»Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.« (Iv 17,3)
Shadow

Karijerno i individualno kršćanstvo


Lewis Mumford u svom eseju Povijest utopija opisuje dvije vrste utopija. Jedne naziva utopijama bijega ili idolum kojim opisuje čovjekov bijeg od stvarnosti, a druge naziva utopijama rekonstrukcije. Utopije bijega su osobne utopije kojima se pojedinac služi, a utopije rekonstrukcije su društvene utopije kojima se služi cjelokupuno društvo izgrađujući svijet budućnosti koji tek treba ostvariti. U kršćanstvu, ali i u Crkvi postoji ova dvostruka utopija: jedna kao zabluda o samom sebi, a druga kao zabluda o eshatološkoj naravi Crkve. Idolum ili utopija bijega u Crkvi se javlja u formi pojedinaca koji obrću davno postavljenu misao Tome Akvinskog, o Božjoj milosti koja pretpostavlja ljudsku narav, u tezu kako je narav dovoljna, kako za suradnju s Božjom milošću nema potrebe ili kako će Božja milost učiniti sve, pa nema potrebe da bilo tko aktivno s njom surađuje.

Idolum ili utopija bijega kod pojedinca može se javiti i u ponekad pogrešnom, rekli bismo i pogubnom shvaćanju samog sebe, gdje netko tvrdi: važno je biti svećenik, kršćanin, vjernik, a ljudskost je nevažna, i obrnuto: važna je ljudskost, a biti svećenik, kršćanin, vjernik je nevažno, jer odvojeni jedno od drugoga isključuju suradnju s Božjom milošću i međusosobno se suprotstavljaju.

Prvi idolum ili utopija bijega javlja se kao karijerizam u Crkvi, gdje je važno nominalno biti ono što se zahtijeva radi karijere i ne mora nužno biti popraćeno ljudskošću. Ovdje se ne govori kako netko ne može istovremeno posjedovati oboje, i karijeru i ljudskost, nego radije se ističe da ako se potpuno isključuje vlastita ljudskost eksluzivno radi karijere, u Crkvi nastaje idolum karijerizma koji može ljudskost postaviti u drugi plan, kao nešto što može biti smetnja i prepreka.

Drugi idolum ili utopija bijega nastaje zanemarivanjem ili odbacivanjem zahtjeva službe koju izvršavamo u službi Crkve, što generira idolum individualizma, prema kojem je najvažnije kakav sam ja sam i prema tome treba suditi sve druge koji obavljaju neku službu u Crkvi, gdje je individualno ljudsko ja mjerilo svih službi u Crkvi. Oba idoluma su utopije bijega jer se prvom bježi od vlastite ljudskosti i karaktera, a drugom se bježi od obveze i dužnosti služenja u poslanju Crkve. Prvi idolum ne dopušta suradnju milosti i ljudskosti, a drugi idolum ne dopušta suradnju milosti i povjerene službe, i oba se međusobno isključuju, jer nema milosti da ih poveže, usmjerava, ispravlja i obogaćuje. Idolumi ili utopije bijega su sudeći po Mumfordu najčešće privatne i osobne utopije izgrađene da se ili pobjegne od stvarnosti ili pokuša rekonstrurirati stvarnost na drugačijim temeljima.

U kršćanstvu i unutar Crkve postoje prisutni idolumi ili utopije bijega najčešće u pojedincima koji su karijeristi i individualisti, jedni koji prenaglašavaju crkvene karijere bez ljudskosti i drugi koji prenaglašavaju individualnost na štetu povjerene službe. Oba ova stava su utopijska, jer se ili bježi od vlastite ljudskosti i ljudskosti drugih ili se bježi u individualnost i samoću od obveza i zahtjeva povjerene službe.

Oni su utopijski jer služe i za rekonstrukciju samog sebe. Pa se može dogoditi da karijerist bježeći u karijeru rekonstruira samog sebe s više ljudskosti nego je stvarno posjeduje, ili indiviudalist bježeći u individualizam rekonstruira samog sebe s više odgovornosti za povjerenu službu i obveze nego što to stvarno i efektivno čini. Poseban razlog zašto su obje ove pojave utopijske jest što postoji uvjerenje da se bez suradnje s Božjom milošću može postići maksimum onoga što Crkva i Krist stavljaju pred njih kao zahtjev i obvezu.

S druge strane utopije rekonstrukcije ciljaju na rekonstrukciju cijelog društva prema budućnosti koja se očekuje, i utopije rekonstrukcije su društvene ili zajedničarske, a ne privatne i individualne. Tako se govori ponekad o rekonstrukciji Crkve prema sociološkim i političkim standardima svijeta. Ako se u idolumu ili privatnoj utopiji bijega od stvarnosti zanemaruje osobna suradnja s Božjom milošću, u utopiji rekonstrukcije Crkve zanemaruje se eshatološka dimenzija Crkve, Crkva koju teološkim shvaćanjem razumijemo kao proslavljenu Crkvu svetaca i mučenika, nebesku Crkvu.

Utopija rekonstrukcije privlači time što rekonstrukcijom predviđa budućnost koja se ima dogoditi i dogodit će se ukoliko cjelokupno društvo pristane ili bude zavedeno da sudjeluje u rekonstrukciji. Time se na društvo i njegove pojedince stavlja teret odgovornosti za budućnost, ali još više teret krivnje ako ne sudjeluju, jer time sprječavaju dolazak bolje i vedrije budućnosti za cjelokupno društvo. I Crkva je povremeno pod utjecajem različitih utopija rekonstrukcije koje zahtijevaju rekonstrukciju Crkve prema sociološkim, političkim, kulturnim standardima svijeta. U takvim zahtjevima bilo bi i nešto dobrog kada oni ne bi isključivali njezinu eshatološku dimenziju, onu Crkvu koja sastavljena od svetaca i mučenika slavi Krista kao Uskrslog.

U tome se eshatološko shvaćanje Crkve razlikuje od svih ljudskih utopija rekonstrukcije, jer putujuća Crkva na zemlji Crkvu svetaca i mučenika ne smatra utopijom, nego stvarnošću koja ima sadržaj i u koju se vjeruje, dok utopije rekonstrukcije zahtijevaju od Crkve da se odrekne te stvarnosti i potrudi se isključivo samo oko ovoga svijeta i ove zemaljske stvarnosti. Crkva ulaže i sudjeluje u stvarnosti svijeta svojim spasenjskim djelovanjem ali ne može zanemariti svoju eshatološku dimenziju kao nešto utopijsko, bilo da bi to bio bijeg od stvarnosti, bilo da bi to bila neka rekonstruktivna utopija izgradnje općeg i svjetskog kraljevsta. Ali ipak zemaljskog kraljevsta bez eshatona i uskrsnuća, koje za Crkvu nisu utopije, ali zemaljsko kraljevstvo bez Boga jest utopija za Crkvu.

Društvene utopije rekonstrukcije eshatološku dimneziju Crkve smatraju utopijskom i bijegom od stvarnosti. S druge strane Crkva ne može ne primijetiti da su ljudske utopije rekonstrukcije koje teže isključivo i apsolutno zemaljskim kraljevstvima ipak na kraju krajeva utopije, i kako su se već pokazale neuspješnima u povijesti čovječanstva. Razlika između Crkve i njezine eshatološke dimenzije s jedne strane i idoluma privatnih utopija bijega i društvenih utopija rekonstrukcije s druge strane leži u vjerovanju ili nevjerovanju da postoji Božja milost koja aktivno djeluje u Crkvi i vjernicima.

Idolum ili privatna utopija bijega kao i utopija rekonstrukcije stvarnost Božje milosti i njezine prisutnosti u Crkvi smatraju utopijom, dok Crkva prihvaća i vjeruje u stvarnost i djelovanje Božje milosti, smatrajući utopistima i utopijama i one pojedince i pokrete unutar Crkve koji smatraju i vjeruju da Božja milost ne postoji ni u Crkvi ni izvan Crkve. Kršćanin u Crkvi računa s Božjom milošću i kad je u pitanju njegova karijera i ljudskost i povjerena mu služba i obveze u Crkvi.

Karijerist i individualist u Crkvi na nju na računaju. I nije iznenađenje da su ponekad karijeristi i individualisti oni koji smatraju da Crkva treba ostvariti neku društvenu utopiju rekonstrukcije ovdje na zemlji i zaboraviti na svoju eshatološku dimenziju. A zaboraviti na eshatološku dimenziju Crkve, na proslavljenu Crkvu, znači zaboraviti na sve one svete primjere kršćanskih vjernika koji su dopustili da Božja milost prožme njihove karijere i individualnosti kako bi bili danas oni koji su nam primjeri i uzori istinskog kršćanskog života i djelovanja.

Jer crkvena karijera i osobni inidivudalizam prožeti Božjom milošću mogu postići puno u djelovanju Crkve jer Božja milost može ponekad promijeniti ljudskost koja se oslanja isključivo na crkvenu karijeru i individualističko shvaćanje službe koja je nekom u Crkvi povjerena u ime Crkve, a ne u njegovo ili njezino privatno ime.