvo ne smatra ni najmanje obveznim da neki kršćanin zbog svoje naravi i karaktera koji uzrokuju štetu ima obvezu barem pokušati ostvariti suradnju s Božjom milošću i promijeniti se. Božja milost postala je formalno sredstvo propovijedanja promjene života, ponašanja i karaktera bez stvarnih i vidiljivih efekata u praktičnom životu nekog pojedinca. Neljudsko kršćanstvo zadržava čovjeka u stanju karaktera koji se ne želi promijeniti i u položaju osobnosti koja odbija suradnju s Bogom i njegovom milošću i lakonski ponavlja: Ja sam takav kakav sam, što ću vam ja, nosite se s tim, ili što me briga ako vam se ne sviđam.
Od kad je postalo pravilo da ljudskost sebe smatra samodostatnom i nepromjenjivom u odnosu na Božju milost? Od kad je postalo pravilo da ljudskost, koja svoju bahatost i zloću smatra nečim nepromjenjivim, biva ona koju moraju svi drugi kršćani trpjeti? Od kad je postalo pravilo i teološki nauk da ljudskost nema potrebu surađivati s Božjom milošću i da ljudskost nema obvezu mijenjati se pred Bogom? Od kad se počelo vjerovati da čovjekova ljudskost nema nikakvu obvezu prema Božjim zahtjevima za promjenom i poboljšanjem vlastitog karaktera i ponašanja?
Kršćaninova ljudskost prepuštena sama sebi, uspavana u neobveznost u odnosu prema milosti i Bogu, uljuljana u svoju prirodnost kako je normalno i u redu biti loš, bahato i neljudski se ponašati, nema ni snagu ni moć da samu sebe dovede do promjene i savršenijeg života. Ipak, neljudsko kršćanstvo ističe tu negativnu dimenziju ljudskosti i potiče kršćanina da se ne brine oko vlastite bahatosti i zloće i da suradnju s milošću uzme kao nešto fakultativno. Neljudsko kršćanstvo bez imalo ozbiljnosti bahatost i bezobrazluk nekog kršćanina (a ima nas i takvih, da se ne varamo) smatra toliko prirodnim i bogomdanim da se (gle čuda) ljuti kada se od njega traži promjena. Buni se još više kada tu promjenu traži Bog i njegova milost.
Neljudsko kršćanstvo smatra da milost i Bog nemaju što tražiti u formiranju ljudskog karaktera niti u njegovom rastu i razvoju. Ako je netko karakterno bahat, to je prema neljudskom kršćanstvu tako prirodno da zahtijevati poniznost i promjenu daje opravdanje da onaj koji je bahat u znak revolta i za inat Božjoj milosti kaže jednostavno reći: Neću! ili: Nemaš pravo tražiti bilo što od mene! Neljudsko kršćanstvo je pokazatelj rascjepa između ljudskosti i milosti, gdje se ljudskost ili odbija promijeniti ili se skriva iza neke kršćanske službe, institucije i zajednice i sebe opravdava idejom kako je ljudskost čovjekova (čitaj kršćaninova) nepromjenjiva i treba je prihvatiti takvom kakva jest.
Možda bi ju se i moglo prihvatiti kad bi jedna takva kršćanska ljudskost bila otvorena za suradnju s Božjom milošću pa bi se moglo nadati promjeni na dobro. Međutim, bahata, neljudska i zlobna ljudskost koja uživa u vlastitim manama pod krinkom nepromjenjive ljudske ćudi i prirode se ne može opravdavati uvijek kršćanskim razumijevanjem, ljubavlju, milosrđem i dobrotom. Jer takva ljudskost koja sebe doživljava nepromjenjivom, a Božju milost i njegove zahtjeve za promjenom fakultativnim izborom, od drugih kršćana koji rade na sebi i promjeni svoga ponašanja pravi imbecile i budale. Prema onoj misli kako su svi kršćani ludi koji se žele mijenjati i surađivati s Bogom i milošću, jedino sam ja pametan koji se ne mijenjam jer mislim da ne trebam i da za tim nema potrebe.
Neljudsko kršćanstvo se ponaša kao da nikad nije čulo za Boga, milost i promjenu i glumi uvrijeđenost i iznenađenje svaki put kada se njegovoj oholosti, bahatosti i zloći prigovori da Bog i njegova milost zahtijevaju promjenu i drugačije ponašanje. Neljudsko kršćanstvo je iznenađeno jer se pravi da nikad nije čulo za milost i uvrijeđeno je jer tko jednoj oholoj i bahatoj navodno nepromjenjivoj ljudskoj prirodi smije uputiti poziv na promjenu i obraćenje. A tek kritiku? Poziv možda smije uputiti Bog. Kritiku ne smiju uputiti ni čovjek ni Bog. Čak i ako je upute, kritika se doživljava fakultativno kao poziv od Boga (koji se neće prihvatiti) ili nužno kao uvreda karaktera i osobe od strane čovjeka (Tko si ti da ti meni govoriš da trebam promijeniti bilo što).
U korijenu neljudskog kršćanstva nije ideja o ljudskoj naravi, karakteru koji se ne može mjenjati, nego oholost prema kojoj bahatost, neljudskost, bezobrazluk i zloća spadaju u sami vrh kršćanskih kreposti. Do takvog izvitoperenog tumačenja uvijek dođe onaj koji vjerničku teološku misao da milost pretpostavlja narav simplificira površnom idejom: ljudskost ne pretpostavlja ništa, stoga budimo i ostanimo takvi kakvi jesmo. Pa ako treba biti, budimo i neljudski kršćani, jer je u ovoj konstelaciji odnosa ljudskosti koja isključuje milost neljudskost skoro pa teološka krepost.
