Kršćanstvo grijeha
Filozof i teolog Christos Yannaras pišući o problemu zla u The Problem of Evil nudi i jednu interpretaciju grijeha. Iako se njegovo promišljanje odnosi na teološki pojam istočni grijeh, ono se može primijeniti i na pojam osobni grijeh. Yannaras pojmu grijeha prilazi kroz iskustvo onoga što opisujemo kao promašaj i promašiti. Kada nešto promašimo ili promašujemo znači kako postoji ili je postojao neki cilj, svrha, objekt, meta koju je trebalo ili treba ispuniti, odnosno pogoditi. Težina ili lakoća promašaja ne mjeri se strogo i nužno isključivo fizičkom distancom od cilja i mete, nego također i fenomenom koji opisujemo pojmom prilika. Neki promašaji imaju ozbiljnost velike težine jer se mogu dogoditi samo jednom, ne postoji ponovna i nova prilika za usmjeravanje prema cilju ili meti. Zajedno s promašajem nestaju i prilika i cilj. Neki se promašaji ponavljaju jer cilj ili meta još uvijek stoje na istom mjestu, prilika za pogađanje mete je još uvijek tu zahvaljujući samom cilju, a ne sposobnostima onoga koji je nastoji pogoditi.
Yannarasovo razumijevanje istočnog grijeha možemo opisati pojmom ontološki promašaj. Takvom razumijevanju pojma grijeha najbliže je događaj čovjekovog egzistencijalnog promašaja, kada čovjek ne uspijeva ostvariti svoju egzistenciju onako kako je zamislio i planirao, jer je vlastitom krivnjom i slobodom izabrao promašaj kao način življenja i oblik postojanja. Egzistencijalni promašaji su različiti i ovise već od toga koje i kakve talente ili sposobnosti je čovjek upropastio i uništio. Čovjek s određenim talentom može slobodno izabrati propast i gubitak talenta, ali egzistencijalni promašaj se formira kada čovjek u samom sebi dolazi do svijesti kako više nije moguća nova prilika jer je cilj ili meta izbrisana s horizonta njegove egzistencije. Ovo iskustvo se može ponekad doživjeti u kasnoj životnoj dobi, netko tko je uništio talent za neki specifični sport sada osjeća težinu egzistencijalnog promašaja zbog nemogućnosti prilike koja je ukinuta potpunom odsutnošću cilja ili mete. Egzistencijalni promašaji su stvarni i opipljivi, oni opterećuju čovjekov odnos prema sebi i drugom, tjeraju u ogorčenost i bezvoljnost, a u teškim trenutcima u očaj, bol, patnju, besmisao i beznađe.
Grijeh kao ontološki promašaj je i pripovijedanje o povijesti spasenja i onomu događanju čovjekovog gubitka biti imago Dei. Promašaj je i ontološki, a ne strogo egzistencijalni jer se cijepa metafizička struktura i arhitektura čovjekovog odnosa prema Bogu i s Bogom, odnosno čovjek gubi milost, a posljedica rupture nastale istočnim grijehom je čovjekova smrt i sve ono užasno s njom povezano i čovjeku strano i odbojno. Čovjekov ontološki promašaj zahvaća i reflektira se u egzistenciji svih ljudi kroz čovjekovu ranjenost i podložnost grijehu, onoj osobnoj stvarnosti koja na egzistencijalnoj razini cijepa teološku i milosnu strukturu odnosa pojedinca i osobnog Boga. Reći kako je grijeh ontološki i egzistencijalni promašaj je puno više od moralne kvalifikacije onoga što čovjek čini, u pitanju je slom samog čovjeka u najdubljim temeljima njegove egzistencije i bića, čovjek svakodnevno promašuje biti imago Dei, što kao posljedicu ima oholi egoizam čovjeka uobličen u čovjekov napor i nastojanje biti kao Bog i biti Bog.
Odsutnost vjere u postojanje ontološkog događaja istočnog grijeha i osobnog grijeha pretpostavlja kako je egzistencijalni promašaj jedina mogućnost negativnog ishoda za čovjeka u njegovoj fizičkoj, ali ne i duhovnoj smrti. Time se predmnijeva kako ontološki promašaj nije ni moguć jer ne postoji ni cilj ni prilika koji su na takav način povezani. To bi značilo i nepostojanje onostranosti, besmrtnosti, uskrsnuća i Krista. Iako izraz ontološki promašaj upućuje kako je riječ o promašajima čovjekova uma, razuma i duha, ovim pojmom opisujem jedan promašaj s nadnaravnim posljedicama, natprirodni promašaj koji se može dogoditi čovjeku. Tako bih za pakao rekao kako je to vječno stanje ontološko-osobnog promašaja biti imago Dei.
Grijeh tako postaje osobni ontološko-egzistencijalni promašaj biti imago Dei, kao jedna vrsta milosnog prijepora i sukoba između milosti i čovjekove naravi, jer milost razlikuje između imago Dei i esse Deus, dok čovjekova narav ponekad iako poznaje tu razliku nastoji je izbrisati. Zahtijeva u sebi i za sebe sjedinjenje ovog dvoga kao nečega jednog i identičnog, kao stvarnosti kojom se definira sama narav čovjeka. Čovjeku je moguće okusiti i iskusiti egzistencijalni promašaj koji nužno ne mora biti i ontološki, o čemu nam najbolje pripovijeda egzistencija desnog razbojnika iz evanđelja. Ipak grijeh je poseban po tome što je on istovremeno i istovjetno egzistencijalni i ontološki promašaj što je čovjeku ponekad teško razumjeti.
Razlog čovjekovom nerazumijevanju treba tražiti i u tome što su egzistencijalni promašaji nerijetko čovjeku dostupni i opipljivi u iskustvu, njegovom tijelu, umu i razumu. Ontološki promašaj, odnosno njegova spoznaja, dostupan je tek u iskustvu milosti koja čovjeku otvara oči vjere za nadnaravno i vječno. Tako čovjek grijeh smatra kudikamo manjim i neozbiljnim promašajem od uništenja i gubitka nekog fizičkog i umnog talenta. Ipak na ljestvici ontološke strukture čovjeka kao bića, grijeh će uvijek biti i ostati najveći, najopasniji i najpogubniji od svih čovjekovih promašaja, iako čovjek ne osjeća uvijek vidljivo i opipljivo taj promašaj dok se ne susretne s nadnaravnom milošću i vjerom kojom samog sebe razumije na jedan potpuno drugačiji i novi način u odnosu na nešto nadnaravno.
