Znatiželja

Nije svaka znatiželja dobra. Postoji i ona na koju upozoravaš. Ona znatiželja kojom čovjek želi saznati ono što ne smije. Tako govoriš čovjeku. Ne budi znatiželjan o mrtvima. Ne istražuj budućnost. Ne pokušavaj saznati stvari koje te se ne tiču. Jer što ako bi istražujući zabranjeno otkrio nešto i o sebi, nešto što ne želiš znati, nešto što skrivaš i od samog sebe, a još više od drugih? Nešto što bi moglo doći u ruke drugih, dospjeti do njihovih usta i usana.

Odakle u meni ta potreba znati o privatnom životu drugoga, o njegovom intimnom životu, o stvarima koje su tako privatne da je prirodno da trebaju ostati unutar njegova ili njezina četiri zida?

U Pismima strogo govoriš o onima koji se zabranjenim putevima i metodama žele domoći znanja koja pripadaju tebi i nikomu drugom. Nije li Sin odgovarajući na pitanje o kraju svijeta posvjedočio o čovjekovoj bolesnoj i nezasitnoj znatiželji kojom bi htio staviti i samog Boga pod svoju kontrolu? Isus odgovara kako nitko ne zna o onome danu, čak ni Sin doli Otac.

Ali, čovjek oduvijek želi znati sve. I to je možda i dobro ondje gdje to znanje pomaže čovjeku. Usmjerava ga prema dobru, usmjerava ga prema tebi, ona znanja koja čovjeka čine poniznim pred veličinom i složenošću svijeta i prirode koje istražuje. Međutim, čovjek svoju slabost i grešnost pokazuje upravo ondje gdje ne zna i ne želi svoju znatiželju zaustaviti poniznošću pred onim o čemu ne zna i ne treba znati.

Dapače, čovjek ima nekakav osjećaj moći kad pod svoju kontrolu stavlja ono znanje ili znanja koja nadilaze njegovu zadaću i poslanje u ovom svijetu. I kao što čovjek ne zna biti ponizan pred onim što ne smije istraživati jer pripada negdje drugo i nekom drugom svijetu, jednako tako čovjek ne zna biti ponizan pred onim što pripada nekom drugom čovjeku.

I kao što različitim načinima laganja i obmane obmanjuje one koji vjeruju da on zna nešto o budućnosti što nitko drugi ne zna, jednako tako čovjek obmane i zavede i onoga koji ima veliko povjerenje u njega. Vješto odglumi povjerenje, prijateljstvo, osjećaje bliskosti i blizine samo kako bi ušao u nečiju privatnost i intimu i tamo hranio svoju bolesnu znatiželju stvarima koje se ni u kom slučaju ne bi trebale iznositi, komentirati, o njima pisati, fotografirati ih, snimati ih.

Postoji grijeh transparentnosti, nezajažljiva ideja o posjedovanju apsolutnog prava na bilo čiji privatni život i ono što se u tom životu događa.  Ispod površine transparentnosti kao grijeha nerijetko se krije bolesna potreba hraniti samog sebe tuđim privatnim događajima, susretima i iskustvima, ne biti sposoban ili sposobna za šutnju i zatvaranje očiju tamo gdje ne postoji moje pravo na iznošenje nečijeg privatnog života pred oči, usta i usne onih gomila i masa koje egzistiraju samo iz tog jedinog razloga i jedinog motiva: iznijeti na vidjelo ono što se ne treba iznositi.

I ponekad borci za iznošenje istine na svjetlo kao argument koriste upravo riječi Pisma u kojima Isus govori o djelima koja su učinjena na svjetlu i istini i djela koja su učinjena u tami i laži.

Ipak, Isus nigdje ne govori kako bilo tko od nas ima apsolutno pravo biti križar u iznošenju tuđih grijeha dok istovremeno vješto i perfidno skriva svoje vlastite.  U čovjeka bolesne znatiželje koja graniči sa voajerskim nastojanjem da se kroz rupice viri u tuđe živote dok se skriva vlastiti, ne postoji normalno shvaćanje odnosa između onoga o čemu se treba govoriti čak i javno i onoga o čemu se treba šutjeti.

Kod takvih pravilo je jednostavno: govoriti o svačijem životu, ali nikada o vlastitom. Isus predlaže drugačije u onom gdje kaže ako se tvoj brat ogriješi o tebe odvedi ga nasamo i na to ga upozori. Tek kasnije dolaze svjedoci i Crkva, pod uvjetom ako taj brat ne posluša.

Međutim, bolesno znatiželjan čovjek u svom entuzijazmu da što prije javno iznese tuđe slabosti trčeći pred rudo zaboravlja važnost zajednice i Crkve. Jer može se dogoditi da stvari i događaji nisu onakvi kakvima se čine nakon pomnog promišljanja zajednice i Crkve. Međutim, stav zajednice i Crkve bolesnom znatiželjniku ništa ne znače i onda kad su njegovo mišljenje i dokazi dijametralno suprotni onome što zajednica i Crkva također istraživanjem i dokazima pokazuju.

Njegova znatiželja ne dopušta mu poniznost, pa on ide do kraja javno govoreći o urotama, klanovima, lobijima unutar samih zajednica i Crkve koje prikrivaju i skrivaju. Bolesno znatiželjan čovjek ne zna racionalno promatrati odnos diskrecije i transparentnosti, odnos onoga kad treba javno progovoriti kako bi došlo do ozdravljenja svih, a kad treba strpljivo čekati i šutjeti dok se na svjetlo ne iznese stvarna i prava istina.

Koliko je onih koji su stradali i nastradali zbog moje bolesne znatiželje, zbog moje neobične žeđi za transparentnošću koja ništa ne provjerava, ni u što ne sumnja, ništa ne preispituje, nego sve odmah uzima kao jasno i istinito.

Koliko je privatnosti i intima i onih unutar tih zidova privatnosti i intime koje sam razorio, uništio i trajno oštetio svojom bolesnom znatiželjom iako mi je savjest nalagala i govorila da postoje stvari koje ne trebam znati jer ne tiču se mene? Tiču se drugih i onih koji o tome već vode brigu, misle, promišljaju i razmišljaju.

Odakle sam zaključio i iz kojih pisama kako imam pravo znati sve o svakom i sve što poželim i da pri tom ne trebam birati sredstva i načine kako ću to postići, u kojima pismima egzistira Bog koji takvo nešto dopušta, zahtjeva, pohvaljuje i nagrađuje?

Jer u Pismima koje čitam nerijetko pronalazim Boga koji jasno i nedvosmisleno upozorava da neke stvari ne trebam znati jer se ne tiču mene, tiču se Boga i drugog čovjeka i njegove savjesti, tiču se Boga i zajednice kojoj se obraća, tiču se Boga i plana kojega Bog jedini zna zašto i kako će ga ostvariti.

Tiču se Boga i njegove šutnje i strpljivosti kojom me poučava i podučava da prije nego se progovori, napiše, snimi, fotografira i objavi treba dobro provjeriti što je istina, a što laž i je li moje pravo uopće ikakvo pravo kad je u pitanju privatni i intimni život drugoga, njegova privatnost i intima?

Je li moje pravo apsolutno i neprikosnoveno i smijem li se pozivati na Boga i Pisma kad tako površno, neozbiljno, istovremeno potajno uživajući prikupljam takva znanja o drugom hineći pred njim povjerenje, prijateljstvo i diskreciju? Po čemu se moja bolesna znatiželja, po čemu se moj grijeh transparentnosti razlikuje od voajerizma?

Jer dok kopam po tuđim životima, vrlo vješto i oprezno skrivam svoj vlastiti. Zašto? Jesam li to u Pismima našao utemeljenje i opravdanje za takvo ponašanje i odnos prema meni bliskim ljudima?