Bez granica ljubavi i poznavanja neprijatelja?

Papa Lav XIV. u apostolskoj pobudnici Dilexi te od 4. listopada 2025. vrlo lijepo izlaže učenje Katoličke Crkve o siromasima i kršćanskoj ljubavi prema potrebitima (v. dijelove prevedene na hrvatski ovdje, ovdje i ovdje). No, jedna rečenica, kojom završava točka 120, izaziva pozornost i čuđenje:

„Crkva koja ne postavlja granice ljubavi, koja ne poznaje neprijatelje protiv kojih se treba boriti, nego samo muškarce i žene koje treba voljeti, Crkva je koja je svijetu danas potrebna.“

Iako se tvrdnja nalazi u odlomku o davanju milostinje danas, u njoj se uz imenicu granica rabi posvojni genitiv od riječi amor – a ne caritas, a to otvara više dvojbi i vodi prema zbrci, što je bila loša značajka prethodnoga pontifikata. Što znači „Crkva koja ne postavlja granice ljubavi“, ako ljubav u svojoj neodređenosti može uključivati i izopačenja koja je Crkva oduvijek prepoznavala kao grijeh? Kako razumjeti Crkvu „koja ne poznaje neprijatelje“, ako Sveto Pismo od prve do zadnje knjige jasno govori o borbi protiv neprijatelja: zla, đavla i grijeha?

Prijeporna se rečenica raščlanjuje u svjetlu Svetoga Pisma, crkvene predaje i ćudorednoga bogoslovlja, pokazujući da kršćanska ljubav, iako nema granica u milosrdnoj raspoloživosti prema čovjeku, itekako ima granice u istini. Ljubav koja ne razlikuje dobro od zla prestaje biti krjepost i postaje njezina suprotnost. Crkva je prema Kristovu evanđelju pozvana voljeti svakoga čovjeka, ali i jasno prokazivati grijeh – jer samo istina oslobađa, a ljubav bez istine gubi svoje božansko izvorište.

Premda latinski izvornik pobudnice nije dostupan (a prema početnim riječima pobudnice –Dilexi te, koje su na latinskom, izvornik bi trebao biti latinski), hrvatski prijevod odgovora onomu kako je na mrežnim stranicama Svete Stolice objavljen tekst pobudnice na sedam europskih jezika.[1] Dakle, nije riječ o zabuni zbog pogrješke u prijevodu.

Granice ljubavi

Navedena rečenica opisuje dva obilježja poželjne Crkve. Prvi je da „Crkva ne postavlja granice ljubavi.“ U kontekstu govora o milostinji, darežljivosti, djelatnoj ljubavi, davanje novčanoga priloga može služiti za činjenje svakoga od sedam tjelesnih djela milosrđa:[2]

„Gladna nahraniti. Žedna napojiti. Siromaha odjenuti. Putnika primiti. Bolesnika i utamničenika pohoditi. Roba otkupiti. Mrtva pokopati.“

No, ako se na to mislilo, nije li trebalo napisati „Crkva ne postavlja granice činjenju djela milosrđa“, ili: „Crkva ne postavlja granice djelovanju darežljivosti“? A ne da Crkva ne postavlja granice „ljubavi“ jer je taj pojam u europskim jezicima višeznačan:

Grčki ἀγάπη/agápē, latinski caritas, nesebična ljubav prema Bogu i bližnjemu, bratska ljubav.
Grčki ἔρως/érōs, latinski amor, spolna strast, bračna ljubav.
Grčki ξενία/xenía, latinski xenia, ljubav prema strancu, gostoprimstvo, dobri odnosi sa strancima.
Grčki στοργή/storgē, latinski affectio, obiteljska ljubav, naklonost.
Grčki φιλαυτία/philautía, latinski egoismus, ljubav prema sebi, sebeljublje.
Grčki φιλαδελφία/philadelphía, latinski dilectio fraterna, bratska ljubav.
Grčki φιλία/philía, latinski amicitia, prijateljska ljubav, prijateljstvo, privrženost.

A od svih riječi za ljubav, Papin tekst na tom mjestu rabi riječ amor – amore – amour – Liebe – love – miłośc, koji uključuje putenost, bilo dopuštenu (bračnu) ili nedopuštenu (izvanbračnju).

Amor s genitivom ili pridjevom može specificirati o kojoj je ljubavi riječ:

amor acer oštra ljubav,
amor amicitiae prijateljska ljubav,
amor argenti ljubav prema srebru,
amor auri ljubav prema zlatu,
amor cognitionis ljubav prema spoznaji,
amor edundi ljubav prema jelu,
amor fati ljubav prema sudbini,
amor fraternus bratska ljubav,
amor gloriae ljubav prema slavi,
amor habendi ljubav za posjedovanjem, lakomost,
amor insanus nezdrava ljubav, erotomanija,
amor lactis ljubav prema mlijeku,
amor laudum ljubav prema hvalama,
amor lesbicus lezbijska ljubav,
amor literarum ljubav prema književnosti,
amor nummi ljubav prema novcu,
amor patriae domoljublje,
amor primus prva ljubav,
amor proximi ljubav prema bližnjemu,
amor puerorum ljubav prema dječacima,
amor scribendi ljubav prema pisanju,
amor stupri ljubav prema silovanju,
amor sui sebeljublje,
amor veritatis ljubav prema istini.

Ali u Dilexi te ljubav o kojoj se govori nije definirana, niti je ona čime specificirana, nego je ostavljena u najširem smislu, na slobodu da je se razumijeva kako tko hoće.

Ako se ne postavljaju „granice ljubavi“, onda se obezvrjeđuju i katolička moralka i medicinska znanost i zakonodavstva država svijeta koji suglasno prokazuju kao grijeh, poremećaj, odnosno prijestup ili zločin niz -filija kao što su:

ailurofìlija ljubav prema mačkama;
dendrofìlija spolna izopačenost sa stablom;
gerontofìlija spolna sklonost mladih ljudi prema starijim osobama;
kanofìlija ljubav prema psima;
klizmafìlija seksualno uživanje u klistirima;
koprofìlija spolno uzbuđivanje izmetom;
ksenofìlija izražena naklonost prema strancima;
nekrofìlija spolno uzbuđenje u prisutnosti leša i s lešom, prema Međunarodnoj klasifikaciji bolesti, X. revizija, ubraja se u poremećaje seksualnih sklonosti (šifra F65.8) i time poremećaje osobnosti i ponašanja;
parafìlija izopačeno spolno ponašanje potaknuto društveno neprikladnim ili neuobičajenim podražajima;
pedofìlija seksualna sklonost odrasle osobe prema djetetu; prema Međunarodnoj klasifikaciji bolesti, X. revizija, ubraja se u poremećaje seksualnih sklonosti (šifra F65.4) i time poremećaje osobnosti i ponašanja;
sigmatofìlija spolno uzbuđivanje tjelesnim promjenama kao što probadanje tijela (piercing) ili tetovaža;
urofìlija spolno uzbuđivanje mokrenjem;
zoofìlija postizanje uzbuđenja i užitka spolnim općenjem sa životinjama, bestijalnost.

Na stranici Popis parafilija navedeno je 125 takvih poremećaja.

K tome papinska se rečenica ne ograničava na kontekst davanja milostinje, nego iznosi obilježje Crkve koje je općenito i apodiktično:

„Crkva koja ne postavlja granice ljubavi… Crkva je koja je svijetu danas potrebna“.

Crkva od Boga ili od svijeta?

Ali zar je Crkva sama sebi svrhom, samodostatna? Zar ona utvrđuje što će govoriti, određivati ili postavljati, ili je dužna naviještati Isusa Krista, ono što je Objava, poklad vjere, sadržaj ćudorednosti i naravnoga zakona? Nije li ona posrednik i glasnogovornik Boga, Božjega zakona, Božjih zahtjeva, Božjih prava, uvjeta i očekivanja? Nije li stoga svijet predmet njezina djelovanja, a ne njezin autor ili zakonodavac?

Ako je Bog utemeljitelj i glava Crkve, može li On priznati i prihvatiti tvrdnju da je to ustanova „koja ne postavlja granice ljubavi“, ili da ih ne treba postavljati?

Treba li Bogu Crkva koja se dodvorava svijetu i njegovim očekivanjima?

Čemu služi Crkva ako prestane služiti Bogu?

Nije li Krist rekao svojim učenicima:

„Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog toga vas svijet mrzi“ (Ivan 15, 19)?

I:

„Tko nije sa mnom, protiv mene je, i tko ne sabire sa mnom, rasipa“ (Matej 12, 30; Luka 11, 23)?

Nije li Pavao upozorio:

„Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima“ (Efežanima 6, 12)?

Nije li Ljubljeni učenik objavio:

„Ljubljeni, ne vjerujte svakom duhu, nego provjeravajte duhove jesu li od Boga, jer su mnogi lažni proroci izišli u svijet. Po ovom prepoznajete Duha Božjega: svaki duh koji ispovijeda da je Isus Krist došao u tijelu, od Boga je. A nijedan duh koji ne ispovijeda takva Isusa, nije od Boga: on je Antikristov, a za nj ste čuli da dolazi i sad je već na svijetu. Vi ste, dječice, od Boga i pobijedili ste ih jer je moćniji Onaj koji je u vama nego onaj koji je u svijetu. Oni su od svijeta, zato iz svijeta govore i svijet ih sluša“ (Prva Ivanova 4, 1–5)?

Kako onda Crkva danas može biti u skladu sa svijetom i težiti tomu da bude Crkva kakvu svijet želi?

Neprijatelji

Crkva je stoljećima učila da su svijet, pȕt i đavao neprijatelji duše. U istoj toj pobudnici sâm Papa osuđuje elitizam, ravnodušnost prema siromašnima, samozadovoljstvo u Crkvi u pogledu društvene nejednakosti. Nadalje papa Lav XIV. dana 18. listopada 2025. osudio je lihvarstvo kao težak grijeh i teret koji guši. Prije toga poticao je biskupe da se suoče s neprimjerenim ponašanjem među svećenstvom jer se takva pitanja „ne mogu držati u ladici“. U prvom intervjuu u srpnju 2025. papa Lav XIV. osudio je nagomilavanje bogatstva među milijarderima te političku i društvenu polarizaciju. Kršćanska je vjera uvijek učila da treba voljeti ljude, ali odbacivati i mrziti grijeh. Kako onda protumačiti rečenicu:

„Crkva… koja ne poznaje neprijatelje protiv kojih se treba boriti… Crkva je koja je svijetu danas potrebna“?

Nije li zadaća Crkve i osobito svakoga biskupa govoriti istinu, nazivati stvari onim što one jesu?

„Jao onima koji zlo dobrom nazivaju, a dobro zlom, koji od tame svjetlost prave, a od svjetlosti tamu, koji gorko slatkim čine, a slatko gorkim!“ (Izaija 5, 20).

Je li vjerodostojno tumačiti Sveto Pismo kao da u njemu nema riječ „neprijatelj“?

Nije li Bog rekao Sotoni:

„Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu“ (Postanak 3, 15)?

Nije li Bog rekao Abrahamu:

„Svoj ću blagoslov na te izliti i učiniti tvoje potomstvo brojnim poput zvijezda na nebu i pijeska na obali morskoj! A tvoji će potomci osvajati vrata svojih neprijatelja (Postanak 22, 17)?

Nije li Bog u Starom Zavjetu poučavao o ljubavi prema neprijatelju, ne mijenjajući činjenicu da je neprijatelj – neprijatelj:

„Kad nabasaš na zalutalo goveče ili magare svoga neprijatelja, moraš mu ga natrag dovesti“ (Izlazak 23, 4).
„Ne veseli se kad padne neprijatelj tvoj i ne kliči srcem kada on posrće“ (Mudre izrjeke 24, 17).
„Ako je gladan neprijatelj tvoj, nahrani ga kruhom, i ako je žedan, napoji ga vodom“ (Mudre izrjeke 25, 21)?

Nije li Bog, pridržavajući osvetu Sebi, objavio:

„Gospodin je Bog ljubomoran i osvetnik! Gospodin se osvećuje, gospodar srdžbe! Gospodin se osvećuje svojim protivnicima, ustrajan u gnjevu na neprijatelje“ (Nahum 1, 2)?

Kako razumjeti Zaharijin hvalospjev koji Crkva moli svako jutro, ako se iz njega ukloni riječ neprijatelj:

„spasiti nas od neprijatelja naših i od ruke sviju koji nas mrze“ (Luka 1, 71);
„te mu, izbavljeni iz ruku neprijatelja, služimo bez straha (Luka 1, 74)?

Kako razumjeti Isusove izjave ako se iz njih ukloni riječ neprijatelj ili proglasi da oni ne postoje ili da ih se više ne poznaje ili ne prepoznaje:

„A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone“ (Matej 5, 44);
„i neprijatelji će čovjeku biti ukućani njegovi“ (Matej 10, 36);
„Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode“ (Matej 13, 25);
„On im odgovori: Neprijatelj čovjek to učini. Nato mu sluge kažu: Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?“ (Matej 13, 28);
„Neprijatelj koji ga posija jest đavao. Žetva je svršetak svijeta, a žeteoci anđeli“ (Matej 13, 39);
„Reče Gospodin Gospodinu mojemu: Sjedi mi zdesna dok ne položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim?“ (Matej 22, 44);
„A sam David reče u Duhu Svetome: Reče Gospod Gospodinu mojemu: Sjedni mi zdesna dok ne položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim!“ (Marko 12, 36);
„Nego, velim vama koji slušate: Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima“ (Luka 6, 27);
„Nego, ljubite neprijatelje svoje. Činite dobro i pozajmljujte ne nadajuć se odatle ničemu. I bit će vam plaća velika, i bit ćete sinovi Svevišnjega jer je on dobrostiv i prema nezahvalnicima i prema opakima“ (Luka 6, 35);
„Evo, dao sam vam vlast da gazite po zmijama i štipavcima i po svoj sili neprijateljevoj i ništa vam ne će naškoditi“ (Luka 10, 19);
„A moje neprijatelje – one koji me ne htjedoše za kralja – dovedite ovamo i smaknite ih pred mojim očima!“ (Luka 19, 27);
„Ali sada je sakriveno tvojim očima. Doći će dani na tebe kad će te neprijatelji tvoji opkoliti opkopom, okružit će te i pritijesniti odasvud“ (Luka 19, 43);
„dok ne položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim!“ (Luka 20, 43);
„dok ne položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim!“ (Djela apostolska 2, 35)

Što ostane od misli sv. Jakova ako se povjeruje da „Crkva ne poznaje neprijatelje“:

„Preljubnici! Ne znate li da je prijateljstvo sa svijetom neprijateljstvo prema Bogu? Tko god dakle hoće da bude prijatelj svijeta, promeće se u neprijatelja Božjega“ (Jakovljeva 4, 4)?

Kako shvaćati sv. Pavla ako Crkva više „ne poznaje neprijatelje protiv kojih se treba boriti“:

„Pun svake lukavosti i prevrtljivosti, sine đavolski, neprijatelju svake pravednosti, zar nikako da prestaneš iskrivljavati ravne putove Gospodnje? (Djela apostolska 13, 10);
„Doista, ako se s Bogom pomirismo po smrti Sina njegova dok još bijasmo neprijatelji, mnogo ćemo se više, pomireni, spasiti životom njegovim“ (Rimljanima 5, 10);
„Naprotiv: Ako je gladan neprijatelj tvoj, nahrani ga, i ako je žedan, napoj ga! Činiš li tako, ugljevlje mu ražareno zgrćeš na glavu“ (Rimljanima 12, 20);
„Doista, on treba da kraljuje dok ne podloži sve neprijatelje pod noge svoje“ (Prva Korinćanima 15, 25);
„Kao posljednji neprijatelj bit će obeskrijepljena Smrt (Prva Korinćanima 15, 26);
„Tako? Postadoh li vam neprijateljem propovijedajući vam istinu?“ (Galaćanima 4, 16);
„Doista, on je mir naš, on koji od dvoga učini jedno: pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razori u svome tijelu“ (Efežanima 2, 14);
„obojicu u jednome Tijelu izmiri s Bogom po križu, ubivši u sebi neprijateljstvo“ (Efežanima 2, 16);
„Jer često sam vam govorio, a sada i plačući govorim: mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova“ (Filipljanima 3, 18);
„I vas, nekoć po zlim djelima udaljene i neprijateljski raspoložene“ (Kološanima 1, 21);
„ali ga ne smatrajte neprijateljem, nego ga urazumljujte kao brata“ (Druga Solunjanima 3, 15)?

Pravilo je u Crkvi da onako kako se moli, treba vjerovati (lex orandi, lex credendi). Prihvati li se „inovativnost“ zadnje rečenice u točki 120. apostolske pobudnice Dilexi te, što će biti s poimanjem i vjerovanjem da je kao Božja riječ objavljeno ono što Crkva danomice moli:

„Ustani, o Gospodine! Spasi me, o Bože moj! Ti udaraš po obrazu sve neprijatelje moje, opakima zube razbijaš“ (Psalam 3, 8);
„Od žalosti oko mi gasne i slabi, jer su mnogi neprijatelji moji“ (Psalam 6, 8);
„U ustima djece i dojenčadi hvalu si spremio protiv neprijatelja, da postidiš mrzitelja, zlotvora“ (Psalam 8, 3);
„Smiluj mi se, Gospodine: pogledaj nevolju u koju me vrgoše neprijatelji moji, od vrata smrti izbavi me (Psalam 9, 14);
„Neprijatelji zlo govore o meni: Kad će umrijeti i kad će mu nestati imena?“ (Psalam 41, 6);
„Kosti mi se lome od poruge neprijatelja dok me svednevice pitaju: Gdje ti je Bog tvoj?“ (Psalam 42, 11);
„Korakni k ruševinama vječnim – sve je u Svetištu razorio neprijatelj“ (Psalam 74, 3);
„Ne zaboravi vike neprijatelja svojih: buka buntovnika još se diže k tebi!“ (Psalam 74, 23);
„I prekriše vode neprijatelje njine, ne ostade nijednoga od njih“ (Psalam 106, 11);
„Mučili ih neprijatelji i tlačili rukom svojom“ (Psalam 106, 42);
„Žezlo tvoje moći protegnut će Gospodin sa Siona: vladaj posred svojih neprijatelja!“ (Psalam 110, 2);
„Hrabro mu je srce, ničeg se ne boji, neprijatelje svoje prezire“ (Psalam 112, 8);
„Mržnjom dubokom ja ih mrzim i držim ih svojim neprijateljima“ (Psalam 139, 22);
„Kao junak izlazi Gospodin, kao ratnik žar svoj podjaruje. Uz bojni poklik i viku ratnu ide junački na svog neprijatelja“ (Izaija 42, 13);
„Zašto bezbožnici gaze tvoje Svetište, a neprijatelji naši blate tvoju svetinju? (Izaija 63, 18);
„Odavna postadosmo kao oni kojima više ne vladaš i koji tvoje ime više ne nose. O, da razdreš nebesa i siđeš, da ime svoje objaviš neprijateljima: pred licem tvojim tresla bi se brda, pred tobom bi drhtali narodi“ (Izaija 63, 19);
„Čuj! Buka iz grada, glas iz Hrama! Glas je to Gospodina koji uzvraća svojim neprijateljima“ (Izaija 66, 6);
„Kad to vidite, srce će vam se radovati i procvast će vam kosti ko mlada trava. Očitovat će se ruka Gospodinova na njegovim slugama i gnjev nad neprijateljima njegovim“ (Izaija 66, 14);
„Noći provodi gorko plačući, suzama pokriva obraze. Nikog nema da je utješi, od svih koji su je ljubili. Svi je prijatelji iznevjeriše i postaše joj neprijatelji“ (Tužaljke 1, 2).

Zaključak

Bog, kršćanska vjera i Crkva ne postavljaju granice djelatnoj ljubavi prema siromasima. Pavao piše:

„I molim za ovo: da ljubav [agápē, caritas – ne amor!] vaša sve više i više raste u spoznanju i potpunu pronicanju te mognete prosuditi što je najbolje da budete čisti i besprijekorni za Dan Kristov“ (Filipljanima 1, 9–10).

A Dan Kristov dan je prosuđivanja koliko smo ljubili (Matej 25, 31–46).

Kršćanin u svakom muškarcu i ženi gleda dostojanstvo Božje slike. U svakom ljudskom biću od nerođena djeteta do bolesna, gladna, žedna, gola, bosa, zatvorena, porobljena, ovisna, uzeta, sakata, nijema, slijepa, gluha, hroma, umirućega – gleda Krista koji pati. Svakoga čovjeka nastoji voljeti, premda i usprkos tomu što i kada čini zlo, ali ne može ljubiti zlo; ne voli čovjeka zbog zla koje čini.

S druge strane, učenje katoličke vjere postavlja i mora postavljati jasne granice ljubavi kao krjeposti, da donosi radost, mir, milosrdnost, dobročinstvo, milostinju i bratsko ispravljanje te da ne prijeđe u svoje nijekanje, u krajnosti kada prestaje biti krjepost i postaje mana ili čak porok: mržnja, lijenost, zavist, nesloga, svađa, raskol, rat, sukob, pobuna i sablazan.

Zadnja rečenica u točki 120. pobudnice Dilexi te napisana je sa stajališta i priželjkivanja svijeta, a ne s točke gledišta Boga, Objave, Predaje ili kršćanske vjere i utvrđivanja braće u njoj.

---

[1] Lav XIV., apostolska pobudnica Dilexi te (4.10.2025.), br. 120:

engleski: “A Church that sets no limits to love, that knows no enemies to fight but only men and women to love, is the Church that the world needs today.”

francuski: « Eh bien, une Église qui ne met pas de limites à l’amour, qui ne connaît pas d’ennemis à combattre, mais seulement des hommes et des femmes à aimer, est l’Église dont le monde a besoin aujourd’hui. »

kastilski: “Pues bien, una Iglesia que no pone límites al amor, que no conoce enemigos a los que combatir, sino sólo hombres y mujeres a los que amar, es la Iglesia que el mundo necesita hoy.”

njemački: „Eine Kirche, die der Liebe keine Grenzen setzt, die keine zu bekämpfenden Feinde kennt, sondern nur Männer und Frauen, die es zu lieben gilt, das ist die Kirche, die die Welt heute braucht.“

poljski: „Otóż Kościół, który nie stawia miłości żadnych granic, który nie zna wrogów, z którymi trzeba walczyć, lecz tylko mężczyzn i kobiety, których należy miłować – to Kościół, którego potrzebuje dziś świat.”

portugalski: “Assim, uma Igreja que não coloca limites ao amor, que não conhece inimigos a combater, mas apenas homens e mulheres a amar, é a Igreja de que o mundo hoje precisa.”

talijanski: “Ebbene, una Chiesa che non mette limiti all’amore, che non conosce nemici da combattere, ma solo uomini e donne da amare, è la Chiesa di cui oggi il mondo ha bisogno.”

[2] Djela milosrđa ustaljeni su pojam kršćanske vjere koji na nekim od europskih jezika glasi:

latinski: „opera misericordiae“
engleski: “works of mercy”
francuski: « œuvres de miséricorde »
kastilski: “obras de misericordia”
njemački: „Werke der Barmherzigkeit“
poljski: „uczynki miłosierdzia”
portugalski: “obras de misericórdia”
talijanski: “opere di misericordia”.

Katekizam Katoličke Crkve iz 1992. u broju 2447 uči: „Djela milosrđa jesu djela ljubavi kojima pritječemo u pomoć bližnjemu u njegovim tjelesnim i duhovnim potrebama (usp. Izaija 58, 6–7; Hebrejima 13, 3). Poučavati, savjetovati, tješiti, bodriti, djela su duhovnoga milosrđa, kao i praštati i strpljivo podnositi. Djela tjelesnoga milosrđa jesu poglavito nahraniti gladne, ugostiti beskućnike, odjenuti one koji trebaju odjeće, pohoditi bolesne i utamničene, pokopati mrtve (usp. Matej 25, 31–46). Među tim djelima, milostinja dana siromasima (usp. Tobija 4, 5–11; Sirah 17, 18) jedno je od glavnih svjedočanstava bratske ljubavi: ujedno je i vršenje pravde koje je Bogu milo (usp. Matej 6, 2–4). »Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako« (Luka 3, 11). »Dajte za milostinju ono iznutra, i gle – sve vam je čisto« (Luka 11, 41). »Ako su koji brat ili sestra goli, bez hrane svagdanje, pa im tkogod od vas rekne: ‘Hajdete u miru, grijte se i sitite’, a ne dade im ono što im je potrebno za tijelo, kakva korist od toga?« (Jakovljeva 2, 15–16) (usp. Prva Ivanova 3, 17).“