Skok vjere
Ti i ja sami smo u ljubavi. Ne i usamljeni. U čemu je samoća naše ljubavi? U tome da se moja samoća upravlja sa zahvalnošću prema tebi. U tome da me tvoja samoća štiti i čuva. Nitko te ne može voljeti umjesto mene i nitko mene ne može voljeti umjesto tebe. Moja samoća se klanja tvojoj samoći, a tvoja samoća uzvraća milošću na to klanjanje.
Ponekad me previše opterećuje ta misao o ljubiti zajedno i kako se sve u odnosu prema tebi može, mora i isključivo se događa zajedno. Kako sam ljubiti tebe znači biti usamljen. To nije točno. Kao što nije točno da sam privilegiran jer ljubiš mene. Ljubiš i druge.
Ipak, nitko ne može zauzeti tvoje mjesto kako bi ljubio bilo koga od nas. Samoća ljubavi prema tebi nije nekakva individualna vjera koja odbacuje svako zajedništvo. Pogreška koju često čine oni koji miješaju i ne razumiju pojmove samoće i individualnog. I kad sam u zajednici koja te slavi i hvali opet sam sam, ali ponavljam nisam usamljen. Sam sam jer ja i nitko drugi u toj zajednici ne može te slaviti umjesto mene. Može me zagovarati. Može za mene moliti. Može me poticati. Toliko toga može. Nitko ne može biti ja doli ja sam.
Samoća ljubavi prema Bogu nije usamljenost, a još je manje individualizam koji ne pristaje na bilo kakav oblik zajedništva, u pitanju je svijest kako i unutar zajednice u kojoj je Bog prisutan jedino ja mogu napraviti onaj korak koji me približava Bogu i dovodi k njemu. Sam sam pred Bogom znači kako ono što se treba učiniti neće učiniti nitko umjesto mene makar to žarko želio jer ne može. To nije njegova zadaća, nije njegovo poslanje, nije njegov poziv. Nečija zadaća može biti toliko toga, ali ničija zadaća nije i nikada neće moći biti da pred Bogom bude ja sa svim onim što jesam. Onaj koji me zagovara nije isto što i ja sam, i onaj koji moli za mene nije isto što i ja sam.
U toj samoći ljubavi prema Bogu, ali i u samoći Božje ljubavi prema meni otkriva mi se duboko značenje i moje i Božje slobode. Bog sam odlučuje se na ljubav prema meni jer nitko me ne može ljubiti umjesto njega tako da on ili ona bude sam Bog. I na taj potez Bog se slobodno odlučuje. Tako i ja u konačnici i na koji god način doveden pred Boga od molitve, posta, preko zagovora i zaklinjanja sam se na kraju odlučujem za Boga.
U tom odnosu između mene i Boga postoji taj presudni trenutak samoće koji ne znači niti očaj, niti ponor, niti strah. To je trenutak zahvalnosti svima i svakome kad svjesno govorim kako je sljedeći korak isključivo moj i pripada meni. Na njega me se ne može prisiliti, ne može me se nagovoriti, ne može mi se prijetiti, ne može me se obvezati. Korak u kojem potpuno sam, svjestan kako stojim sam pred Bogom svojom slobodom Bogu dajem svoj pristanak na ono što traži od mene.
Iz tog temeljnog i samostalnog koraka prema Bogu rađa se i određena svijest o tome da ono na što pristajem i ono na što me Bog poziva nije ništa drugo doli Božji slobodni poziv koji od mene očekuje moj slobodan odgovor. Nitko ne može odgovoriti umjesto mene. Nitko ne može reći umjesto mene da. To mogu i trebam učiniti ja. Tek nakon tog koraka samoće jedne ljudske ljubavi prema neizmjernoj Božjoj dobroti i milosrđu može se roditi i ona vjera koja zajednicu vjerujućih doživljava kao svoju zajednicu, vjera koja zajednicu ne osjeća i ne doživljava kao teret, prisilu, nametanje i nadzor.
Bog i ja sami smo u međusobnoj ljubavi kad se radi o tom temeljnom koraku odgovaranja moje ljudske slobode na poziv koji mi upućuje Božja sloboda. Svi drugi tu su kao oni koji potiču, pomažu, usmjeravaju, ali nije njihovo i ne spada na njih učiniti presudni korak prema Božjem pozivu.
Taj korak istovremeno je moja osobna privilegija i spoznaja kako me samoća odluke ne ostavlja usamljenog i odvojenog od drugih, nego samoća odluke koju donosim potvrđuje moju slobodu da sam pred Bogom ono što jesam kao ja i kao pojedinačna osoba, a tek onda i dio jedne zajednice koja Boga slavi Boga moli.
Treba biti odvažan i hrabar i uroniti u tu samoću ljubavi odlučivanja i odgovora na Božji zov, jer i posljedice mog odgovora ne bivaju odgovornost drugih, neko isključivo i samo moja odgovornost. Biti sam u ljubavi s Bogom i gledati očima vjere Boga koji je sam u svojoj ljubavi prema meni nema nikakve veze s usamljenošću, a još manje ima veze s isticanjem individualnosti koja ne priznaje nikakav zajedničarski karakter svog postojanja i svog življenja. Prije će biti riječ o onom presudnom trenutku u životu svakoga od nas kad dovedeni i privedeni k Bogu bivamo pušteni na miru i ostavljeni sami kako bismo slobodno Bogu odgovorili.
I tu nas zajednica niti sprječava, niti nas sputava niti nas ograničava. Zajednica je svjesna do koje granice i stupnja nas je dovela, ona se sad na trenutak povlači kako bi stvarno odlučivanje prepustila meni samom. Pušta me biti samim, ali se ne osjećam usamljenim.
Iz samoće pojedinačne ljudske ljubavi prema Bogu koja je u takvim trenutcima najsvjesnija svoje osobne slobode odlučivanja rodit će se i ona vjera koja se nerijetko opisuje kao autentična ili fundamentalna vjera u istinitost i sadržajnost Božjeg poziva koji mi je upućen.
