Budućnost

Budućnost je mjesto nade. Trebam li odustati od svega sada? Prokleti te i odbaciti jer izgleda kako danas nema izlaza? Imam li snage izdržati barem do sutra ili još koji dan? Kako je izdržao Job? Je li svoj pogled usmjeravao prema tom mjestu nade gdje ćeš mu otkriti zašto sve što mu se događa? Možda se može izdržati danas, možda i sutra, ali zbog čega i komu? Čemu izdržati cijeli život bez nade ako poslije svega neće biti ničega?

U tom grčevitom hvatanju za budućnost, u tom mom ljudskom i jobovskom bit će bolje kao da se skriva pomisao o nečemu trajnijem. Nečemu neprekinutom. Nečemu što razrješuje dilemu trebam li se nadati nečemu budućem koje bi moglo biti drugačije. Koja je budućnost stvarno mjesto nade? Moje ljudsko sutra i prekosutra gdje mogu opet upasti u patnju iako budućnost ne izgleda tako? Ili budućnost poslije svake zemaljske budućnosti?

U Pismima ćeš reći tko ustraje spasit će se, tko ustraje pronaći će me, tko ustraje iskusit će nadu. Ustrajati! Ali, ja sam tako nestrpljiv i znatiželjan! Želim odmah sada i ovdje znati što se ima dogoditi sa mnom. Predvidjeti sve ono što bi me moglo udaljiti od vjere u sretnu i bolju budućnost.

Tvoje ustrajati sa sobom nosi skrivenost. Ustrajati u čemu? U  onome što mi se ima dogoditi o čemu ništa ne znam i ne mogu to predvidjeti? Jobovska ustrajnost! Nemati odgovor na zašto, nego ostati unutar kruga nade i strpljivo čekati. Ustrajno čekati.

Ima lakih čekanja. Onih u kojima se život živi lagodno i bez napora. Onih čekanja u kojima sebi netko kaže a sad dušo moja jedi, lezi i uživaj jer imaš za dane mnoge. Onih čekanja u kojima čovjeka ne dotiče muka nikakva kako piše u Pismima. Optimistična čekanja koja ne žure i ne trče prema budućnosti jer im je nada u onome ovdje i danas. Jer što će im nada dok imaju sve?

Znači li to kako nada treba tek meni patniku koji sve teže podnosi trpljenje? Bi li bilo manje vjere i nade da mi u životu ide daleko bolje nego što ide sad? Čemu ustrajnost za onoga koji ne pati i od koga se ne traži strpljivost u podnošenju? Zar njemu nije dobro? Nije li on protiv nade i naziva je opijumom za patnike i one koji trpe?

Budućnost je mjesto nade kažu neki to je utopija za one koji ne mogu izdržati svoju sadašnjost. Budućnost je bijeg.

Ipak, ne biva li ista sudbina i Jobu i nepravednom upravitelju? Obojica će doseći i dospjeti do svog zemaljskog kraja. Tu će se zemaljska budućnost prekinuti za obojicu i budućnost umjesto mjesto nade postaje mjesto umiranja i smrti. Ako je budućnost mjesto nade i ako je samo zemaljska ona je dospijeće prema grobu. Nema tu nade ako će se tu sve okončati. Ali, baš sve.

Onda ako je tako čemu bilo kakav govor o budućnosti kao mjestu nade? Svaki takav govor biva opijumom za beznadne.

Na što upućuju tvoje riječi tko ustraje spasit će se? Koliko je god ljudskom življenju budućnost daleko i koliko god netko ustrajao to ništa ne mijenja glede izglednosti njegovog umiranja i njegove smrti. Od čega će se spasiti patnik koji godinama trpi i podnosi svoju bol, možda zadivljujuće strpljivo, tiho i uporno? Svejedno će ga dočekati smrt.

Budućnost smrti kao da svaku ustrajnost čini besmislenom i beskorisnom. U meni se nešto protivi takvom pogledu na budućnost. Nešto praiskonsko se u meni buni protiv budućnosti koje u stvarnosti nema jer će jednog dana ona za mene postati sadašnjost i grobno mjesto.

Tko ustraje spasit će se su riječi iz Pisma koje u sebi nose nešto skriveno. Nijedan od nas se nije vratio reći nam što se dogodilo nakon što je ustrajao do smrti. Je li prestala bol? Je li dobio zadovoljštinu za trpljenje? Nagradu? Gdje je bio? Nijedan od nas ljudi.

Onaj koji se vratio potvrdio je svojim povratkom postojanje budućnosti kao mjesta nade. Trajnog. Nepromjenjivog. Od tamo se nigdje ne bježi i nigdje ne odlazi u nove budućnosti. Tamo odlaze ustrajni i strpljivi. Među njima i Job. Nadam se.