Ali…

Riječi spajaju, povezuju, obogaćuju, grade mostove za ljubav, vjeru i prijateljstva. To svi pismeni znaju.

Što je s veznicima? I oni, neki od njih, imaju istu ulogu.

Progovorit ću o suprotnom vezniku „ALI“ koji Isus nikad nije upotrijebio.

Nanovo sam prelistao Novi Zavjet ne bi li našao taj veznik u njegovim govorima, susretima, obećanjima, pristupima nemoćnima, grešnima i slabima.

Nisam ga pronašao i kako bi. Zamislite da je  grešnici rekao:“Ja bih ti oprostio jer se kaješ, ali… moram na susret s Apostolima ili bolesnima na duši i tijelu“?

Koliko bi bilo odgađanja, neispunjenih obećanja? Mi bismo rekli da nije dosljedan, da olako obećava praštanje, duhovno i tjelesno zdravlje, nebo…, i sve ono zašto je došao među nas. Njemu bismo zamjerili, a sebi?

Veznik „ALI“ kršćanin nikad ne bi smio izgovoriti da bude dosljedan krsnim obećanjima, svjedočenju i ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

Nažalost mi to, ponekad, činimo. Primjere bi mogao nabrajati „do sutra“ iz onoga što čujem vidim i sam živim.

Koliko ima nazovikršćana koji  taj suprotni veznik izgovaraju u svim prilikama? Valjda nisi među njima?

„Ja bih  išao na nedjeljnu Misu, ali.. dolaze mi gosti, hladno mi je, župnik mi nije simpatičan, kad idu oni koji su…, ja bih redovito molio ali sam umorna, postio ali… Isprika bez temelja koje ne želim objašnjavati.

Kad je pitanje odnosa s drugima, ukućanima, partneru, susjedima – ista stvar. “Ja bih  mu oprostio, ali… on  bi trebao zamoliti, pomogao, ali… nije zaslužio, učinio uslugu, ali… on je škrt. I ja bih redovito pisao za “Vjera i djela“, ali… razloge je lako naći  da ne pišem.. Takvi smo, a možemo; na putu smo da budemo dosljedniji i bolji.