Svetost predmeta i svakodnevica

Sveto Pismo premreženo je opisima odvajanja ljudi i predmeta iz svakodnevnice kako bi bili posvećeni Bogu. Ostanimo kratko na predmetima: različiti oblici metala, nakita, odjeće, mjesta stanovanja, prirodnih materijala od kamena do drveta.

Postojala je gotovo uvijek bitna razlika među predmetima, a neki se predmeti nisu niti uzimali u razmatranje kako bi ih se odvojilo i posvetilo Bogu. Osvrnimo se kratko na dva predmeta danas: knjigu i smartphone, odnosno pametni telefon.

Bilo bi neobično kad bi netko uzeo misal – knjigu iz koje se prema propisanom obredu slavi euharistija – i upotrijebio je, primjerice, kao dasku za rezanje mesa, podlogu za nogu stola ili stolice, ili mjesto na koje se stane da bi se nešto dohvatilo.

Ili kad bi netko uzeo kalež iz kojeg se slavi euharistija i koristio ga kao predmet za zalijevanje cvijeća, ispijanje jutarnje kave ili vina tijekom obeda. I tako bismo mogli nabrajati predmete odvojene od svakodnevne upotrebe.

Ostanimo kod misala i dodajmo Bibliju u formi tiskane knjige. U mnogim kućama Biblija zauzima posebno mjesto. Iako možda kao predmet nije posvećena i blagoslovljena, ona u čovjekovom osjećaju za sveto izaziva nešto drugačije od kolekcije romana i zbirke poezije.

Neki čovjek nekim posebnim unutarnjim osjećajem shvaća kako ta tiskana knjiga nije samo knjiga. Ona za njega u sebi nosi nešto od odvojenosti od svakodnevne upotrebe. To ne znači da se ne može uzeti u ruke i čitati. Samo znači da čovjek prema toj knjizi osjeća nešto više u odnosu na ostale predmete, pa čak i knjige u svojoj kući, jer ta tiskana knjiga u sebi zadržava nešto sveto – to je Riječ Božja.

Slično vrijedi i za misal kao tiskanu knjigu koja sadrži obrede i riječi slavljenja euharistije. Liturgijski propisi vrve savjetima o dostojnom čuvanju i držanju predmeta kojima se služimo kako bismo stupili u kontakt sa svetim, s Bogom. Upozoravaju na važnost izuzimanja određenih predmeta iz svakodnevne upotrebe kako bi ih se posvetilo i koristilo kao predmete koji su drugačiji u odnosu na sve druge predmete kojima raspolažemo.

S druge strane, postoji predmet koji se ne izuzima iz svakodnevne upotrebe, predmet koji se svakodnevno koristi – predmet preko kojeg se komunicira, fotografira, gleda i sluša, potpuno uronjen u svakodnevnu upotrebu čovjeka. I taj predmet ima za čovjeka svetost, ali u potpuno drugačijem značenju.

Taj predmet je svet jer čuva čovjekove uspomene i sjećanja u vidu fotografija, videa, telefonskih brojeva, važnih dokumenata i slično. Predmet kojeg zovemo smartphone. Međutim, ta svetost čuvanja onoga što čovjek više ne zna i ne umije pamtiti, nije svetost izuzimanja iz svakodnevnice kako bi se predmet koristio u relaciji prema svetom, odnosno Bogu.

To je svetost potpuno uronjena u svakodnevnicu, gdje čovjek više ne razlikuje sebe od svoje tehnološke produžene ruke koja umjesto njega pamti, piše, govori i sluša. To nije ona svetopisamska svetost izuzimanja predmeta iz svakodnevne upotrebe. To je svetost ljubomornog čuvanja, posesivnosti i ovisnosti o predmetu. Sam predmet postaje svet i zauzima mjesto svetog.

Sve češće, tijekom slavlja svetih tajni i čina kojima se cijeli čovjek odvaja od svakodnevnice i svakodnevne upotrebe, smartphone prodire u tu odvojenost čovjeka te narušava svijest o potrebi potpune odvojenosti od svakodnevnih predmeta barem na neko vrijeme.

Primjeri: slavlje euharistije uključuje predmete odvojene od svakodnevne upotrebe (alba, štola, misnica, kalež, plitica, misal), čija je svrha biti posvećeni i blagoslovljeni. Smartphone, kao predmet kojem se čovjek posvema predaje, polako prodire u tu odvojenost i umanjuje sposobnost susreta sa svetim.

Svećenik koji za vrijeme propovijedi čita vijesti ili odgovara na poruke, redovnici i redovnice koji za vrijeme slavlja čine isto, te vjernici koji odgovaraju na pozive, poruke ili rade selfie fotografije – sve to pokazuje kako smartphone prodire u svetost događaja koji bi trebali biti odvojeni od svakodnevnog.

Danas malo tko može izdržati dvadesetak minuta tijekom večernje mise, a da ne pogleda u zaslon. Isto tako i nedjeljom ili u drugim prigodama kada se od čovjeka traži minimalan napor odvajanja od svakodnevnog da bi uronio u sveto.

Većina ne može izdržati zbog osjećaja da će propustiti nešto važno. Ta istovremenost sa svijetom ne dopušta čovjeku da na nekoliko trenutaka iziđe iz vremena i uđe u bezvremeno i vječno u kojem sveto, tj. Bog, obitava.

Kako ne bi propustio istovremenost sa svijetom i njegovim događajima, čovjek profanira svoje vrijeme i samog sebe kad se treba susresti sa svetim, s Bogom. Pokušava istovremeno uroniti u sveto i ostati uronjen u svakodnevicu putem zaslona. Tako zaslon postaje poveznica između svetog vremena odvojenog od svakodnevice i svakodnevnog vremena koje se želi posvetiti svetom.

Prirodno imamo i one koji smartphone koriste kao misal ili zamjenu za druge knjige pod izlikom praktičnosti. No praktičnost i sveto ne idu uvijek zajedno; ponekad praktično potpuno upije sveto i ostaje samo praktično.

Tako imamo i one koji bi trebali pokazivati uronjenost u sveto, dok su sami toliko profani da se ne vidi razlika između njih i svakodnevice, a to ne uviđaju niti oni sami.

Svećenik se, primjerice, za vrijeme slavlja euharistije javlja preko zaslona, rješava tekuće probleme, odgovara na poruke i mailove, a ako je euharistija „dosadna“, umjesto slušanja navještaja može listati vijesti.

Uskoro će praktičnost zaslona zasjeniti sveto, pa će ono što je još neugodno postati normalno i prihvatljivo. Neobično je kako se pobožni vjernik zgraža nad time što nekomu slučajno padne sveta sličica, krunica ili moći na pod, dok onaj koji bi trebao voditi prema svetom javlja se preko zaslona i obavještava slavitelje euharistije o važnom pozivu iz Rima.

Ako slavitelji nisu sposobni biti uronjeni u sveto, kako bi to mogao biti onaj kojem trebaju biti putokaz? Ako se sol obljutavi, čime će se osoliti?

Sve to jer je uronjenost u zaslon postala previše praktična da bi se prepoznalo kako istinska uronjenost u Boga ne poznaje zaslone. Osim onih predmeta koji su svjesno i s razlogom još u Svetom Pismu odvojeni od svijeta kako bi čovjek njima pobliže uronio u odnos s Bogom. Ti predmeti nisu za svakodnevnu upotrebu, ali jesu izuzeti iz nje.