Božansko srce

Ne dolazi od mene. Tu hrabrost nemam. Potreban si mi ti. Oproštenje koje trebam tražiti. Ljudska hrabrost s tim nema ništa. Nemoćna je. Ona me čak nutka da izbjegnem. Ne trebam.

Neka oproštenja koja tražim su obična i svakodnevna. Ona čak ne traže ništa, tek gestu bontona i kućnog odgoja. Oproštenje koje trebam tražiti nadilaze meni poznate ljudske sposobnosti. Ako i trebam hrabrosti za njega, ta hrabrost neće doći od mene jer je ne nosim u sebi. Hrabrost će doći od tebe. Kao dar. Kao milost.

Kažeš u Pismima išti i dobit ćeš, kucaj i otvorit će ti se, traži i naći ćeš. Kucam bojažljivo na vrata tvoje milosti. Možda ne čuješ moje kucanje? Čujem tvoje korake kako prilaze vratima božanskog srca.

– Predajem se tebi, kažem ti ne dižući pogled prema tebi koliko me je strah pred tobom. I koliko me je sram. Već znaš što mi treba, pa pred tobom tek šutim i gledam u vrhove svojih stopala koja dugo nisu znala gdje ići i moliti za hrabrost.

– Ne mogu tražiti oproštenje bez tvoje milosti nemam hrabrosti za to, čujem sebe kako ti isprekidano i drhteći govorim.

– Znam, odgovaraš i tvoj glas zvuči kao utješna melodija. Na tvoje  znam i boju tvog glasa i načinu kako si to izgovorio u meni se bez mog pristanka naglo podiže nada kao oluja.

– Zašto ne dopuštaš nadi da te pridigne, pitaš me začuđeno. Nisam li ti ponudio krepost nade da te ona ohrabri i dovede k meni?

– Jesi, ali ja u to nisam ne vjerovao, nisam siguran vjerujem li i sad u ovo što se upravo događa.

– O malovjerni zašto si posumnjao, citiraš Pisma kroz osmijeh. Nisam znao kako imaš i smisla za humor.

– Sjeti se dok sam hodio zemljom čineći dobro kome sam sve došao, tko mi je sve došao, jesam li ikad ikoga odbio, glas ti je jednako topao gotovo kao da me grliš i privlačiš bliže k sebi. Ne boj se, ja sam pobijedio svijet, slobodno podigni glavu i priđi bliže.

– Nemam hrabrosti, i dalje su mi oči čvrsto prikovane za zemlju.

–  Ne treba ti hrabrost, barem ne ona za koju si mislio da ti treba, trebam ti ja, čujem tvoj nježni šapat. Trebam ti kao put, istina i život, trebam ti kao izvor žive vode, trebam ti kao kruh koji je s neba sišao zar ne?

– Da, sve si rabbi po istini kazao sve je onako kako veliš. A kako i ne bi bilo jer proničeš me svega i poznaješ, i kad liježem i kad ustajem, hodam li ili ležim izdaleka ti već misli moje poznaješ, znani su ti svoji moji putovi.

– Da, jer prije nego si ti postao i bio ja jesam, odvratio si.

– Trebam tražiti oproštenje, ali nemam snage, strah me je i sram, konačno sam protisnuo kroz stisnute zube.

– A čega te je strah?

– Da mi nećeš oprostiti.

– O malovjerni zašto si posumnjao, sad je tvoj smijeh bio glasniji. Ne znaš li da mi je Otac dao svu vlast i na nebu i na zemlji i da ja sa svojim činim što hoću, upitao si me.

– Znam, čitao sam Pisma, odvratih skrušeno.

– Što želiš da ti učinim, upitao si me.

– Gospodine da tvoja milost u meni rodi hrabrošću da tražim oproštenje, ona hrabrost koju nijedan čovjek nema i ne može imati. Onu hrabrost da potpuno odustanem od sebe, padnem pred tobom na koljena i viknem kao onaj bolesni Isuse sine Davidov smiluj mise, rekoh u jednom dahu mučen mišlju da ćeš se samo nasmijati i zalupiti mi vrata  pred nosom.

Ali, na moje beskrajno čuđenje vrata ne samo da ostadoše otvorena, nego se širom otvoriše i obasja me dotad neviđena i nepoznata svjetlost.

– Sjećaš li se što napisa apostol o onome što ljudsko oko nije vidjelo, što u ljudsko srce nije ušlo i što ljudsko uho nije čulo kako sam to pripravio onima koji me ljube, upitao si me.

– Sjećam Gospodine, odvratih.

– Ljubiš li me, upitao si.

– Da Gospodine ti znaš da te ljubim, ali ne dovoljno, ali ne potpuno, ali ne savršeno, odvratih pravdajući se.

– Ne brini, ljubav se u slabosti usavršuje, reče ti spremno i pljesnu me lagano po ramenu. Hajde, uđi sad na kratko u radost gospodara svoga, rekao si to s puno ljubavi i milosrđa.

– Oh moj Gospodine, nisam te dostojan, nego samo reci jednu riječ i vjerujem kako će hrabrost koja je dar od tebe doći i ja ću konačno skupiti hrabrosti i tražiti oproštenje.

Zastao si. Nekoliko trenutaka si šutio.

– Idi, vjera te tvoja spasila, rekao si to s neskrivenom radošću u glasu.

– Ali, kuda da idem od tebe Gospodine, ti imaš riječi života vječnoga, gotovo sam se pobunio. Bilo je tako lijepo s tobom, pomislih da napravim dvije sjenice, tebi jednu i meni jednu.

– Idi, neka ti bude kako si vjerovao, ponovio si opet.

Polako sam prišao ispovjedaonici. Ne dolazi od mene. Tu hrabrost nemam. Potreban si mi ti. Oproštenje koje trebam tražiti. Ljudska hrabrost s tim nema ništa. Hrabrost će doći od tebe. Kao dar. Kao milost. Uđem, zatvorim vrata za sobom. Kleknem.

Vrata božanskog srca se otvoriše i ja ugledah tvoju slavu, slavu koji si imao kod Oca prije svih vjekova. Slavu onoga od kojega dolazi hrabrost koja nije od ovoga svijeta. Kao dar. Kao milost.