»Krist zato umrije i oživje da gospodar bude i mrtvima i živima.« (Rim 14,9)

Master ključ – razmišljanje uz 21. nedjelju kroz godinu (A)


Čitanja: Iz 22, 19-23; Ps 138, 1-3.6.8bc; Rim 11, 33-36; Mt 16, 13-20


Današnje Evanđelje nam donosi dijalog Isusa s apostolom Petrom, a ovaj je odlomak poznat kao Petrova vjeroispovijest. Petar je, naime, ispovjedio vjeru u Isusovo božanstvo, te je nakon toga dobio Isusovo obećanje da će mu dati ključeve kraljevstva nebeskoga. Služeći se slikom ključeva, Isus Petru obećava dati vlast koju nemaju smrtni ljudi, a to je vlast nad spasenjem drugih ljudi. Takva tvrdnja da Bog daje vlast nekom svom apostolu, koji je između ostaloga ribar, nad ulaskom u život vječni zvuči gotovo nevjerojatno u našem individualističkome svijetu u kojemu k tome pretpostavljamo da je spasenje plod i osobnih zasluga, te stoga neki Petar s time ne bi trebao imati ama baš ništa. Svi se pomalo držimo tako kao da s našim spasenjem nema veze nitko treći osim nas i Gospodina, te isključujemo svaku pomisao o nekoj trećoj strani koja bi trebala imati značajniju ulogu pri tome.

No pri svemu tome Isus je bio prilično jasan: Petru i Crkvi je dao posebnu vlast nad vratima spasenja, jer je njima, a u prvom redu Petru, povjerio ključeve, kako sam reče. I ako se želimo služiti ovom slikom, onda bismo mogli produbiti neke njezine vidove i reći sljedeće: kad je riječ o spasenju, onda je Gospodin izradio dva ključa za svakoga čovjeka. Jedan je onaj subjektivni, osobni, povjeren svakoj osobi koja može otključati ili zaključati svoje srce za spasenje, te tako i djelovati u svome životu da se suprotstavlja Gospodinu i poticajima njegova Duha koji nas želi otvoriti svim darovima i želi da se odazovemo njegovim ponudama spasenja. No isto tako, taj ključ nije konačni, jer nitko od nas nema u sebi snagu otvoriti vrata života nad kojima vlast ima sam Gospodin. Ovaj drugi vid je onaj objektivni vid spasenja koji je svojstven samome Bogu te valja uočiti da postoji i govor o spasenju na objektivan način, kao i da spasenje nije tek tako pripušteno isključivo pojedincima, jer bi u protivnom bilo nemoguće spasiti se. Zato je istinski ključ spasenja naš Gospodin Isus koji ima i jedno od imena Ključ Davidov, utjelovljeni Bog koji je došao među nas kako bi nam pomogao otključati vrata života i doći u spasenje. Za njega se može reći da je došao ne samo kao ključar koji hladnokrvno otvara ili zatvara vrata, već kao netko tko je, osim što ima vlast otvoriti ili zatvoriti vrata kraljevstva Božjega, nastojao cijelim svojim djelom dotaknuti srca ljudi i pozvati ih da sa svoje strane otvore srce poticajima njegova Duha, što je također jedan od preduvjeta spasenja. A poticajima Duha otvara svoje srce i onaj tko shvaća da pitanje spasenja nije neka privatna aktivnost, već je vezana uz Isusa i njegovo djelovanje. To jest, tko shvaća i prihvaća da je pitanje spasenja povjereno Crkvi i njezinim pastirima također.

Upravo zahvaljujući Isusu potpuno je jasno da ključ spasenja nije samo u ruci pojedinca, već je on prije svega u Kristovoj ruci. Zato je i došao da nam kao Spasitelj otvara vrata spasenja, te je svoju božansku vlast nad spasenjem, koju je pokazao dajući život za nas, odlučio povjeriti svojoj Crkvi. No isto tako ni pastiri ne bi smjeli biti kao neki kruti birokrati koji otvaraju ili zatvaraju po nekom pravilniku ili statutu vrata raja, već bi poput Isusa trebali biti zainteresirani doći do srca svakoga čovjeka, te svakog potaknuti na bliskost i blizinu s Isusom o kojoj ovisi spasenje. Dok je svakome pojedincu povjeren samo ključ od njegovih vrata, dotle je pastirima stavljen na raspolaganje Kristov master ključ kojim im je dana ovlast nad mnogim vratima ljudskih srdaca. Zato ta vlast nije birokratska, već je istinski pastirska, a nju se može živjeti samo s ljubavlju koja se trudi otvoriti i vrata srca povjerenih vjernika da ih širom otvore za Krista. To je u biti korištenje onog univerzalnog ključa koji otvara i vrata pojedinoga srca, ali i ona vrata kraljevstva Božjega. Pastirima su jednako bitna i jedna i druga vrata, što je Isus pokazao svojim životom, jer ga nije samo zanimalo istaknuti da ima vlast, koliko je htio taknuti ljudska srca da prihvate Božju vlast, poruku i darove kao nezamjenjiva sredstva spasenja u vlastitom životu.

Trudimo se stoga držati otvorenim za Gospodina vrata svoga srca, jer su ona u našoj moći. Budimo poučljivi i dopustimo pastirima Crkve da Kristovim master ključem ulaze u naš život, te da nam onda njime otključavaju i vrata neba. Ne budimo srca tvrdih i zatvorenih za Božju riječ i njegovu prisutnost, već ih držimo širom otvorenima za živoga Boga koji ima potrebu udahnuti nam svoj život i svojim životom jamčiti i objektivni dar spasenja. Otvorimo se stoga darovima koja dolaze od Oca, kao što se i Petar otvorio objavi Oca nebeskoga, a potom je primio dar ključeva kraljevstva. I što budemo otvoreniji Očevoj prisutnosti u našem životu, to ćemo bolje osjetiti da i mi kao članovi Crkve imao u određenoj mjeri vlast nad vratima srdaca naše braće koju svojim primjerom i životom raspolažemo da se otvore Bogu i svim darovima koje nam daje po služenju Crkve. Budimo kao vjernici poučljivi Gospodinu, te njegovom riječju otključavajmo vrata svoga srca, kako bismo bili i sami u stanju driješiti ljude od njihovih spona i oslobađati ih za živjet vječni i kraljevstvo nebesko.