Srijeda, 16 lipnja

Kršćanstvo klasâ


Izraz elita ima pejorativno značenje. Privilegirana grupa, skupina i zajednica opisuje se kao elitna. U vojnoj strukturi postoje elitne vojne jedinice. One su povremeno izvan redovitog lanca vojnog upravljanja. Sudjeluju u posebnim i specifičnim operacijama. Posebno se pripremaju i imaju drugačiji način djelovanja. U novije vrijeme izraz elita koristi se i za crkvenu hijerarhiju. Gotovo bez iznimke u negativnom značenju. Pojmom crkvena elita se nerijetko naziva biskupe u formi prigovora da su odvojeni od stada i da ih zanimaju njihovi međusobni interesi i sukobi. Tim pojmom se naziva i svećenike kao one koji žive dobro i bogato na račun sirotinje. Crkvenom elitom se naziva i pojedine skupine i zajednice vjernika laika koje su svojom strukturom i poslanjem bliže povezane s crkvenom hijerarhijom. Postoji na jednoj strani crkvena elita, a na drugoj strani su oni koji to nisu. Govori se i piše o antagonizmu između elite i ostatka. O sukobima i prijeporima između elite i ostalih.

Razlog za takvo razumijevanje treba tražiti u fenomenu kršćanstva klasâ ili klasnog kršćanstva koje se iz općeg tumačenja ljudskog razvoja i povijesti prenijelo u razumijevanje postojanja i smisla crkvene hijerarhije. U novije vrijeme nerijetko se govori kako je povijest civilizacija isključivo i apsolutno sukob nesvjesne radničke klase (bilo da su u pitanju robovi iz Aristotelova vremena ili suvremeni problemi i pitanja radnika) i elite. Sukob između besklasne nesvijesti i svjesnog izrabljivanja.

Takvim plošnim, površnim i jednodimenzionalnim tumačenjem složenosti nastanka i propadanja ljudskih civilizacija i kultura cijela ljudska povijest pretvorena je u odnos ugnjetavača i ugnjetavanog. Bogatstvo i raznolikost određene kulture i civilizacije te uzroci njezinog procvata i slabljenja svedeni su na objašnjenje kako besvjesna klasa toga vremena nije imala dovoljno klasne svijesti da izvede revoluciju. Tako se razumijevanja i promišljanja nastala puno kasnije retroaktivno i neutemeljeno primjenjuju na neka prethodna društva i društvene odnose koji niti su mogli niti su poznavali nove ideje i koncepte kojima ih se objašnjava i razumijeva. Govoriti o egipatskoj ili sumerskoj civilizaciji kao isključivo ekonomskim kulturama izrabljivanja siromašnih radnika od strane šačice bogatih daleko je od stvarnosti i sadržaja tih kultura. Teško je zamisliti da je egipatski faraon ekvivalent nekom privatniku vlasniku neke tvornice koji zakida svoje radnike za plaću. Ili da je rimski car koji je nosio i titulu božanstva sebe smatrao pripadnikom radničke klase koja je došla do pune upotrebe svoje klasne svijesti.

Povijest se pojednostavljeno tumači kao povijest ugnjetavanja siromašnih od strane bogatih. Zahvaljujući takvim interpretacijama povijesti i čovjeka, i crkvena hijerarhija se našla na interpretativnom jelovniku kao da je riječ o klasi bogatih koji su razvili klasnu svijest i kroz cijelu povijest Crkve ugnjetavaju siromašnu klasu kršćana i vjernika. Prema interpretaciji klasnog kršćanstva svaka hijerarhija, posebno crkvena je ugnjetavačka, nasilna, dominantna. Ona je neprijateljski raspoložena prema pojedincu i njegovoj slobodi. Ona u začetku zatire svaku slobodnu misao i ideju i ne dopušta rast i razvoj mišljenja. Zato ju se pejorativno naziva crkvenom elitom jer je izraz crkvena elita koji se danas redovito koristi identična tvrdnji kako je crkvena hijerarhija isto što i ugnjetavanje, progoni i zabrane.

Za takve stavove prema crkvenoj hijerarhiji ima krivnje i u njoj samoj i onima koji su kao njezini članovi padali pred sirenskim zovom moći, autoriteta i vlasti. Nijedna hijerarhija nije na to imuna uključujući i crkvenu. Ali je teško povjerovati (osim ako nije moguće empirijski dokazati, jer danas je to jedini način dokazivanja koji se smatra prihvatljivim i relevantnim) da je cjelokupna povijest crkvene hijerarhije od izbora apostola pa do danas povijest jedne arogantne i beskrupulozne elite koja nikada ništa drugo nije radila osim ugnjetavala, progonila i otimala od siromašnih, slabih i nemoćnih.

Klasno kršćanstvo se redovito poziva na negativne aspekte hijerarhije logikom pars pro toto, pa recimo jedno razdoblje povijesti Crkve, kada hijerarhija djelomično zakaže ili radi protiv Kristovog poziva i poslanja, proteže na cjelokupnu povijest i postojanje crkvene hijerarhije. Klasno kršćanstvo crkvenu hijerarhiju isključivo promatra kao politički fenomen, političko stanje, političko događanje. Zato i može sve što se događa unutar i s crkvenom hijerarhijom tumačiti i tumači političkim pojmovljem i razumijevanjem. Klasno kršćanstvo je radikalna politizacija vjere, religije i teologije, radikalna do te mjere da ne ostavlja nikakav prostor samoj teologiji i vjeri da nešto kažu o sadržaju, formi i smislu crkvene hijerarhije, pogotovo onda kada se događaju propusti, promašaji i padovi unutar te hijerarhije.

Klasno kršćanstvo ne operira pojmovljem poput grijeha, oproštenja, milosrđa, obraćenja kada promišlja fenomen i postojanje crkvene hijerarhije. Za klasno kršćanstvo crkvena hijerarhija je monolitni pojedinac, nekakav oblik korporativne osobnosti gdje su svi isti i svi jednaki bez iznimke. Zato ih ciljano naziva crkvenom elitom jer ih je tako lakše političkim pojmovljem identificirati i po mogućnosti likvidirati i ukloniti iz javnosti ili im zabraniti pristup javnosti. Crkva i crkvena hijerarhija je za klasno kršćanstvo povijest klasnih borbi i sukoba između crkvene elite i prostih i siromašnih kršćana, pri čemu se crta stroga granica, čime se briše mnoštvo pojedinaca s obje strane granice koji su živjeli i djelovali drugačije od onoga kako povijest crkvene hijerarhije tumači klasno kršćanstvo.

Klasnom kršćanstvu odgovara i ono neprestano potiče strogo odvajanje i postojanje klasa u Crkvi. Doduše, nisu više radničke klase, ali jesu crkvene. Tako je hijerarhija podijeljena na klasu biskupa koji su na vrhu i koji su glavni izrabljivači i progonitelji, onda je tu klasa svećenika koji pomažu biskupima u njihovoj klasnoj borbi, onda je tu podređena klasa redovnika i redovnica, onda je tu i klasa vjernika laika koje sve prethodno navedene klase izrabljuju i iskorištavaju.

Povijest Crkve, ali i teološka povijest spasenja čovjeka preko Krista je isključivo i samo povijest ugnjetavanja jedne grupe privilegiranih koji ne daju velikim i zaglupljenim masama da dođu do klasne svijesti o vlastitoj vrijednosti i važnosti. Razlog je očit. Da nepismene i neprosvijećene mase ne bi podigle revoluciju i svrgnuli hijerarhiju s vlasti. Međutim, klasnom kršćanstvu nije dovoljno strogo politički interpretirati crkvenu hijerarhiju. Ono i rituale i obrede klasno interpretira. Slavlje sakramenata, napose euharistije i ispovijedi, hodočašća, molitveni susreti, molitvena događanja, proslave patrona, zaštitnika su u službi crkvene hijerarhije koja se služi ritualima i obredima kako bi držala kršćanske mase u pokornosti. Biskupije, provincije, župe, samostani, sjemeništa, bogoslovije, teološki fakulteti i sve druge crkvene ustanove i institucije su sredstva prisile i kontrole kojima se crkvena hijerarhija služi kako bi zadržala svoj položaj elite i za sebe odgojila i izgradila vojsku poslušnika koji svi uniformno i identično misle.

Bilo bi zanimljivo proučavati razvoj klasnog kršćanstva i njegovog kovanja i uvođenja nove i nepoznate terminologije u crkveni i teološki jezik od elite, preko privilegija, do pojmova poput režim, diktatura i ideologija. Nije da Crkva kroz svoju povijest nije davala materijala i za takve interpretacije smisla postojanja crkvene hijerarhije. Ipak, nekako je uz sve njezine slabosti i nedostatke teško povjerovati i prihvatiti da je njezina povijest, nastanak, postojanje, svrha, sadržaj i smisao ugnjetavanje nepismenih masa vjernika. Uvredljivo je i za hijerarhiju, ali još više za svakog kršćanina vjernika koji o svojoj vjeri razmišlja i promišlja svojom glavom i svojom pameću. Posebno je teško povjerovati da na početku utemeljenja crkvene hijerarhije stoji nekakav diktator, nekakav ideološki režim koji je utemeljio Isus. Ako ništa drugo nikada diktatori nisu umirali za svoje režime, ali jesu mnoge slali u smrt i ubijali da bi se režim održao i sačuvao. Onaj koji umre na križu za druge teško bi se mogao nazvati diktatorom, a njegov put i poslanje elitnim, klasnim i režimskim, čak i onda kada je opravdano i utemeljeno povremeno pojedince i grupe unutar crkvene hijerarhije nazvati elitom jer su iznevjerili i zanemarili svoje poslanje i poziv.