Ponedjeljak, 25 siječnja

Kršćanstvo umiranja


U romanu Josea Saramaga Smrt i njeni hirovi smrt se javlja kao ozbiljan problem. Iz neobjašnjivog razloga u nekoj zemlji ljudi iznenada prestaju umirati. I dok to donosi radost i olakšanje onima koji imaju bolesnu djecu, drugi koji imaju ljude u terminalnim fazama bolesti muče muku što s njima i kako dalje. U bolovima žive, ali ne umiru. U jednom pograničnom mjestu neka obitelj otkriva da ukoliko prijeđu granicu druge države tamo se umire normalno, smrt radi svoj posao.

Uskoro vijest kako je smrt aktivna s druge strane granice se proširuje cijelom zemljom i ljudi se snalaze na različite načine kako bi krišom prešli granicu sačekali da bolesnik umre i onda bi ga sahranili u svojoj zemlji. Ilegalni prelasci granice radi umiranja postaju veliki problem za susjednu državu koja ne zna kako odgovoriti na tu novonastalu situaciju. Razmišlja se o razmještanju vojske, o uvođenu poreza na umiranje, govori se o strahu od zaraze od toliko velikog broja umirućih, razmišlja se o potpunoj blokadi granice.

Saramago koji je poznat po vrlo ironičnim i humorističnim upadicama u radnje vlastitih romana ovdje obrađuje uz mnoga pitanja o smrti i pitanje o vječnosti. Kakav život može imati bolesnik u terminalnoj fazi bolesti kao što je to slučaj s jednom obitelji koja ima bolesnu staricu? Želi li živjeti vječno? Kakva je to vječnost gdje starica urla od bolova, a ne može umrijeti?

Uznemirujuće je kako Saramago vrlo precizno opisuje ideju vječnosti kao proklestvo i propast. Neki od likova u romanu ne mogu zamisliti da žive bolesni i traže da čak i na silu prelaze granicu druge države da bi umrli. Neki se boje da će se smrt vratiti i uzeti im dijete koje je prestalo slijediti neizbježni proces umiranja. Jer glavni likovi romana imaju različitu percepciju smrti između njih dolazi od sukoba i nesugalsica. Bolesni i koji pate žele umrijeti, oni koji su iznenada dobili priliku da žive ne žele umrijeti.

Čovjekova misao o vječnosti orijentira se prema idealnoj slici čovjeka. Mlad, savršeno zdrav, u najboljem razdoblju svojih fizičkih i duševnih funkcija želi živjeti vječno. Želi li čovjek živjeti vječno i onda kada je mentalno slab, fizički nejak, nesposoban živjeti bez pomoći drugih? Ili želi li netko da mu vječno drugi presvlači pelene, kupa ga? Ili želi li netko vječno biti oduzet uslijed moždanog udara i vječno živjeti sposoban koristiti jednu stranu tijela?

U područje ovih pitanja uključeno je i reducirano shvaćanje vječnosti kao kršćanstvo umiranja. Kršćanstvo umiranja zamišlja kako fizički čovjek doseže određenu dob i onda prestaje stariti. Ne ide nazad. Ne ide naprijed. Biva zamrznut u vremenu i ostaje vječno isti i nepromjenjiv. U tom smjeru ide i čovjekova potreba da zamrzne vrijeme i prolaznost koristeći vlastito tijelo, najčešće lice. Upotrebom medicine lice se pokušava zamrznuti kao vječna mladost. Neprolazna ljepota. Vječna maska lijepog lica koje zadržava uvijek istu svježinu. Kršćanstvo umiranja svojom vizijom vječnosti biva nepravedno prema onima koji dosežu određenu dob života, ali ne zadržavaju ni snagu, ni ljepotu ni vitalnost. Starac čije su snage oslabile odjednom prestaje ići prema svom prirodnom svršetku. Živi vječno kao slabašan, zaboravan, dementan i eventualno teško bolestan.

Saramagao u svom romanu govori o kršćanstvu umiranja ne kao religioznom razumijevanju vječnosti nego kao o ljudskom i sekularnom shvaćanju vječnosti. Ovim kršćanstvom ne dominira misao o smrti kao iskustvu koje je pobijeđeno događajem uskrsnuća. Ono što dominira ovim kršćanstvom je grozničava ideja i nastojanje kako zaustaviti čovjeka tik prije smrti i ostaviti ga na životu u vječnom fizičkom stanju. Kršćanstvo umiranja djeluje preventivno kroz određenu selekciju. Ukoliko želimo doseći vječnost i zaustaviti smrt, ne smijemo doseći onu razinu fizičkog života kada više nemamo fizičke i mentalne snage ili kada, kako se o tome kolokvijalno piše i govori, opadne „kvaliteta“ života. Kvaliteta života je pravi put prema vječnosti i nju se treba maksimalno razvijati, a sve što odudara od kvalitete života može se ukloniti od starih i nemoćnih do nerođenih koji prema prenatalnim dijagnozama pokazuju da neće zadovoljiti kvalitetu života.

Kršćanstvo umiranja prepoznatljivo je po svom pokušaju da kvalitetu života poistovjeti s vječnošću, pri čemu vječnost „traje“ nekoliko godina u vrijeme najboljih fizičkih i duhovnih sposobnosti. Oni koji od samog početka ne ispunjavaju uvjete kvalitete života mogu mirno i bez moralnog nemira biti uklonjeni na različite dostupne načine. Tako se kršćansko razumijevanje vječnosti pretvorilo u kratkotrajnu i prolaznu kvalitetu života. Međutim, postavlja se pitanje kako zadržati kvalitetu da ne opada, da ne oslabi, da se ne umanjuje?

Kršćanstvo umiranja opet djeluje preventivno. Kada ne uspijeva osigurati kvalitetu, ono bez imalo grižnje savjesti prepušta one koji su ispod zamišljenje razine kvaliteta da nestanu, stradaju i budu ubijeni. Tako se recimo u Saramagovom romanu obitelj koja ima bolesnu staricu koja odjednom ne umire vodi žestoka rasprava o tome što učiniti. Naravno argument u korist njezine smrti jest da njezin život više nije kvalitetan i obitelj s olakšanjem dočekuje vijest kako se s druge strane granice normalno umire, samo treba prijeći granični prijelaz. Čak i starica s olakšanjem dočekuje vijest o prekograničnom umiranju, jer su je uvjerili da njezin život ne može biti život, jer mu nedostaje kvaliteta zdravlja, mladosti, snage, odsustva boli.

S druge strane granice državni ministri se pitaju kako profitirati od toga da kod njih ljudi normalno umiru pri čemu jedan od njih lucidno primjećuje da tamo u onoj državi gdje se ne umire problemi nisu riješeni nego se množe. Od pitanja zdravstva, lijekova, dugotrajnih liječenja, velikog broja pacijenata. Čini se da kvaliteta života, zamišljena kao fizička vječnost od nekoliko desetljeća, stvara više problema nego što ih rješava. Kršćanstvo umiranja je sekularizirana ideja događaja uskrsnuća kojoj je oduzet njezin temeljni kršćanski sadržaj, a to je preobraženje koje nadilazi fizičke granice i fizičko postojanje.

Istinsko kršćansko razumijevanje vječnosti polazi od ideje preobraženja. Čovjek kao cjelina biva potpuno preobražen. Potpuno je nov čovjek ne samo oslobođen zakona zrenja, starenja i propadanja, nego oslobođen umiranja i smrti. Takav poduhvat se ne događa unutar granica fizičkog svijeta i postojanja, nego zahtijeva izvanvremenski događaj koji se uprisutnjuje u događaju Kristova uskrsnuća, kojim se otvara mogućnost za preobražen život. Međutim, jak utjecaj kršćanstva umiranja kao sekulariziranog fizičkog uskrsnuća bez preobraženja učinio je donekle nerazumljivom ideju preobraženja, a time i mjesto događaja uskrsnuća u životu vjere. Bilo bi puno lakše i jednostavnije da smo samo fizički besmrtni ovdje na zemlji.

Međutim, Saramago je lucidno i humoristično opisao zašto bi takva vječnost bila početak kraja. Razlog treba tražiti u tome da oni koji su u trenutku ostvarenja vječnosti zatečeni kao stari i nemoćni takvi vječno ostaju. Oni koji nisu odrasli, ostaju vječno potrebni pomoći drugih. Vrlo mali broj prema Saramagu, možda tek jedan među nama, bio bi zadovoljan takvom vječnošću. Recimo što bi učinio čovjek koji cijelu vječnost mora raditi za malu plaću i ne uspijeva prehraniti obitelj? Ili medicinska sestra koja cijelu vječnost vodi brigu o umirućem pacijentu koji nikada zapravo ne umire, ali pati i urla od bolova? Fizička vječnost, onako kako bismo je željeli ovdje i sada, mnogima bi bila zapravo neprihvatljiva i vrlo uznemirujuća. Rat koji vječno traje između dvije države. Obiteljsko nasilje koje se nikada ne prekida i ne prestaje. Cijeli svijet bi ostao nepromijenjen, ali bi vječno živio i mi zajedno s njim sa svim njegovim dobrim, ali i zlim osobinama. Poplave i potresi koji se vječno ponavljaju. Krize, ekonomske propasti i pandemije bolesti koje neprekidno traju. Vječan svijet kakav je sada i istovremeno nepromijenjen više bi, ako ćemo slijediti Saramaga, bio pakao na zemlji,  a ne raj.

Ono što kršćanstvu umiranja nedostaje i što ono ne priznaje iako bi pomoglo produbljivanju nade, jest kršćanska vjera u preobraženje. Tek preobražen čovjek i preobražen svijet, oslobođeni zla, smrti i patnje, mogu biti poželjni kao vječnost. Željeti da se sve zaustavi i da ništa ne umire, a da se pri tom ništa ne mijenja i ne preobražava, isto je kao i tvrditi da smrt, bol, patnja i zlo trebaju trajati vječno i da vječno trebamo trpjeti. Trebamo biti ispunjeni i sretni jer dolazimo tik pred smrt, kroz agoniju i strah, ali pri tom nikada ne umiremo, nego to iskustvo vječno proživljavamo.

Saramago bi rekao da je to vrlo hrabra i smiona vizija dosad čovjeku nepoznatog raja, koji, iako vječan i neprekidan, ostavlja čovjeka u istom mizernom i poniženom stanju u kojem se nalazi i kad je prolazan i smrtan. Tako nekima koji trpe i umiru prolaznost i smrtnost izgledaju kao raj, dok se onima koji odjednom ne umiru njihovo stanje iz početnog entuzijazma pretvara u osjećaj i iskustvo pakla kao što je to slučaj nekih od likova Saramagova romana koji se odjednom nalaze pred činjenicom da će vječno primati infuziju, ali da će ih jednako boljeti s obzirom da umiru od raka i da nema načina da im se ublaže bolovi. Rekao bi humoristični i cinični Saramago možda bi trebali oni u onoj drugoj državi gdje se normalno umire uvesti porez na smrt jer onima s one stranice granice koji ne mogu umrijeti odjednom postaje egzistencijalna potreba, a nekima i luksuz, jer ne mogu osigurati prijevoz preko granice kako bi netko bolestan konačno umro.