Zabrinut sam. Netko je zabrinutost nazvao egzistencijalom. Htio je reći kako je u temeljnu strukturu mog postojanja utkana briga. Ja sam biće zabrinutosti. Zabrinutost mi dolazi kao nepoznata prijetnja. Brinem, ali ne znam točno što je objekt moje brige. Ja, drugi, predmeti? Ne znajući odakle dolazi moja briga oko sebe vidim prijetnju. Sve mi prijeti i sve se prema meni odnosi prijeteće.
Kaže Isus na jednom mjestu neka se sutra brine za sebe ili svakom je danu dosta njegove brige. Pita zašto se brineš, pogledaj poljske ljiljane i ptice nebeske. Ne brinu, a opet su živi. Razumije li Isus moj odnos prema zabrinutosti? Shvaća li da je ona u meni i da ja nisam ni poljski ljiljan niti ptica. Nisam biće bez samosvijesti. Jer imam samosvijest, zabrinutost je za mene egzistencijalni problem. Možda i najveća životna dilema i izvor sukoba sa samim sobom, ali i s njim.
Ne budi zabrinut što ćeš jesti i što ćeš piti, kaže mi Isus. Dobro, možda bih to i mogao prihvatiti. A moja djeca, moja obitelj, moji nemoćni roditelji, moj prijatelj bez krova nad glavom? Kredit koji jedva uspijevam vraćati jer mi je suprug ostao bez posla? Ne želim pomisliti kako je Isus bešćutan, ali pomalo mislim kako jest. Kako ne trebam brinuti o svom bolesnom djetetu za čiju bolest nema lijeka na vidiku? Što podrazumijeva kad me nagovara da ne brinem? Kao da govori protiv sebe, jer je i sam bio zabrinut, napose u Getsemanskom vrtu. Krvavi znoj nije bio znak radosti ni prihvaćanja. To je egzistencijalni događaj zabrinutosti koja se ne može staviti pod kontrolu razuma i uma.
Čudi me da nije odustao. Odakle mu snaga za suprotstavljanje zabrinutosti? I u njega je bila utkana jer je bio i čovjek. Možda ju je lakše podnosio jer je bio i Sin. Opet, Bog ga je izgleda napustio na vrhuncu zabrinutosti: Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio? Kako je izdržao da ne odustane i preda se zabrinutosti, postane njezin rob i sluga? Vjerovanje? Nada? Ne znam. Uskrsnuće? Moguće. Ne moguće, sigurno! Svaka moja zabrinutost proizlazi iz straha od smrti. Netko je tumačio kako smrt razara sve horizonte mog postojanja i dokida sve mogućnosti slobodnog izbora i samoostvarenja. Mojom smrću nema me više. Ako jesam, bolje je reći kako više nisam. Ja sam ništavilo. Iako se ne slažem možda do kraja s Isusom, negdje u sebi naslućujem kako je u pravu.
Zabrinutošću, rekao bi on, nećeš svome životu dodati ni pedlja više od onoga koliko ti je dodijeljeno živjeti. Na kraju zabrinutosti kojom se osiguravaš od poraza, iznenadit će te smrt. Ona je istinska i stvarna prijetnja, rekao bi Isus. I kudikamo je razornija ako je vječna i neizmjenjiva. Iz njezine vječnosti nitko se ne vraća mi među žive na zemlji ni među blažene u nebu. Tako i Isus pripovijeda kada mi tumači u prispodobi o bogatašu i Lazaru. Nekakav oblik egzistencijalne smrti mog osobnog postojanja. Ako i postojim, to je u nekom bolesnom, pokvarenom i samorazarajućem obliku. Kao da cijelu vječnost umirem i kao da cijelu vječnost proživljavam onaj strah i agoniju umiranja. Kao da se cijelu vječnost znojim krvavim znojem koji se ne može obrisati i koji se ne suši. Vječno sam oznojen i vječno u agoniji vičem: Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio?
Pred takvom vječnom smrću zemaljske zabrinutosti su neznatne i iskustva smrti se gotovo doimaju prihvatljivima i poželjnima.
Uskrsnuće je događaj koji oslobađa. On me ne oslobađa fizičkog straha, ne oslobađa me fizičke agonije umiranja. Uskrsnuće oslobađa moju egzistenciju, moje postojanje. Ipak se horizont ne briše smrću i ne nestaje jer sam umro i više nisam među živima. Kroz njegove uskrsnuće ja sam živ, ili se nadam kako ću živjeti. I ne samo ja. Kroz njegovo uskrsnuće živjet će i moja supruga, moje bolesno dijete, moj susjed bez krova nad glavom, dijete koje umire od gladi. Moraju živjeti kroz njegovo uskrsnuće. Ako ne žive, sve je besmisleno, svačija patnja i muka, pa i moja tjeskoba i strah od smrti. Pogledaj poljske ljiljane i ptice nebeske, ako se Otac o njima brine, koliko će više o tebi. Otac se pobrinuo za mene. Uskrsnuo je Sina.
Nisam oslobođen zabrinutosti, i prijetnja ostaje visjeti nada mnom. U svojoj slabosti ostajem malovjeran i sumnjičav. To je moja priroda. Moja egzistencija. Moje postojanje prožeto je sumnjom i malovjernošću. Ne glumim. Ne trsim se. Ne pravim se. Nisam ljiljan u polju. Nisam ptica na nebu. Krhka sam egzistencija. Nestalno sam postojanje. Ostaje mi vjerovati. Nadati se. Struktura moje egzistencije nema ishodište u vječnoj smrti. Moj horizont postojanja je uskrsnuće od mrtvih. Nije to egzaktno dokazivo. Ali se u to može vjerovati. I tome se mogu nadati. Mogao je Isus biti svašta. Tako se o njemu govorilo i pisalo. Ništa drugačije nego danas. Rekao bih da nije bio lažov. Dokazao je to svojim životom. Ako za sebe kaže kako je uskrsnuće i život, moglo bi mu se vjerovati.
U konačnici, to je pitanje mog izbora, moje slobode i moje volje. Vjerovati kako on jest ili nije to što za sebe tvrdi. Neodlučiti i nevjerovati znači biti sapet zabrinutošću i prijetnjom. Ne moći objasniti bolest djeteta, smrt oca, tragedije koje su me pogodile. Ako nema ništa kasnije, onda su i tragedije besmislene jednako kao i uspjesi i radosti. A onda ni dobro ni zlo, patnja, radost, trpljenje nisu ništa. Traju dok živim. Kad umrem odlazim u ništavilo i njih također više nema. U ništavilu i ne postojim, ako i postojim to nije egzistencija.
Odlučiti vjerovati u uskrsnuće ne dokida ništa, moje dijete ostaje bolesno, moja supruga i dalje nema posao, moj vrat kredit sve jače i grublje stišće i mrvi. Pa čemu onda vjerovati? Ni zbog čega ako mene pitate za utemeljen i racionalan odgovor. Nema ga, barem ga za sebe ne pronalazim. A opet, kad vjerujem u uskrsnuće drugačiji sam. Zabrinut jesam. Briga me prati i prodire u mene. Ipak ne mogu objasniti da je nešto drugačije. Možda jer sam odlučio vjerovati i jer sam odlučio nadati se. Ne umijem objasniti, ja sam fizički isti i još uvijek sam to ja. Opet, unutar intimne strukture svog bića nisam isti. Odlučio sam pružiti priliku vjeri u uskrsnuće. Odlučio sam vjerovati da smrt ne briše sve horizonte. Zabrinut sam. To se nije promijenilo. Promijenio sam se ja. Brinem, ali prožet vjerom i prožet nadom. Ista je zabrinutost, iste su prijetnje, ista je briga. Ali ja nisam isti.
Profesor filozofije na KBF-u u Sarajevu i župnik katedralne župe Srca Isusova u Sarajevu