Nedjelja, 19 rujna

Kršćanstvo objašnjenja


Postoji razlika između načina kako se objašnjava i samog objašnjenja koje počiva na nekoj istini. Nedavno preminuli teolog Hans Küng pitanje i problematiku objašnjenja nastoji pobliže razraditi u svom djelu Postoji li Bog? Odgovor na pitanje o Bogu u novom vijeku. Ostavljajući po strani teologiju Hansa Künga, pitanje objašnjenja razrađeno je na isključivo filozofski način u djelu knjige u kojoj se govori o Descartesu i novoj znanstvenoj metodi: metodološkoj sumnji kojom se dolazi do jasnih i razgovijetnih ideja.

Secirajući Descartesov pristup znanju i procesu spoznaje, Küng nastoji naglasiti važnost nekih elemenata koji su usko povezani s procesom objašnjavanja i fenomenom objašnjenja. Najprije, piše Küng, treba dobro razlučiti same pojmove kada se nešto objašnjava. Ukoliko pojmovi ostaju nejasni, neodređeni i neprecizni, riskiramo i proces objašnjenja i objašnjenje kao ishod pretvoriti u suprotnost istini koju želimo objašnjenjem naznačiti i potvrditi. Uz pojmovno razjašnjenje i same pojmove i njihovo značenje treba pokušati staviti u kontekst njihovog vremena i razumijevanja. Ovo posebno dolazi do izražaja kada Küng opisuje koliko Descartes u svojoj filozofiji duguje isusovačkom odgoju i kasnijoj skolastičkoj filozofiji.

Tek s pojašnjenjem pojmova i njihovim ispravnim razumijevanjem moguće je krenuti naprijed prema istini i njezinom dokazivanju. Iako Descartesov pokušaj nije bio u konačnici do kraja uspješan, ostala je važnost i potreba odnosa između pojmova, procesa objašnjenja i objašnjenja kao prispijeća nekoj istini. Küng prilično inzistira na tome da se za dobru i kvalitetnu raspravu, kao i dobrohotnu i konstruktivnu kritiku, treba upoznati s pojmovima i idejama s kojima se želi stupiti u dijalog ili u raspravu, bilo da se s pojmovima i idejama slažemo ili ne. Küng posebno naglašava složenost nastanka nekih pojmova i ideja koje su do nas došle prolazeći kroz različite interpretacije, preinake, nova tumačenja, drugačija značenja. Sve to treba pokušati uzeti u obzir tijekom rasprave i dijaloga, inače riskiramo da dijalog i rasprava budu neodređeni, nejasni, neprecizni, s pogrešnim zaključcima i sudovima.

Ono što Küng obrađuje u dijelu knjige kada piše o Descartesu moglo bi se jednostavnije opisati kao fenomen kršćanstva objašnjenja. Može se ponekad čuti kada se od nas traži objašnjenje nekoliko različitih odgovora, recimo: Nema se tu što objašnjavati, Crkva tako naučava. Ili recimo: Nema potrebe da se bilo što objašnjava i pojašnjava, sve je samo po sebi jasno. Ponekad intelektualna lijenost pravi nemalu štetu kršćanskom životu tako što se od objašnjenja odustaje, što se objašnjenje degradira, što se objašnjenje ne želi dati.

Proces objašnjavanja je prvi trenutak kršćanstva objašnjenja. Riječ je o načinu kako se određena stvarnost vjere objašnjava i tu se ubrajaju pojmovi, ideje, rječnik, komunikacija, pristup, odnos prema onomu koji traži objašnjenje, način izlaganja i argumentacije. Ne može biti svejedno ako je proces objašnjavanja grub, sirov, nekulturan i neprimjeren, i ako je je proces objašnjavanja uljudan, racionalan, umjeren, pristojan, ima osjećaj za drugačije i tuđe mišljenje i stavove. U oba slučaja ono što se želi je identično. Predstaviti istinu u koju se vjeruje, ali način predstavljanja te istine ponekad drugog može kako sablazniti tako i razuvjeriti da je zaista istina ono o čemu se govori, jer onaj koji ima zadaću i dužan je navijestiti istinu pristupa na izrazito brutalan i sirov način i samoj istini. Takve loše procese objašnjenja nerijetko susrećemo u kratkim i osuđujućim krilaticama i predrasudama protiv kojih smo se obvezni kao kršćani boriti i uklanjati ih kao prepreke koje otežavaju spoznaju istine.

Negativne procese objašnjenja možemo čuti na različitim stranama i iz različitih usta. Negativan proces objašnjenja koji se ni najmanje ne trudi oko strpljivog nastojanja pojašnjenja pojmova i ideja nerijetko se okončava u posvemašnjoj zbunjenosti i nezadovoljstvu danim objašnjenjem, kao kad čujemo objašnjenje: To je tako i nema se tu što objašnjavati. Kako primjećuje Küng u poglavlju o Descartesu, već u Descartesovo vrijeme svijet je toliko složen da je sve teže (ili više nije moguće) stvarnost objašnjavati jednostavnim slikama i interpretacijama. Kršćanska istina, što posebno uključuje onu koju mi kršćani shvaćamo objavljenom, nije ni tako jednostavna, a ponajmanje je površna i usputna, kao da je riječ o istini koju nismo obvezni i dužni objašnjavati onima koji od nas očekuju objašnjenja i traže ih.

Međutim, kada se složenost i slojevitost objavljene istine (bezbrojne enciklike i dokumenti koje prate objavljenu istinu i njezino bogatstvo) interpretira negativnim procesima objašnjavanja, onim površnim, povremenim, sirovim i grubim pristupima, prva žrtva takvog lošeg pristupa je sama objavljena istina. Objašnjenje koje proizađe iz jedne takve negativne metodologije načina kako objašnjavati istinu ili istine vjere nerijetko je sve drugo, osim jedno ozbiljno, promišljeno, domišljeno, vjerničko i teološko objašnjenje. Kako primjećuje Küng u drugom dijelu svoje knjige, gdje se trudi i pokušava objasniti pojmove zbilja i povjerenje, proces objašnjavanja izuzetno je težak, naporan i nezahvalan posao, koji traži veliku strpljivost, intelektualno poštenje, marljivost i radinost. Dakle, intelektualna lijenost i svaki drugi oblik nemara nemaju što tražiti u jednom takvom pokušaju da se o istini onoga u što se vjeruje dadne drugima ozbiljno i pojašnjenje i objašnjenje. Drugi aspekt kršćanstva objašnjenja je pozitivan. Riječ je o stalnom i konstantnom učenju, brušenju pojmova, riječi i misli, ne kako bi se objašnjenje pretvorilo u teološko cjepidlačenje, nego kako bi se govor i objašnjavanje objavljene istine i istina mogli jasno, precizno, racionalno drugima predstaviti, izreći i pojasniti.

Kršćanstvo objašnjenja sastoji se uvijek od dva elementa. Proces objašnjavanja i dosezanje objašnjenja. Oba aspekta usmjerena su na istinu i polaze od istine vjere i njezine objavljenosti. Međutim, izgleda da vrijeme u kojem živimo ponekad preferira i favorizira onaj negativni pol kršćanstva objašnjenja, onaj njegov dio koji se ne zamara pojmovima, idejama, poviješću misli i teoloških ideja, nego jednostavnim i kratkim krilaticama i od prije izgrađenim stavovima i predrasudama. Onaj dio koji pomalo prezire ozbiljne teološke, filozofske i znanstvene procese objašnjavanja istina vjere, nego se radije zadovoljava povremenim intelektualnim i drugim oblicima lijenosti kako se ne bi mislilo, promišljalo i domišljalo kako i na koji način danas govoriti i objašnjavati ono u što kao kršćani vjerujemo. I ono što najviše strada i gubi važnost i prestaje biti jasno i razgovijetno objašnjeno same su istine vjere na koje se uporno pozivamo.

Nije u pitanju nikakav sukob između nekakvih teoloških teorija i teoloških praksi, niti stvaranje antagonizma između vjere kojom se vjeruje i vjere koja se pokazuje djelima, niti nekakva izmišljena i nepostojeća rasprava između progresivnog Künga i nazadnog Ratzingera. Niti je sam Küng središnja tema ovog promišljanja (iako je njegovo djelo na koje se pozivam jedna izvrsna studija koju se može svrstati u kategoriju filozofije religije ili povijesti filozofskih ideja).

Tek se želi ukazati na postojanje ogromne razlike, pa ako hoćemo i povremeno nepremostivog jaza između negativnog i pozitivnog načina objašnjavanja istina vjere unutar samog kršćanstva objašnjenja, odnosno unutar same Crkve. Nije dovoljno tvrditi istinu, svakako ne bez onoga da se bude uvijek spremno dati razlog nade koji je u nama. Procesi objašnjavanja istine u koje vjerujemo i sam dolazak do objašnjenja istine na koju se pozivamo u tome igraju ponekad presudnu i prevažnu ulogu kada dijalogiziramo i raspravljamo bilo unutar vlastitih zajednica, bilo sa zajednicama izvan našeg vjerničkog i kršćanskog kruga. Vjerovati u istinu koja nam je objavljena, ali i truditi se znati kako je predstaviti, izreći i objasniti na jasan, nedvosmislen, precizan, otvoren, racionalan, umjeren i prihvatljiv način jednako pridonosi njezinoj snazi i ljepoti kao i naša osobna vjera kojom je vjerujemo. Nećemo oduzeti istini ništa od njezine istinitosti pozitivnim procesom objašnjavanja. Ali hoćemo svojom sirovošću, grubošću, predrasudama, intelektualnom lijenošću i nemarom,  i čvrstim pozivanjem na moć i autoritet tamo gdje je isključivo naša osobna vjernička i kršćanska  obveza i dužnost poznavati i znati puno više i dublje o istini u koju vjerujemo, jer sami nismo u stanju drugima i drugačijima tu istinu predstaviti, propovijedati i navijestiti. Proces objašnjavanja i objašnjenje vjerničke istine u koju vjerujemo je mukotrpan, dugotrajan i nezahvalan posao koji nadasve zahtijeva strpljenje, poniznost i zahvalnost Bogu. Nekima je to previše, pa kršćanstvo objašnjenja, odnosno njegov pozitivni aspekt kao legitiman i poželjan način govora i naviještanja objavljenih istina, nazivaju teološkim, filozofskim, znanstvenim i inim mudrijašenjima, palamuđenjima i cjepidlačenjima. Ponekad se mogu čuti i puno grublje, pa i teže riječi. I to upravo iz usta onih koji se nazivaju vjernicima i kršćanima. Nažalost.