Žena, muškarac i vrijeme

U odnosu žene i muškarca vrijeme igra različite uloge. U njihovom odnosu postoji dragocjeno vrijeme. Ovo vrijeme javlja se u presudnim životnim trenutcima. Bolest. Smrt. Iznenadni gubitak muža ili žene. Dragocjeno vrijeme javlja se kao sjećanje i pamćenje na muža ili ženu. Dragocjeno vrijeme ponekad uzrokuje krivnju, grižnju savjesti, osudu jer osoba shvaća koliko je vremena bačeno niz vodu. U odnosu muškarca i žene postoji i dosadno vrijeme. Ono vrijeme kada im se čini da stoje u mjestu. Tapkaju u mraku. Ne napreduju. Svakodnevni poslovi. Svakodnevne obveze. Svakodnevne dužnosti. Ponekad se dosadno vrijeme naziva i monotonijom.

U njihovom odnosu postoji i bolesno vrijeme. Vrijeme svađe. Vrijeme bračne krize. Vrijeme razvoda. Postoji blagoslovljeno vrijeme. Dan vjenčanja. Vrijeme medenog mjeseca. Vrijeme iščekivanja djeteta. Odnos muškarca i žene sazdan je od različitih vremena. Neka ih vremena zbližavaju. Zbog nekih vremena se udaljavaju jedno od drugog i prestaju komunicirati. Ponekad i trajno. Ova vremena različita po svom trajanju i sadržaju jednom  jesu jedno te isto vrijeme. Darovano vrijeme. Bez darovanog vremena ništa nije moguće. Nijedan događaj između muškarca i žene ne postoji osim kao dar. Dar vremena.

Žena i muškarac dolaze u krizu u njihovom međusobnom odnosu zbog krivog poimanja onog drugog u njihovom odnosu. Recimo, u njihovom braku. Žena je darovana mužu i kao osoba i kao vrijeme. Muž je darovan ženi i kao osoba i kao vrijeme. Pa im je i brak darovan  kao odnos između dvoje i kao vrijeme. U njihovom međusobnom odnosu jedno drugom moraju biti na prvom mjestu. Najvažniji ili bolje reći najprvi. Zašto? Kada kažete za nekoga da vam je najvažniji i najprvi prepoznajete dvije stvari. Dragocjenost vremena koje imate na raspolaganju i ulogu osobe u tom vremenu. Kada muž i žena jedno drugo razumiju kao one koji su najvažniji i najprvi onda shvaćaju da vrijeme koje imaju je dragocjeno kao i osoba koja je integralni dio tog vremena.

Možemo se poslužiti biblijskom mišlju u kojoj Bog govori kako nije dobro da čovjek bude sam. Tumačimo je teološki i kršćanski kao Božju riječ prema kojoj Bog odlučuje stvoriti dvoje kako bi činili brak, odnosno obitelj. Ova biblijska misao može imati i jednu drugu dimenziju. Ona se odnosi na samosvijest o vremenu. Čovjek koji je sam ne može uvijek uvidjeti vrijednost i darovanost vremena. Usmjeren na sebe, na svoje potrebe i želje i na svoj nutarnji svijet ne uviđa uvijek prolaznost vremena i njegov neumitni završetak. Sam čovjek ponekad ne zna cijeniti vrijeme. Tek živeći s drugima ili njihovim gubitkom čovjek shvaća darovanost vremena. Brak između muškarca i žene je rast u samosvijesti o tome da nam je vrijeme darovano. Brak je darovano vrijeme muškarcu i ženi.

Kada je Bog rekao nije dobro da čovjek bude sam kao da je rekao neka bude brak kao darovano vrijeme muškarcu i ženi. Neka u braku raste njihova svijest da su oboje jedno drugom darovani istovremeno i kao osobe i kao vrijeme  Čak i vrijeme svađe. Vrijeme krize. Vrijeme teških trenutaka. Sve je darovano vrijeme. Ali, zašto se ponekad događa da darovano vrijeme postane nepodnošljivo ispunjeno međusobnim uvredama i vrijeđanjima? Zašto darovano vrijeme postane vrijeme svađe, vrijeme razvoda? Jer se muškarcu i ženi dogodi da na neki način izgube samosvijest o darovanom vremenu i darovanoj osobi kao identičnim stvarnostima.

Imati suprugu ili supruga znači imati istovremeno dvije darovane „stvari“. Ljudsku osobu i njezino vrijeme. Sutra se može dogoditi da supruge nema. Ako nje nema, nema ni njezinog vremena. Zajedno s njom i vrijeme će nestati. Samosvijest o vlastitom suprugu ili supruzi uvijek bi trebala biti i samosvijest o darovanom vremenu koje se ima na raspolaganju. Brak je darovano vrijeme. Nije dobro da čovjek bude sam isto je što i reći moj suprug ili supruga mi je darovan. Mi smo darovani jedno drugom.

Zajedno s međusobnim darom dolazi i vrijeme kao dar. Kako danas imati vrijeme jedno za drugo? Kako danas biti svjestan da je brak darovano vrijeme, a ne vrijeme na koje se ima apsolutno pravo? Možda ako se pokuša misliti o svom suprugu ili supruzi kao daru, a ne kao vlasništvu i svojini na koje se ima apsolutno pravo u svakom trenutku i u svim okolnostima? Tamo gdje smatramo da isključivo imamo pravo i vlasništvo vrijeme se teško može razumjeti kao dar. I vrijeme se razumije kao nešto moje. Nešto što mi pripada. Nešto što mi se ne može i ne smije oduzeti.

Biblijska rečenica, misao kako nije dobro da čovjek bude sam govori o Bogu koji poznaje čovjeka puno bolje nego što bi čovjek očekivao i mogao zamisliti. Bog razumije kako čovjek prepušten sebi i zatvoren u sebe gubi iz vida darovanost vremena. Kako bi otkrio vrijeme kao dar, Bog je odlučio stvoriti dvoje. Muškarca i ženu. Sjedinjeni u braku otkrivaju kako muž ili žena sa sobom donosi jednu novu dragocjenost o kojoj se nije imalo puno svijesti. Donosi vrijeme. Kada se dogodi zaborav  (događa se često s nesagledivim posljedicama) da je brak darovano vrijeme i tretira se kao  vrijeme privatnog vlasništva i privatne svojine nad drugim nastanu problemi. Nesuglasice. Sukobi. Svađe. Uvrede.

Sve je teže posvijestiti sebi darovanost drugog kao osobe i kao vremena. Jedno od drugog se razdvaja. Supruga mi je darovana, ali vrijeme je moje i ne želim ga dijeliti s njom. Suprug mi je darovan, ali vrijeme je moje privatno vlasništvo i neću ga dijeliti. Ali kada je riječ o braku čini se da su brak i darovano vrijeme jedna te ista stvar. Kako biti u braku i ne dijeliti vrijeme s mužem, odnosno sa ženom. Je li moguće biti u braku i cijelo vrijeme braka zadržati isključivo za sebe kao svoje privatno vrijeme?

Kršćanski brak je neraskidiva povezanost ljudske osobe kao vremena s drugom ljudskom osobom. Opisati kršćanski brak kao darovano vrijeme od Boga nije ništa drugo nego na drugi način izreći biblijsku misao nije dobro da čovjek bude sam. Tek u braku muškarac i žena shvaćaju vrijeme kao dar, a ne kao prolaženje mjeseci i godina. Ponekad se taj dar izgubi. Zaboravi. Obescijeni. Potisne u stranu. Zanemari. Zloupotrijebi.

Nije tako lako kako se čini cijeli život u braku imati svijest o vremenu kao daru jer to uključuje automatski i svijest o mužu ili ženi kao daru. U konačnici u odnosu muškarca, žene i vremena ponekad presudnu ulogu igra shvaćanje braka kao darovanog vremena, odnosno gubitak svijesti o braku kao darovanom vremenu. Možda je dobro u takvim trenutcima kada se zaboravi na to prisjetiti se biblijske misli o tome kako nije dobro da čovjek bude sam, odnosno kako je brak ne bilo koje i ne bilo kakvo vrijeme, nego od Boga darovano vrijeme i onda kad je  to vrijeme teško i ispunjeno krizom. Nije dobro da čovjek bude sam. Suprug ili supruga je darovano vrijeme u ljudskoj osobi.