Bogu svom se klanjaj!


Bitna je – a ne samo jezična – razlika između kušnje i napasti, iako se nerijetko i ne primjećuje i jasno ne ističe.

Kušnja je prigoda u kojoj se provjerava naša sposobnost i osobnost. Kušnja je ispit koliko naše tijelo može izdržati gladi i žeđi; studeni i vrućine; patnje i križa. Roditelji imaju pravo kušati svoje dijete je li pošteno, iskreno. Škola ima pravo ispitivati naše sposobnosti: jesmo li moćni prelaziti iz nižega u viši razred. U redovništvu se novicijat naziva kušnjom gdje se promatra koliko je dotična mlada osoba, po svomu duhovnom zvanju, sprema prihvatiti način života, molitve, posta, posla u dotičnoj zajednici. Država, koja se brine za mir i red, ima pravo rešetati nas na praktičnom i teorijskom vozačkom testu. Bog nas kuša kakvi smo stvorovi: zahvalni ili nezahvalni; ponizni ili oholi. Kušnja nam je na svakom koraku. Sa svih strana. Često i ne znamo da smo testirani, na ispitu. Samo se pokaže da smo propali ili prošli.

A napast je prigoda u kojoj nas netko želi lukavo napasti, uvesti u grijeh, uništiti naš uspjeh i osobnu sreću. Nitko nema pravo napastovati drugoga. Ali je Bog u svojoj Providnosti dopustio napasniku, sotoni, da u određenoj mjeri napastuje čovjeka u ovome vremenu. Bog nam, ako ga molimo, daje ujedno snage da se odupremo naletu i da ga pobijedimo.

Kušnja u evanđeoskom odlomku Prve korizmene nedjelje godine A (Mt 4,1-11) dolazi od Duha, a napast od zloduha.

Gospodin Isus, čovjek iz Nazareta, po nadahnuću i pod vodstvom Duha Svetoga, započeo je svoju neposrednu pripravu na javno djelo otkupljenja u judejskom predjelu pustinje iznad Jerihona, 40-dnevnim postom i molitvom. Bio je stavljen na kušnju kao čovjek. Odolio je svemu ljudskom umoru, gladi i žeđi. Isus gospodari samim sobom, svojim tijelom i njegovim zahtjevima. Izdržao je do kraja. Bio je to trening za trogodišnje djelovanje, osobito za kušnje Velikoga tjedna. Ali je Isus kao čovjek salijetan i od napasnika. Pobijedio je i napasničku navalu lažnih obećanja i zavođenja. Kako se to odvijalo?

Na svršetku njegove fizičke izgladnjelosti pojavi se sotonski glas, đavao, možda čak prerušen „u anđela svjetla“ (2 Kor 11,14), da ga pridobije na svoju stranu. Stavi mu pred oči tri zamke – kruha, igara i vlasti.

Ekonomsko blagostanje

“Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom”. A ISUS odgovori: „Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta“ (Mt 4,3-4).

Napasnik s prve udara u srž: Ako si Sin Božji. Želi izazvati u Isusu sumnju: je li on Sin Božji ili nije. Ako jest, neka dokaže na kamenju od kojega kao Sin Božji može čudesno učiniti kruh. I ne gladovati. Zavodnik napastuje izgladnjela Isusa čovjeka koji je ujedno i Sin Božji. Ako bi Isus prihvatio izazov, napasničku ponudu, ispalo bi kao da sluša đavla, što je nezamislivo.

Kruh i riječ. Tko od ljudi nema životno iskustvo da je kruh osnovna sastojnica života? Kruh je simbol svega onoga što je čovjeku nužno za uzdržavanje tijela, a preko tijela i duha. U svim svojim ljudskim potrebama kruh je osnovna namirnica za održavanje života. Doći do kruha, ne znači samo doći do posla, nego do izvora života. Kakvo je onda čudo što se povijesni pokreti, oni revolucionarni, javljaju s krilaticom ekonomskoga raja u kojem je blagostanje i udovoljenje čovječjim zemaljskim zahtjevima glavna svrha ljudskih nastojanja i ljudskoga postojanja.

A Isus čovjek, nakon što je temeljito propostio u zapuštenoj pustinji u kojoj ima samo prašine i kamenja, odlučno odbija zavodničku zamku ističući da ima i većih vrjednota za koje se isplati žrtvovati: “Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta” [Pnz 8,3]. Napasnik nastoji nagovoriti Isusa na čin sebičnosti, tj. neka učini čudo isključivo za sebe i za svoje tjelesne zahtjeve. A Gospodin uvijek čini čuda samo u korist drugih. Krist zna da je kruh važan i bitan životni sastojak. Je li kruh stavio u Očenaš? Ali riječima potvrđuje i djelom dokazuje da ima i većih dobara od kamenja pretvorena u komade kruha. Ne humanizira se čovjek samo po materijalnim vrijednostima i po zadovoljenju tjelesnih apetita svoga bića. U njemu se nalazi neizmjerno veća vrijednost. I zato ne živi samo o kruhu, nego u prvom redu o Božjem Duhu. Čovjek je izvorno djelo Duha, Božjega Daha. Stoga najprije valja živjeti od onoga što izlazi iz Božjih usta, od Božje riječi. Tijelo je doista važno, ali je bez duha – beskorisno. Tjelesne potrebe moraju ustupiti mjesto i prednost duhovnim čovjekovim zahtjevima. Isus uzima zemaljski kruh da ga pretvori u svoje Presveto Tijelo za vječni život ljudima.

Ne postoji samo kućna ili općinska ekonomija, i spasavanje te ekonomije, nego postoji Ekonomija vječnoga spasenja!

Cirkus i zabave

Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama i reče mu: „Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen“. ISUS mu kaza: „Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!“ (Mt 4,5-6).

Druga napast na koju zavodnik navodi Isusa jest područje svjetovne slave pred mnoštvom. Cirkus. Trebalo je – po sotonskoj sugestiji – skočiti s vrha Hrama da se svijet zaprepasti kako Mesija, Sin Božji, izvodi fizičke vratolomije mimo fizičkih zakona. “Baci se dolje!” da ti narod plješće. Čak navodi Sveto Pismo [Ps 91,11], doduše, ukrivo. Radi se o ljudskoj taštini i slavohleplju, o bezvrijednoj popularnosti. O trenutačnoj slavi koja nikamo ne vodi i ničemu ne koristi. Isus odbija napasnika i naređuje mu da ne tenta „Gospodina, Boga svojega“ [usp. Izl 17,2].

Gospodin Isus jasno upozorava da ima samo Jedan Jedini koji je Gospodar svega, u čijoj su ruci oba kraja života, i začeće i preminuće. Bogu se pravo klanjati, znači kraljevati. Prema tomu, sve je drugo slijepa ulica i bespuće! To što milijuni srljaju za nekim medijskim idolom, kojega danas uzdižu u zviježđe, a sutra mu stadionski zvižde, samo je dokaz da nije u tome nikakva životna vrijednost, nego prazan glas, jalov zvuk.

Vjernik je pozvan odreći se svjetovnih strasti, zabave, cirkusa, svjetskih „zvijezda“, ne samo u korizmi, da ne živi po hormonima svoga tijela, nego po impulsima Duha Božjega. Po tome se vidi koliko će on sam osobno svjedočiti i svojim radom, ozbiljnošću i zaposlenošću suzbiti vraške zamke.

Carstvo vlasti

Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu pa mu reče: „Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš“. Tada mu reče ISUS: „Odlazi, Sotono! Ta pisano je: Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!“ (Mt 4,8-10).

Evo nas i kod treće đavolske napasti. A očito su sve bile samo na obzorju duha. Jer nema te gore s koje se mogu vidjeti „sva kraljevstva svijeta“. U jednome hipu Isusovu se duhu otvori sva slava svijeta. Pruži mu se mogućnost da to zaposjedne i uživa, ali uvjetno: “Ako mi se ničice pokloniš.”

Bogu svom se klanjaj! Kao da napasnik znade nešto žrtvovati, „žrtvuje“ zapravo sve: “Sve ću ti to dati”, ali samo ako se zavodnik prizna gospodarom čovjeka i svega svijeta. U ovom slučaju želi zagospodariti i Bogom. Isus se ne da navući u vrašku omču. “Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi” [1 Sam 7,3], odgovori Krist i naznači gdje je vrhunac svih vrijednosti i u čemu je bogatstvo i kraljevstvo, moć i slava svakoga razumna stvora.

Težnja za vlašću čovjeku je nekako prirođena, bilo da magično upravlja nad prirodnim silama, bilo da imperijalistički vlada nad drugim ljudima. I Isus je kao čovjek stavljen pred izbor da se potvrdi po gospodarenju nad drugima, da druge drži pokornim slugama. On, koji je na svijet došao služiti, a ne da bude služen! (Mt 20,28). Zato odbija sotonsko gospodstvo, a prihvaća podložnost Bogu Ocu i služenje čovjeku. Nije, znači, najveća vrjednota ljudske opstojnosti zauzimanje svjetskih prostora i kraljevstava, bilo to osvajanje ideološko ili militarističko, ekonomsko, istočno ili zapadno. Vrhunska je vrijednost upravljati samim sobom: ne dopuštati da nas drugi zavede nudeći nam neistinu za istinu, zlo za dobro, prazninu za puninu, ropstvo za slobodu, đavla umjesto Boga. Isus jasno upozorava da ima samo Jedan Jedini kojemu se treba klanjati i ujedno služiti. Taj Jedini jest vrhovni vlastodržac i gospodar svega.

Vjernik je podložan napasti kada ističe svoj „ja“ nasuprot Bogu u središtu svoga života; kada promiče svoju glavu i pamet bez srca i ljubavi. Nije bez razloga među sedam glavnih grijeha na prvo mjesto stavljena oholost, uznositost!

Nakon trostruke provokacije, đavao je otjeran, ali će on opet pokušati zaskočiti Sina Božjega u Cezareji Filipovoj (Mt 16,23), u Getsemanskom vrtu (Mt 26,42), na Golgotskom vrhu (Mt 27,40), jer ionako ništa drugo ne radi nego samo smišlja napasničke neprilike i spletke. Ali uzalud.

Dvije Isusove poruke:

Prva: Isus bijaše sam u pustinji. Nikoga od drugih osoba ne bijaše. Ako o ovim napasničkim izazovima pišu sva trojica sinoptičkih evanđelista, to znači da je to Isus pričao apostolima, otkrio im dio svoje najintimnije biografije. Kao da nam Isus svima kaže: Ja sam bio kušan, bit ćete i vi kušani. Ja sam bio napastovan, bit ćete i vi napastovani. Bogu svom se klanjaj, a đavla od sebe odagnaj!  

Druga, velike su naše i kušnje i napasti. Kušnje nam dolaze izvana, ali i iznutra. Izvana od prijatelja i od neprijatelja. Neprijateljâ te čuvao Bog, a prijateljâ se čuvaj ti sam, veli stara poslovica. Osim toga, kušnje iznutra dolaze od naše najjače strane i od naše najslabije strane. Talent inteligencije može nas odvesti u pravo služenje, ali i u grijeh oholosti, zdravlje u raspojasanost, ljepota u taštinu, snalažljivost u lažljivost i lopovluk. Ne možemo im odoljeti bez pouzdane molitve Bogu. Tko se svojevoljno upušta da s napasnikom tikve sadi, neka bude spreman na varke i zamke, jer mu napasnik nameće svoja pravila „sadnje tikava“. A on se u tome poslu ne drži nikakvih pravila: za njega su pravila obećaj, prevari, osramoti, ubaci sumnju, ostavi na cjedilu. On želi dokazati da mu ortak ima tikvu, a ne glavu! Njemu je najteže ako s njime ne ulaziš u beskoristan i štetan razgovor. Isus ga svaki put, nakon što je đavao tek zazinuo, pogađa biblijskom riječju, i tako ga od sebe odgoni. Sve tri nečastive podvale Gospodin je božanski odlučno odbio. Sam je pobijedio i svima nam dao primjer kako se napasnika svladava pozivajući se na Božju riječ. Ne daje nam samo primjer nego i konkretnu pomoć ako je želimo i molimo. Ako dakle želiš izdržati kušnje i pobijediti napasti, onda: Moli se, bori se, Boga boj se! I – ne boj se! Ničega i nikoga – do Boga!