Pilat, onaj detalj koji potvrđuje Evanđelja
Malo tko dvoji je li Poncije Pilat doista postojao. Ali evanđelja po Mateju i Luki otkrivaju iznimno zanimljiv detalj: Pilat se nikada ne spominje kao „prokurator“. Je li to povijesni propust ili potvrda točnosti evanđelista?
Nitko ne sumnja u povijesnu opstojnost Poncija Pilata. Oni koji nisu zadovoljni s više od šezdeset spominjanja u knjigama Novoga Zavjeta – gdje se pojavljuje s oba imena, ili samo kao Pilat (najčešći oblik), ili samo s naslovom „upravitelja“ – mogu pronaći dvije potvrde kod nekršćanskih pisaca. Prvi je povjesničar Publije Kornelije Tacit (oko 55.–120.), koji spominje rimskoga prokuratora u poznatom odlomku iz Anala (15, 44.), u kojem govori o Neronovoj mržnji prema kršćanima:
„izmislio je krivce i kažnjavao najlukavijim mučenjima one koje je narod, mrzeći ih zbog njihovih prijestupa, nazivao kršćanima. Uzeli su ime od Krista, kojega je pod carem Tiberijem prokurator Poncije Pilat osudio na smrt.“
Malo prije Tacita drugi povjesničar, Josip Flavije (oko 37.–100.), spominje Poncija Pilata i u Židovskim starinama (XVIII, 95) i, nekoliko puta, u drugoj knjizi Židovskoga rata. Osobito u devetom poglavlju potonje knjige Josip Flavije izvješćuje o „Pilatu, kojega je Tiberije poslao u Judeju kao prokuratora“. Izraz koji se koristi za određivanje njegove službe jest ἐπίτροπος/epítropos: to je pojedinost koja je, kao što ćemo vidjeti, od iznimne važnosti.
Daljnja potvrda dolazi iz arheologije. Godine 1961., tijekom iskapanja u Cezareji Primorskoj u Palestini, otkriven je kamen dimenzija 82 x 65 cm, koji se sada čuva u Arheološkom muzeju u Jeruzalemu, s ograničenim, ali znakovitim natpisom:
[DIS AUGUSTI]S TIBERIÉUM
[PONTI]US PILATUS
[PRAEF]ECTUS IUDA[EA]E
[FECIT D]E[DICAVIT]
što znači:
Božanstvima veličanstvenim /ovaj/ Tiberijev hram
Poncije Pilat
upravitelj Judeje
posvetio je.
Kamen je ponovo upotrijebljen u IV. stoljeću za izgradnju stubišta kazališta u Cezareji i ondje je pronađen. Nudi nam neke ključne povijesne elemente koji potvrđuju ono što nalazimo u evanđeljima: vremenske okolnosti Tiberijeva carevanja (14.–37. poslije Krista), Pilatovo ime i njegov položaj upravitelja Judeje.
U vrlo zanimljivom nizu videa o Bibliji i arheologiji (arkeos.tv) Patrick Vauclaire ističe kako se u različitim povijesnim izvorima koji su navedeni gore Pilat oslovljava na tri različita načina. U evanđeljima on je jednostavno ἡγεμών/hēgemṓn, izraz koji općenito označava upravitelja ili guvernera, nekoga tko je zadužen za nešto; Flavije Josip mu umjesto toga pripisuje specifičniji naziv epítropos, prokurator (ovlaštenik); i konačno, natpis iz Cezareje označava ga kao praefectus Iudaeae (predstojnik Judeje).
Zašto ova tri različita pripisivanja? I, prije svega, zašto evanđelisti, osobito Luka, rabe tako nejasan izraz? Je li to znak nepreciznosti ili čak pogrješke Evanđelja?
Doista, u vrijeme Isusove smrti služba prokuratora već je postojala, ali nije odgovarala stvarnoj vlasti koju Pilat u evanđeljima pokazuje da ima. Prokurator je više bio upravni dužnosnik, koji je stoga imao prilično ograničene i nesudske ovlasti, a ne i moć odlučivanja o čijem životu ili smrti. Tek za vladavine cara Klaudija (41.–54.) na prokuratore je proširena i sudska vlast.
To povijesno pojašnjenje objašnjava dvije stvari: prije svega, zašto ga Josip Flavije (37.–100.) naziva epítroposom; zato što su, zapravo, u vrijeme kada je pisao, prokuratori već dobili proširenje svojih ovlasti. A zatim, zašto se služba prokuratora ne nalazi u evanđeljima, misleći na Pilata: upravo zato što u vrijeme suđenja i osude Isusa, Pilat nije bio običan prokurator. Natpis iz Cezareje pomaže nam shvatiti da je bio predstojnik pokrajine koja nije imala vlastito sudstvo. Zato je Pilat mogao i trebao obavljati i sudsku vlast. Izbor izraza hēgemṓn od strane Mateja i Luke stoga je ispravan i doslovno je povezan s izrazom praefectus, jer oba doslovno znače „onaj koji prethodi, koji je postavljen ispred“, „predstojnik“, „nadstojnik“, a onda i poglavar, zapovjednik, namjesnik, upravitelj.
Odluka dvojice evanđelista da ne rabe izraz „prokurator“, nego širi izraz „upravitelj“, ne samo da pokazuje povijesnu dosljednost, nego i dodatno potvrđuje da su njihova evanđelja napisana mnogo bliže vremenski događajima koje opisuju nego što su pretpostavljali moderni znanstvenici. Doista, da su napisana kasnije, poput Josipova Židovskoga rata ili u svakom slučaju nakon pada cara Klaudija, i evanđelja bi rabila naslov „prokurator“.
Posebice je Luka uvijek posvećivao veliku pozornost povijesnoj točnosti svoje pripovijesti. To pokazuje druga potankost na koju nam Patrick Vauclaire skreće pozornost. Ovaj put smo u 17. glavi Djela apostolskih; Židovi, uznemireni propovijedanjem Pavla i Sile i obraćenjima koja je Bog donosio njihovom riječju,
„pridobiše neke opake uličnjake, potakoše ih i pobuniše grad te nahrupiše u kuću Jasonovu tražeći da se Pavao i Sila izvedu pred narod. Kako ih ne nađoše, odvukoše Jasona i neke od braće pred gradske glavare“ (17, 5–6).
U grčkom tekstu Luka rabi vrlo precizan izraz za označavanje tih gradskih čelnika: πολιτάρχας/politárkhas (složenica od πόλις/pólis – grad i ἄρχω/árkhō – vladati)]. Izraz je „poseban“, jer se ne nalazi nigdje drugdje osim u ovom tekstu, do te mjere da su neki kritičari vjerovali da je to Lukina pogrješka ili izmišljotina.
Međutim, godine 1740. godine došlo je do neočekivana otkrića. Objavljen je tekst natpisa pronađena na ostatcima luka Vardarskih vrata, sjeverno od Makedonije. To je bio jedan od mnogih lukova na Via Egnatia ili Ignatia, drevnoj cesti dugoj više od tisuću kilometara, koja je povezivala Drač (tada Dyrrhachion) s Carigradom (tada Bizantom) i prolazila ravno kroz Solun. Ovo je tekst natpisa:
„Bijahu politarsi: Sosipater, sin Kleopatre, i Lucije Poncije Sekund, Publije Flavijan Sabin, Demetrij…“
Kamen, koji se sada nalazi u Britanskom muzeju, prva je (nebiblijska) potvrda točnosti Lukina teksta. Godine 1962. pružena je daljnja konačna potvrda. Carl Shuler objavio je popis od 32 natpisa koji sadržavaju izraz „politarsi“: 19 od tih natpisa potječe iz Soluna, od čega su neki iz prvoga stoljeća poslije Krista. Luka je stoga bio u pravu.
Još jednom, neke pojedinosti, možda od male važnosti za one koji su pisali u to vrijeme, ali koji stoljećima kasnije postaju dokaz pune vjerodostojnosti tih tekstova i otkrivaju Lukinu veliku preciznost, bit onoga što je „pomno ispitao… sve po redu“ (Luka 1, 3), kako u posveti svoga Evanđelja Teofilu ističe s nakanom „da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega u čemu si poučen“ (Luka 1, 4), i da to o pouzdanosti svega u čemu su poučeni u svako doba mogu osvjedočiti i svi kasniji čitatelji Dobre vijesti koju je Luka zapisao.
