Celibat i žena
Shvaćanje celibata i njegovog življenja povezano je sa slikom žene kao ljudskog bića i kao osobe koju imamo o njoj. Poremećena slika žene generira i pogrešno shvaćanje i življenje celibata. Jedna od pogrešnih slika o ženi jest ona o ženi kao zavodnici protiv koje se celibat koristi kao sredstvo zaštite i bijega.
Međutim, celibat nije i ne treba biti zaštita i bijeg od žene. On to jest u onim slučajevima gdje je žena shvaćena isključivo i ekskluzivno kao zavodnica, čime dolazimo do prve pogrešne percepcije celibata kao zaštite i bijega od žene kao ljudske osobe.
Sljedeća pogrešna slika o ženi jest kako je žena isključivo i ekskluzivno objekt ispunjenja fizičke požude, gdje se osobnost žene potpuno zanemaruje, odbacuje i zaboravlja. Ova slika stvara percepciju celibata kao fizičkog mehanizma odbrane muškarca i njegovog tijela od tijela žene. Slika žene kao seksualnog objekta bez osobnosti i ljudskosti celibat pretvara u mehanizam komfora i nadmoći. Celibat postaje psihološko sredstvo utjehe samog sebe i razvija celibat kao način uživanja u samoći i samodostatnosti kao način života u komforu, jer se ne mora „mučiti“ oko obitelji i obiteljskog života.
Shvaćanje žene isključivo kao zavodnice i bezosobnog fizičkog tijela može ići dotle da celibat pretvori u oholost do te mjere da se obiteljski život koji uključuje ženu i muškarca u braku prezire i odbacuje kao nešto nedostojno, kao nešto što nije poziv i poslanje, a da se celibat proglašava jedinim načinom ostvarenja kršćanskog poziva i poslanja. Iako jedna od prvih Božjih zapovijedi glasi plodite se i množite i zemlju si podložite, i ovoj zapovijedi prethodi Božje razmišljanje i zaključak kako nije dobro da čovjek bude sam. Iskrivljena percepcija žene može dovesti do shvaćanja celibata kao nečega prirodnog, a obiteljskog života kao nečega neprirodnog.
Oba ova shvaćanja su pogrešna i za svoj uzrok ponekad imaju iskrivljeno poimanje žene kao osobe. Govoriti o celibatu kao o odricanju od žene i njezinog tijela degradira ženu na objekt požude, a celibat svodi na komfor u uživanju u objektu požude. Celibat kao bježanje od žene jer je opasnost za muškarca s vremenom će i sam celibat učiniti besmislenim i teškim zahtjevom, a ženu će pretvoriti u objekt mržnje i prijezira i onda kada ništa od toga nije povezano sa ženom. Ukoliko je celibat fizički način da se pobjegne od tuđe tjelesnosti, i celibat i žena i slika o njima je nedostatna i pogrešna, jer celibat nije fizičko bježanje niti je žena isključivo i ekskluzivno tijelo.
O tome što je za nekoga celibat povezano je s pitanjem o tome tko je za njega žena i kakvu sliku ima o ženi? Slika o ženi koju se ima i onda kada se ne želi o tome javno govoriti ponekad određuje i odnos i shvaćanje celibata, njegovih zahtjeva i njegove smislenosti. Celibat i život u celibatu traži specifičnu vrstu ljubavi prema ženi, koja ljubi i ženu kao tijelo i ženu kao dušu i duh. Ljubiti ženu u celibatu zahtijeva ljubav prema ljudskoj osobi u njezinoj punini i dubini, zahtijeva priznanje i vrednovanje obiteljskog života kao uzvišenog i prevažnog Božjeg poziva koji se ostvaruje između muškarca i žene prema Božjoj zapovijedi i Božjem zaključku o tome da čovjek ne bi trebao biti sam.
Ljubiti ženu i biti u celibatu ne može se ostvariti ako se celibat promatra kao sociološki i društveni fenomen, gdje je celibat ponajviše život slobodnog muškarca (svećenika) bez obveza, koji povremeno može imati ženu kao tijelo i objekt. Ljubiti ženu i biti u celibatu ne može se ostvariti ako se celibat promatra kao sredstvo psihološke nadmoći pa ga se smatra isključivo i ekskluzivno prirodnim, a obiteljski život između muškarca i žene kao neprirodan i nedostojan život. Prema Knjizi Postanka stvari stoje obrnuto i drugačije. Ljubiti ženu i biti u celibatu ne može se ostvariti ako se celibat promatra kao sredstvo moći i nadmoći u odnosu na ženu kao sredstvo i način upravljanja i kontrole, ali ne kao i način služenja i sebedarja.
Celibat se može razumjeti kao nešto nadnaravno i darovano, niti protuprirodno niti prirodno, nego nadprirodno i s promjenom shvaćanja celibata i njegove naravi može se dogoditi i promjena slike o ženi kao osobi. Najdublja ljubav koja u ljudskim okvirima može postojati jest ljubav između muškarca i žene i njihovo potpuno sebedarje i samodarivanje kroz brak i obiteljski život. Ako ne postoji vjera u onostranu i božansku ljubav, celibat zakida muškarca za ljubav koju je Bog stvorio i darovao ženi i muškarcu da je međusobno jedno drugom daruju. Ako se vjeruje u božansku ljubav i u stanje gdje će čovjek, ukoliko to zasluži, biti vječno ljubljen od Boga, onda se vjeruje da i nakon ljudske ljubavi postoji ljubav koja je sposobna ljubiti jače i snažnije od ljudske ljubavi.
Celibat tako postaje pitanje vjere i milosnog dara vjere koji muškarcu omogućuje da živi i djeluje vjerujući i nadajući se kako će biti ljubljen i voljen od božanske ljubavi i Boga koji je ljubav. Tek vjera u onostranu ljubav i nada kako će biti voljen od te ljubavi celibatu daje jednu dimenziju koja je izvan socioloških, društvenih i psiholoških kategorija, kojim ga se danas definira i nastoji ograničiti. Tek vjera i nada, i milost koja ih daje, progovaraju o celibatu kao nečemu ne prirodnom, ne protuprirodnom, nego o nečemu što je nadprirodno i nadnaravno, nečemu što je dar Božje milosti muškarcu.
Celibat bez vjere u božansku ljubav koja će ljubiti muškarca u vječnosti, bez nade u milost koja će mu to pružiti, može biti sociološki, društveni i psihološki celibat, ali ne može biti istinski, kršćanski, nadnaravni i darovani celibat. Shvatiti celibat na ovaj način traži i promjenu slike o ženi i o ljubavi kojom celibat ljubi ženu kao osobu. Slika celibata kao dara božanske ljubavi u svećeništvu, koja će se darovati muškarcu i u vječnosti, i koja će ga jednom u vječnosti trajno ljubiti, i ženu promatra kao ljudsko biće i osobu čija je narav da ljubi i bude ljubljena i da i ona zbog svoje ljubavi i svoga sebedarja u obiteljskom, bračnom životu, bude u vječnosti ljubljena od božanske ljubavi.
Celibat kao dar koji pretpostavlja božansku ljubav koja ljubi i koja se daruje, pretpostavlja misao kako i muškarac u celibatu i žena imaju mogućnost primiti milost i primiti dar da budu oboje ljubljeni u vječnosti istom božanskom ljubavlju. Biti u celibatu i ljubiti i voljeti ženu nema ništa s celibatom kao muškim komforom, muškom nadmoći, jer to su pogrešne i iskrivljene slike celibata. Biti u celibatu i ljubiti i voljeti ženu kao osobu i ljudsko biće je izričaj vjere i nade da će i muškarac i žena biti voljeni i ljubljeni od Boga u vječnosti jednakom snagom, strašću i toplinom kojom nas Bog želi ljubiti. Žena želi biti ljubljena i voljena i daruje puno ljubavi i ljubiti je, a ipak biti u celibatu, označava podršku njezinoj vjeri i njezinoj nadi da će biti jednako ljubljena u vječnosti kao i muškarac, jer i ona želi više od svega biti vječno ljubljena od onoga koji ju je stvorio i dozvao u postojanje da bude darovateljica ljubavi.
Kada kažemo da se celibat ne može ispravno shvatiti i razumjeti, pa ni živjeti, ako je slika žene iskrivljena i pogrešna, želimo reći kako je time i slika božanske ljubavi i Boga koji ljubi također iskrivljena i pogrešna, jer nedostaje slika božanske ljubavi u vječnosti koja je uvijek u stanju sebedarja onomu koji želi biti ljubljen i voljen. Iskrivljena slika celibata, i s njom povezana iskrivljena slika žene, u svom temelju ima iskrivljenu sliku Boga. Uvijek je pitanje odakle početi ispravljati sliku? Od celibata, od žene, od Boga? Odakle god da se počne kao da su ove tri slike nepovratno međusobno povezane i kao da s krivom slike jedne stvarnosti nastaju krive slike i ostalih stvarnosti.
Nije dovoljno pozivati se isključivo na pravila i propise i ne pokušavati unutar vlastitog duhovnog i vjerničkog življenja mijenjati pogrešnu iskrivljenu sliku bilo Boga, bilo žene, bilo celibata, jer su one međusobno povezane i jedna o drugoj ovise. Nekad se može početi mijenjanjem slike o ženi, o njoj kao osobi i ljudskom biću, i svemu onom što je čini ženom.
Promjenom slike o njoj mijenja se slika i o celibatu, pa čak i o Bogu, jer ono što povezuje muškarca, celibat i ženu jest Bog koji ih želi u vječnosti trajno ljubiti strasnom i snažnom ljubavlju, gdje sve ljudske ljubavi i celibat imaju istinsko ispunjenje i svoj konačni smiraj, čime se potvrđuje da i ljudska ljubav i žena i muškarac i celibat svoje konačno objašnjenje imaju u nečemu što je nadprirodno i nadnaravno, u onomu za koga je apostol Ivan zapisao da je ljubav. Vjera u postojanje božanske ljubavi kojom ćemo biti ljubljeni u vječnosti daje smisao celibatu i paradoksu da se i u celibatu ženu može ljubiti i voljeti.