Utorak, 26 listopada

Kršćanstvo služenja


Rasprava među apostolima tko je među njima najveći smješta se negdje između teološkog traktata o oholosti i filozofije služenja. Služenje nerijetko dolazi kao dvostruko loša pomisao. Služenje biva na silu jer postoji autoritet, moć i strah. Služenje je izrabljivanje jer egzistencija onoga koji služi ovisi o samovolji onoga komu služi. Biti prisiljen služiti i biti porobljen služenjem. Ozbiljne rasprave među nama na kraju znaju završiti ključnim argumentom: Nisam ja tvoj sluga! Nisam ja tvoja sluškinja! Isusova gesta u kojoj među apostole stavlja dijete govori o razlici između odraslog i djeteta kada se govori o služenju. Pomisao odraslog može biti i ta dijete ne može služiti roditelju temelji se na pomisli o bespomoćnosti. Bespomoćno dijete ne može služiti, ono je osoba kojoj se služi.

Ipak, postoji i treći oblik služenja koji je usko povezan s povjerenjem i vjerom. Dijete služi roditeljima kao veza međusobne suradnje, podrške i ljubavi. Služenje djeteta nije nužno utemeljeno na njihovom autoritetu, niti na pokušaju djeteta da izrabljuje roditelje. Riječ je o beskrajnom povjerenju koje dijete ima u njih. Iz tog povjerenja u roditelje proizlazi djetetovo služenje, slušanje i prihvaćanje njihovih odluka i usmjerenja. Većina odnosa i veza služenja među odraslima su pitanje moći, straha i interesa, iako postoje i ona služenja koja se temelje na povjerenju i ljubavi kao što se to događa u odnosu između supruga i supruge.

Slobodno služenje proizlazi iz dubokog povjerenja i uvjerenja koje se odnosi na osobu kojoj se služi. Apostolska disputatio i diskusija oko najvećeg među njima rasprava je o služenju. Potaknuti manjkom povjerenja u Isusa oni već unaprijed služenje promatraju kao pitanje straha, sile, izrabljivanja. Stavljajući među njih dijete Isus im upućuje kritiku i upozorava ih da je njihov pristup iskustvu i fenomenu služenja od samog početka krivo postavljen. Njihovoj žučnoj debati o služenju ne prethodi povjerenje. Već sada nemaju povjerenja u Isusa i u strahu oko toga tko će morati služiti, a tko će biti onaj kome se služi, nastaje ozbiljan teološki prijepor među njima. Tako nisu mogli razumjeti i neke druge Isusove geste uključujući i onu s pranjem nogu.

Neko dijete ima beskrajno povjerenje u svoje roditelje barem do određene životne dobi. Obuzeto tim povjerenjem ono služi roditeljima i prihvaća ono čemu ga roditelji uče i poučavaju. Kao što i suprug i supruga služe jedno drugom na temelju povjerenja koje međusobno imaju. Čim se dogodi krah ili propast povjerenja služenje se pretvara u bespoštednu borbu i nadmetanje tko će biti služitelj, a tko onaj kome se poslužuje. Ponekad su završne rečenice neke rasprave: Nisam ja tvoj sluga! ili: Nisam ja tvoja sluškinja! također i znak da se duboko i intimno povjerenje među ljudima izgubilo.

Povjerenje i vjera koji prethode služenju opisat ćemo kao kršćanstvo služenja. Služiti Kristu traži povjerenje u njega, ponekad povjerenje koje je protivno čovjekovim očekivanjima i nadanjima. Sve dok postoji povjerenje u Krista koje prethodi služenju, služenje će biti slobodno, bez prisile, bez straha, bez nasilja. Kada nestane povjerenja u Krista, u njegovu milost, riječ i poslanje, služenje prestaje biti slobodno i prelazi u one oblike služenja koji mogu biti autoritativni, na silu, iz interesa. Kršćanstvo služenja je specifičan fenomen i iskustvo koje uglavnom rijetki uspijevaju postići i doseći, i on je prisutan u onoj kratkoj rečenici: Besplatno primiste, besplatno dajte. I u Crkvi služenje ponekad varira između autoriteta, moći, straha i izrabljivanja, iako ne treba zaboraviti i one primjere služenja koje se oslanjaju na povjerenje. Beskrajno povjerenje djeteta u roditelje posebno je po tome što ono ne traži ništa zauzvrat. Dijete vjeruje roditelju o svemu što mu roditelj kaže, tumači i objašnjava. S odrastanjem većina nas izgubi taj početni impuls beskrajnog povjerenja i ono prelazi u ona povjerenja najčešće prisutna u odnosima između odraslih.

Isusova gesta s djetetom je ne samo kritika apostolima, nego i, kako se čini, nemoguć zahtjev. Kako je moguće danas nekomu beskrajno vjerovati i samo na temelju jednog takvog povjerenja služiti mu? Kako se osloboditi osjećaja straha, nadzora, kontrole, moći, osjećaja izrabljivanja pri zahtjevima da služimo i budemo služitelji? Ili tko je spreman prema onom evanđeoskom besplatno služiti iz čistog povjerenja u nekoga? Kroz iskustvo s djetetom ili djecom, posebno kad su ona još uvijek mala, odrastao čovjek može primijetiti što znači povjerenje i služenje. Dijete se pojavljuje kao netko tko ispunjava manje-više sve zahtjeve roditelja jer osjeća prema njemu duboko povjerenje. Moguće da je i to Isusa nagnalo da nekoliko puta u evanđeljima dijete uzme kao simbol i uputi kritiku odraslima, uključujući i apostole.

Kao da je odrastao čovjek postao nesposoban za slobodno služenje zbog potpune odsutnosti povjerenja i dijete je ona osoba koja će ga tome poučiti. Kršćanstvo služenja počinje s vjerom i povjerenjem. Ne isključuje autoritet, ali ga ne vidi kao izvor straha, prisile i nasilja, čak se i u autoritet ima povjerenja, ono služenje ne vidi nužno i apsolutno kao način izrabljivanja. Prije nego počne služiti ono nastoji izgraditi zdrav odnos između povjerenja i služenja. Stavljajući dijete među apostole i prekidajući njihovu gorljivu svađu oko služenja pokazao im je da ukoliko žele stvarno služiti i biti sluge ipak to neće ići bez istinskog i dubokog povjerenja i vjere u njega. Izostaviti njega identično bi bilo izgraditi cjelokupnu teoretsku i praktičnu strukturu služenja kao formu moći, zloupotrebe autoriteta i nepravednog izrabljivanja. I to se znalo događati. I danas se događa. Kao što se dogodilo i apostolima onomad kada su pomislili da je moguće izgraditi hijerarhiju služenja u Crkvi bez povjerenja i vjere u Isusa.

I ono njegovo: Ako ne postanete kao djeca, ne nećete ući u kraljevstvo nebesko! podsjeća na potrebu zdravog i kršćanskog stava i shvaćanja odnosa služenja u Crkvi i povjerenja, jer kao što nas novija povijest Crkve poučava, problemu služenja, bilo Kristu, bilo Crkvi, prethodio je u određenim okolnostima i krajevima krah povjerenja u Crkvu zbog krivog razumijevanja služenja kroz zloupotrebu autoriteta i povjerene vlasti da se Crkvu vodi i da se njome upravlja. Krah povjerenja u bilo kojim okolnostima i u Crkvi i izvan nje obično je uvod u služenje koje će biti nasilno, pod strahom i u formi različitih izrabljivanja, od seksualnih od ekonomskih, uvertira u nekakav oblik ropstva i formu diktature.